Premda danas vlada opći konsenzus oko toga da su u danima socijalističkog ponosa i strave partizanski borci neumorno opsjedali škole i tamo dječici ispirali mozgove, moram reći kako se ne sjećam ni jedne slične inkomodacije. To, naravno, ne znači da ih nije bilo.
Naprosto, nisam više prva mladost i ne bih se baš zaklinjao u pouzdanost svoga pamćenja. A možda čak ni u tome nije problem, nego u samoj prirodi boračkih predavanja. Ako su bila dosadna – a kakva bi drukčija bila kada su ih držali bivši bombaši i mitraljesci – vjerojatno sam ih prespavao. Upamtio sam tek posjet jednoga gospodina s velikim koferom koji je bio pun zmija.
U njemu (kovčegu, a ne gostu) nije bilo ni čegrtuša, ni anakondi, ni kobri, nego tek klupko naših lokalnih, zavičajnih gmizavaca, no i pogled na...