Mada sam dvadesetak godina pisao likovne kritike prateći pomno tadašnju jugoslavensku, a kasnije i hrvatsku likovnu scenu, stan mi nije tapeciran umjetninama koje, nekako, idu uz kritičarski opis radnog mjesta.
One rijetke umjetnine koje imam sve su samo ne “statusne” fleke. Radovi su to umjetnika koje cijenim i volim ne samo zbog vrijednosti njihova likovnog iskaza, već i kao drage ljude, a nerijetko i vrlo dobre prijatelje. Postoji samo jedna iznimka: Kuzma Kovačić.
Kuzmu sam upoznao još tamo ranih osamdesetih pišući – s beskrajnom simpatijom – o Galeriji na Bankete, toj čudesnoj maloj hvarskoj galeriji smještenoj u djedovoj konobi, a potom sam, kao i većina kritičara, bio oduševljen Kovačićevim blistavim kiparskim talentom.
I baš zato doma ljubomorno čuvam...
One rijetke umjetnine koje imam sve su samo ne “statusne” fleke. Radovi su to umjetnika koje cijenim i volim ne samo zbog vrijednosti njihova likovnog iskaza, već i kao drage ljude, a nerijetko i vrlo dobre prijatelje. Postoji samo jedna iznimka: Kuzma Kovačić.
Kuzmu sam upoznao još tamo ranih osamdesetih pišući – s beskrajnom simpatijom – o Galeriji na Bankete, toj čudesnoj maloj hvarskoj galeriji smještenoj u djedovoj konobi, a potom sam, kao i većina kritičara, bio oduševljen Kovačićevim blistavim kiparskim talentom.
I baš zato doma ljubomorno čuvam...