Na stranu to što stanovnici grada pod Marjanom vole za sebe reći kako žive u "najlipšem gradu na svitu", činjenica jest da su najlipše duše upravo tu, u gradu koji je Dioklecijan odabrao da mu bude mjesto gdje će provoditi umirovljeničke dane.
Poklopilo se sve. I more i mikroklima i oku dražesno okruženje, rodili se ljudi kojima nije ni najmanji problem pomoći susjedu u nevolji.
A Splićani imaju 35 susjeda bez krova nad glavom. Sve su to štićenici Udruge MoSt, koja je, "ratujući" sa zakonima i pravilnicima i viškovima papira – uspjela stvoriti sklonište za beskućnike. Počeli su od malenog prostora na Zlodrinoj poljani, pa su s vremenom oplemenili kvadrate u Gundulića ulici. Stavili su ljudima krov nad glavom.
I od tog trenutka, kada su beskućnici postali vidljivi – krenuo je val dobrote. Krenula je teća splitske dobrote.
Deset punih godina Split hrani svoje manje sretne susjede. Da nije stvarno – nitko to povjerovao ne bi. Svakog dana – baš svakog, svakog, svakog dana – na adresu u Gundulićevoj stižu večere. Večere koje su skuhale prijateljice iz kvarta, ekipa iz škole, kume, obitelji, članovi udruga i tvrtki, Splićani.
Ponovimo, da zapamtite, plemeniti ljudi svake večeri točno u 19.30 sati serviraju večeru za 35 štićenika splitskog Prihvatilišta za beskućnike. Dosad je oko tri tisuće večera stiglo za stol, to je oko 98 tisuća serviranih pjata, to su nebrojene vrijedne ruke, to su tone sitno narezane kapule, stotine kilograma naribane karote, tisuće napečenih palačinki, pohanih šnicela, desetke tisuća napunjenih paprika i zamotanih sarmi... To je, dragi moji, ljubav na pjatu.
S takvim ljudima Splićani dijele svoj grad!
Akcija sad već vječnog karaktera, poput Hajduka, zove se "O La La večere za beskućnike", ideju su svijetu obrazložile Lada Štefek i Lana Iljadica, žene odgojene da znaju osjetiti tuđu tugu, naučene da se zagrljajem da obrisati jad, jasno upućene da gladnome moraju dati kruha.
Namjera im je bila, priznaju nam, tu jednu, prvu godinu, svake večeri donijeti večeru tadašnjim beskućnicima. Krenule su s aktivizmom preko Facebooka, gdje je i danas aktivna stranica, na kojoj se možete prijaviti ako želite kuhati. U rukama Lade i Lane su kalendari, u svakom trenutku znaju tko drži kuhaču kojega dana.
Reći će vam da u svemu ovome njih dvije nisu bitne, ali mi jako dobro znamo da bez njihove energije, elana, ljubavi (a vidi se to na kilometar!) sve ove čarolije ne bi bilo.
One su, kažu nam, "samo" pokrenule akciju. Samo?! Nesvjesne da su pokrenule tsunami!
U akciji kuhanja večera nitko se nikada nije "ogrebao", nitko na nevolji drugih nije zaradio, ne promoviraju se ni stranke ni političari preko akcije, ne skupljaju se sredstva koja se potom koriste za posve drukčije potrebe... Nema ovdje zarade. Ovdje je zakon nahraniti brata u nevolji. I točka.
U Udruzi MoST, udruzi koja je stvorila Prihvatilište, ne mogu se čudom načuditi što njihovi štićenici zahvaljujući velikome srcu našega grada svaki dan imaju topao objed. U biti i njima je jasno što se ovdje, pod našim komadićem neba, na našem djeliću Zemaljske balote, događa. Događa se dišpet! Pravi, izvorni, splitski dišpet. Mogu imat samo fetu kruva, ali čovik do mene neće bit gladan - odma ću fetu podilit na dva dila!
- Čovjek je najviši kad klekne pomoći drugome - kažu nam oni koji kuhaju, a u cijelome gradu rijetko ćete naići na one koji barem jednom u ovom desetljeću dobrote nisu narezali barem luk za svoje susjede.
- Ja plačem kad idem s večerom k njima i kad se vraćam od njih. Jako intenzivan je to koktel osjećaja, trema je to povezana sa srećom i tugom u isto vrijeme - pokušala nam je "O La La" večeru približiti jedna od "kuharica", napominjući da se termini za kuhanje rezerviraju mjesecima unaprijed.
Jer kako god vi ovu priču predstavljali drugima - mnogima je teško shvatiti da je ovo spremanje jela više od kuhanja toplog obroka potrebnima, ovo je živa radost dijeljenja i uzajamnog osjećaja topline i zahvalnosti. Možda i osjećaja dužnosti, ako želite. Jer, gdje ćeš većeg duga doli onoga prema ljudima koji svoga nemaju?
Splitski heroji ne nose zastave, oni nose kuhače, pregače, daske za rezanje, terine i teće. Splitski kuhari ne nose svoje ime na plakatima, ne traže nagrade, ne trebaju zahvalu. Splitski kuhari kuhaju srcem.
- Mi beskućnike u biti hranimo spizom, ali ono šta mi od njih dobijemo zauzvrat je stvarno nemjerljivo, taj osjećaj ispunjenosti, taj osjećaj da si barem nešto napravija kako triba u ova luda vrimena - vele nam ti mali i obični Splićani.
Zato, ne zamjerite, nemamo dovoljno riječi kojima bismo zahvalili na ljubavi, na svakoj kapljici juhe, svakoj suzi puštenoj zbog rezanja kapule, svakom veličanstvenom trenutku kada iz svoje zdjele - u kojoj serviraš objed obitelji - prebaciš jelo u zdjele koje su opet neki dobri ljudi darovali Prihvatilištu. Dobro veže dobro, pa dobro na dobro na dobro načini bezgraničan lanac čiste, nepatvorene ljubavi. Bez kune i lipe, samo ljubav.