Ivana Grubišića poznajem gotovo pola života. Bio mi je susjed, bio je župnik u mojoj župi, pričestio mi je ženu i krstio dijete. Pamtim ga iz doba kad je njegova majušna robau crkva svetog Roka bila svojevrsno Asteriksovo selo, utočište za liberalne, građanske katolike.
Pamtim vremena kad ga je napadao HDZ, pamtim doba kad ga je vlastita Crkva šikanirala, pamtim i njegovu posljednju misu, kad se na platou Tvrđave Gripe okupilo pet tisuća vjernika, ali zato iz crkvene hijerarhije nije bilo ama baš nikoga, kao da su svi ti ljudi tamo okuženi. Kao što Tereza pjeva “pamtim samo sretne dane”, tako i ja – kad je posrijedi Ivan Grubišić – hoću pamtiti ono što je bilo dobro i važno. A u jednom trenutku – negdje od devedesetih – pristojnim, civiliziranim...
Pamtim vremena kad ga je napadao HDZ, pamtim doba kad ga je vlastita Crkva šikanirala, pamtim i njegovu posljednju misu, kad se na platou Tvrđave Gripe okupilo pet tisuća vjernika, ali zato iz crkvene hijerarhije nije bilo ama baš nikoga, kao da su svi ti ljudi tamo okuženi. Kao što Tereza pjeva “pamtim samo sretne dane”, tako i ja – kad je posrijedi Ivan Grubišić – hoću pamtiti ono što je bilo dobro i važno. A u jednom trenutku – negdje od devedesetih – pristojnim, civiliziranim...
