Da Luka Podrug ulovi zlatnu ribicu i zlatna ribica kaže: “Ajde me pusti, ispunit ću ti jednu želju”, Luka Podrug bi, kraj svega bogatstva i slave i žena koje bi mu se nudili, vjerojatno skromno kazao: “Zlatna ribice, najdraža ribice, daj mi da nekoga uhapsim.”
Ništa, uvjeren sam, ne bi tako ispunilo ovoga poštenog desničarskog muža kao prilika da osobno zapovijeda hapšenjem kakve četničke svinje, komunističkog zlotvora ili homoseksualnog degenerika.
Tko god on bio, daj šta daš. Od uzbuđenja bi mu se tako osušila usta da bi promuklo i pištavo dreknuo “Stani, razbojniče!” i sladostrasno se stresao kad bi kad bi škljocnule lisičine na zapešću izrešetali državnog neprijatelja.
Trenutak je to o kojemu Luka Podrug čitav život snatri, da je u nas kao što...
Ništa, uvjeren sam, ne bi tako ispunilo ovoga poštenog desničarskog muža kao prilika da osobno zapovijeda hapšenjem kakve četničke svinje, komunističkog zlotvora ili homoseksualnog degenerika.
Tko god on bio, daj šta daš. Od uzbuđenja bi mu se tako osušila usta da bi promuklo i pištavo dreknuo “Stani, razbojniče!” i sladostrasno se stresao kad bi kad bi škljocnule lisičine na zapešću izrešetali državnog neprijatelja.
Trenutak je to o kojemu Luka Podrug čitav život snatri, da je u nas kao što...
