Blitz, skraćenica od njemačke riječi Blitzkrieg (munjeviti rat), označavala je Hitlerove zračne napade na britanske gradove poput Londona od rujna 1940. do svibnja 1941. godine. O Blitz se očešalo nekoliko filmova, recimo “Okajanje” i “Kronike iz Narnije”. Međutim, rijetki su bili u cijelosti posvećeni njemačkom bombardiranju Velike Britanije, kao npr. “Hope and Glory”.
Upravo se zato “Blitz” cijenjenog britanskog redatelja Stevea McQueena (“Glad”, “Sramota”, “12 godina ropstva”, “Udovice”, “Mala sjekira”) nametao kao definitivni, oskarovski film na ovu temu. Nakon premijere na BFI London Film Festivalu, Apple Studio pustio je “Blitz” u limitiranu kinodistribuciju po Americi, Ujedinjenom Kraljevstvu i dijelu Europe da se može kvalificirati za Oscare prije nego osvane na streaming servisu Apple TV+.
Apple je žarko željan još jednog Oscara (“Coda”), posebice što “Ubojice cvjetnog mjeseca” nisu potvrdile nijednu nominaciju na dodjeli zlatnih kipića. Nesumnjivi “Oscar bait movie” pomalo nasilu spaja ratnu tematiku s rasizmom da bude dodatno aktualan i relevantan na razmeđu prošlosti i sadašnjosti (scene grada u ruševinama evociraju ukrajinske prizore, rasne predrasude i diskriminacija crnaca).
No, McQueenov redateljski pečat u nekolicini impresivnih sekvencija nije se izgubio ispod kvalitetne, ali neujednačene oskarovske drame. Jedna od takvih sekvencija je uvodna. Nalazimo se usred zračnog napada. Kiša bombi pada na London. Jedna od bombi krupno je kadrirana u slobodnom padu prema kameri Yoricka Le Sauxa (“Samo ljubavnici preživljavaju”, “Misija: Duboki svemir”, “Male žene”).
Jasno, “Blitz” neće postati “Pearl Harbor” jer McQueen nije bombastični blockbusterski redatelj kao Michael Bay i njemu su od bombe interesantniji vatrogasci (jednoga glumi sve popularniji Harris Dickinson). Šmrk će nokautirati jednog vatrogasca i oteti se kontroli poput neke poludjele vodene zmije, a zatim plameni ratni kaos ustupa mjesto smiraju uz eksperimentalne kadrove crno-bijelih cvjetova.
Smiraj je kratkog vijeka, slijede nove sirene za uzbunu zbog bombardiranja i McQueen nadahnuto snima novine nošene vjetrom po podu podzemne željeznice prije dolaska stampeda ljudi kojima “underground” stanice služe kao sklonište, a policija oklijeva hoće li pustiti unutra i niže klase.
Među ljudima se ističe samohrana majka Rita (Saoirse Ronan), radnica u tvornici municije, koja teška srca pristaje poslati devetogodišnjeg sina Georgea (Elliot Heffernan) u sela izvan grada, na sigurno, daleko od njihova frekventno bombardiranog East Enda, gdje žive s djedom pijanistom Geraldom (glazbenik Paul Weller u prvoj filmskoj ulozi).
Evakuacija djece iz bombardiranog Londona poslužila je kao inspiracija za osnovni zaplet “The Chronicles Of Narnia”. George neće upasti u bajkovitu Narniju, iako će doživjeti dječju avanturu kad iskoči iz vlaka nakon što su ga gnjavili vršnjaci i krene natrag prema Londonu da se vrati majci i djedu.
S ratnom pričom (većim dijelom) sagledanom očima djeteta, tj. odrastanju u teškim uvjetima i naprasnom ulasku u svijet odraslih, McQueen nedvojbeno pronalazi inspiraciju u “Nadi i slavi” i “Carstvu sunca”, ali i “Oliveru Twistu”. Klinac nalijeće i na bandu pljačkaša ruševina i leševa na čelu s faginovskim vođom (Stephen Graham).
McQueen radi “nada i strava” tranziciju od šarenih boja živahnog bala do hororskog dickenovskog sivila i beživotnih tijela nakon bombardiranja plesne dvorane, nove mete pljačkaša koji će se sprdati s pokojnicima prilikom pelješenja njihova nakita.
Ronan je opet odlična (još bolja u filmu “Outrun”) i mogla bi osvojiti oskarovsku nominaciju za sporednu ulogu, no Georgeova odiseja zanimljivija je od paralelne priče Rite koja nastavlja raditi u tvornici i volontirati u skloništu, a priče sina i majke isprepleću se tematski.
Rita se prisjeća rasističkog napada na tamnoputog supruga (CJ Beckford) i njegove deportacije u rodnu Grenadu, dok George sreće nigerijskog vojnika (Benjamin Clementine) i polako prihvaća crnački identitet, naročito kad njegov novi prijatelj istupi u ime tolerancije spram marginaliziranih.
“U skloništu smo svi jednaki, nema segregacije, to Hitler i želi, da budemo podijeljeni”, govori on u plemenitoj sceni koja djeluje izvojevana, kao i još neki povišeno emotivni dijelovi filma u konačnici lišenog istinski opipljivih emocija zahvaljujući McQueenovom nećkanju između loachovskog socijalnog realizma i spielbergovskog sentimenta.
Ipak, ratne scene su impresivne, od destrukcije kvarta snimljene u odrazu oka bijelog konja, do prizora bombardiranoga grada nalik paklu na zemlji, te potiču autentičnu doživljajnost za londonsku publiku. Silazak u podzemnu nakon gledanja “Blitza” u Londonu posebno je iskustvo.