Zazivali smo ga dugo, izgovarajući triput njegovo ime (Beetlejuice Beetlejuice Beetlejuice) i on se konačno ukazao. “Bubimir Bubimir” (“Beetlejuice Beetlejuice”) stigao je u kina 36 godina nakon izlaska originala, jedne od omiljenih fantazijskih komedija osamdesetih.
Puno je to vremena i osjećaj je bio gotovo ekvivalentan čekanju u onoj birokratskoj “after life” čekaonici iz filma s brojem 9,998,383,750,000 u ruci, i to u trenutku kad je idući na redu tek treći. Je li se čekanje na kraju isplatilo? Gledano po fenomenalnoj premijernoj vikend-zaradi u američkim kinima od 110 milijuna dolara, drugom najboljem rezultatu svih vremena za mjesec rujan iza megahita “It”, reklo bi se da jest.
No, prema mišljenju ovog kritičara odgovor je i da i ne. Dobro je da se Tim Burton vratio korijenima u zakašnjelom nastavku kultnog klasika koji je postavio temelje njegove gotičarske filmografije (“Batman”, “Edward Škaroruki”, “Batman se vraća”, “Predbožićna noćna mora”...).
Uvodna špica, uparena zaigranom glazbom Dannyja Elfmana, dovoljna je da teleportira gledatelja kroz vrijeme u Burtonove zlatne dane, posebice nakon redateljeva posljednjeg filma, igrane verzije crtića “Dumbo”, a pojava raspoloženog Michaela Keatona i Winone Ryder u ulogama titularnog bio-egzorcista Bubimira i Lydije Deetz može štrecnuti srca fanova, kao i referencije na prvi film, poput pjesme “Banana Boat” Harryja Belafontea.
Lydia je sada parapsihološka posrednica, ima paranormalni show “Kuća duhova” i vodi ga s dečkom Roryjem (Justin Theroux), ali u zadnje vrijeme pred očima joj se pojavljuje “demon varalica” Bubimir, koji ju je htio oženiti. Nakon što u bizarnoj nesreći pogine Lydijin otac Charles (Jeffrey Jones opstoji samo na fotografiji), ona, njezina kćerka Astrid (Jenna Ortega) i pomajka Delia (povratnica Catherine O’Hara) vraćaju se u gradić Winter River na sprovod.
Astrid je u istoj tinejdžerskoj dobi kao Lydia u originalu, također je gotičarka, a zaljubit će se u lokalnog mladića Jeremyja (Arthur Conti) i s njim poći na “date” na Noć vještica u sceni koja načas doziva Burtonovu krasnu fantazijsku romansu “Edward Scissorhands” i posjeduje tračak magije, potpomognute skladbom “Svefn-g-englar” Sigura Rosa.
Lijepo je vidjeti i praktične, prostetičke efekte retro štiha, “stop motion” animaciju s morskim psima i divovskim pješčanim crvima, sve ono što je krasilo izvornik. Pridodamo li tome i neke nove momente, poput crno-bijelog filmića unutar filma o Bubimirovoj prošlosti i zagrobnog vlaka (“Soul Train”) koji odvodi putnike u Veliko onostrano dok iz zvučnika piči glazba sedamdesetih, Burton je razigran i autoreferentan, ne samo prema originalu.
Vidi se to u odličnoj uvodnoj sceni kad predstavlja sisačicu duša Dolores u tumačenju njegove životne družice Monice Bellucci, u koju je evidentno zaljubljen do ušiju. Delores skuplja dijelove tijela ud po ud i spaja ih pištoljem za klamerice, izgledajući kao oživljena lutka Sally iz “The Nightmare Before Christmas”.
Fleševi Burtonove makabrične genijalnosti svako toliko sijevnu u nastavku “Bubimira” i ilustriraju bolji film, ali dojam znatno kvari prenatrpani scenarij s mnoštvom podzapleta i starih/novih likova spojenih na silu klamericom, poput Doloresinih udova, kako bi se smiksao “vodka Beetlejuice” koktel za različite generacije gledatelja.
Jeremy ima neke skrivene namjere s Astrid, Bubimir opet želi odvesti Lydiju pred oltar (unatoč tome što je zaprosio Rory) dok mu se za petama nalazi Dolores, a njega hvata i Wolf Jackson (Willem Dafoe), nekadašnji glumac, sada policajac iz zagrobnog života. Da gužva bude potpunija, nedostaje samo bračni par duhova Adam i Barbara (Alec Baldwin, Geena Davis), zapeo u zagrobnom životu, ali oni su “našli rupu u zakonu i produžili dalje”.
S toliko likova i podzapleta, “Beetlejuice Beetlejuice” je ispao “na sve strane” i prilično neujednačen u koegzistiranju svijeta živih i mrtvih, (zagrobnog) života i smrti, romantične fantazije i horor komedije. Čini se kao da su Burton i scenaristi Alfred Gough i Miles Millar pomiješali sve što im je ikad palo na pamet za nastavak, planiran zadnjih 30 godina. “Zagrobni život je tako nasumičan”, opaža Astrid. Takav je i “Bubimir Bubimir”.