Putniković nema pogled na more, ali zato su njegovi stanovnici od pamtivijeka imali maslinike uz morsku obalu u nekoliko uvala, okrenutih Malostonskom zaljevu. Kroz godine u njima su niknule i kuće, a ljudi su se sve više bavili turizmom; sve smo ih obišli s našim domaćinima.
Od maslinata do turizma
U uvali Žuronja, na kraju prilično dobrog puta u nizu malih naselja u uvalama, zatekli smo bračni par Vlahušić, Marija i Ivanu s njihove dvije kćeri, Leom i Dorom. Kuću ljeti iznajmljuju, imaju gosta, uglavnom onih stalnih i vjernih koji im se uvijek vraćaju. Djeca se kupaju, a jedni od njihovih vjernih gostiju upravo su ložili gradele; ljetuju kod njih zadnjih pet godina, uvijek na dva tjedna. Ni korona ih nije spriječila u dolasku u omiljeno ljetovalište, kaže nam Poljak Martin, a sad, kad je vrijeme za odlazak, valja mu čekati čitavu godinu da bi opet došli. Jer sve im je toliko divno da će se vratiti opet, dodaje sa širokim osmijehom.
Turisti su ovamo počeli zalaziti krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, sjeća se Tonko Glavor, čovjek s velikim znanjem o povijesti i svome kraju, koji nikad nije napustio. A i zašto bi kad tu sve ima. U Grad nije preselio ni kad mu je supruga Nike punih 14 godina radila u Hotelu Park; viđali su se samo vikendima. Kad je dobila mjesto u Stonu, vratila se u Putniković. Podigli su dvije kćeri, jedna je blizu, u Ponikvama, druga u Zagrebu. Obje imaju svoje obitelji.
– Od Luke Dubrava do Žuronje, sve pripada Putnikoviću i Dubravi. Ovdje su bile njihove maslinate, putevi su bili pješački preko brda – dodaje Ivo Đuračić, koji je s nama u đir krenuo sa suprugom Marijanom i kćeri Lucijom. – Žuronja pripada Prisojanima i Đuračićima, Kabli su od Dubrave, a i Blaževo, Pještata i Luka Dubrava su bile od Dubravjana – nabraja zaselke Putnikovića i podjelu vlasništva među njima. – Malo se to kroz godine izmiješalo, pa su i ljudi iz Tomislavovca i Vukotića kupili zemlju. Ovdje se moglo uzgajati masline jer je strana okrenuta moru i manje je mraza. Kasnije su se počele uzgajati i školjke – kaže Ivo.
Ništa nije pretjerano
– U mom djetinjstvu, ovamo smo silazili na mazgama – nastavlja svoja sjećanja Tonko. – Ljudi su ovdje imali svoje magazine, a bile su čak i dvije mlinice. Ljudi bi preko zime doselili s cijelim familijama i radili oko maslina. Probijanjem puta osamdesetih godina počeo je i turizam i školjkarstvo, a do tada je bila isključivo poljoprivreda i stočarstvo. U starija vremena intenzivno se trgovalo s Neretvanima, koji su na pelješke obale dolazili u svojim lađama; mijenjali su krovinu, koja je služila za prehranu stoke, za drva Pelješčana. Lađa krovine mijenjala se za lađu drva, podsjećaju Ivo i Tonko.
– Tada su ljudi u svojim maslinicima počeli graditi kuće, koje su im bile vikendice - nadovezuje se Ivo dok u uvali Žuronja prolazimo pored stare kamene kuće, starije od 200 godina. Uz nju je niklo dosta novijih, ali s mjerom – ništa nije pretjerano i izbetonirano, kako to često vidimo u drugim krajevima.
Ivova supruga, Marijana Miljas Đuračić, radi u Javnoj ustanovi za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Dubrovačko-neretvanske županije, pa je podijelila s nama neke informacije s aspekta zaštite prirode.
– Malostonski zaljev je zaštićen i na nacionalnoj i na europskoj razini. Ovo je područje posebnog rezervata u moru, koji je zaštićen prema zakonu o zaštiti prirode, a ujedno je i dio europske ekološke mreže 'Natura 2000'. Pod zaštitu spada i sukladno europskoj uredbi o ekološkoj mreži i nadležnostima javnih ustanova za upravljanje ekološkom mrežom. Kao posebni rezervat je zaštićen 1983. godine, upravo zbog uzgoja školjaka, s posebnim naglaskom na europsku plosnatu kamenicu. U sklopu Natura područja, koje je proglašeno 2013. godine ulaskom Hrvatske u EU, zaštićene su i morske plitke uvale. Ovdje ima 17 strogo zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta.
U nedavnim istraživanjima koje smo povodili u suradnji sa Sveučilištem u Dubrovniku, spoznali smo da je uvala Bistrina jedna od posljednjih lokacija nalazišta jadranskog bračića. Još jedno takvo stanište u Hrvatskoj nalazi se na Lastovu. Ovdje se često mogu vidjeti i morski sisavci, poglavito dobri dupini, koji se tu ulaze hraniti ribom, a često se viđa i glavata želva. Ovdje su bitna i staništa posidonije, koja se nalazi na nekoliko lokaliteta. Ovo je bilo i stanište plemenite periske, koja je, na žalost, nastradala u cijelom Jadranu. Na području uvale Pještata postavili smo kolektore za prihvat mlađi periske i nadamo se da ćemo ih pronaći na jesen, kad bismo ih prebacili u akvarij u Pulu – kazuje Marijana.
Papaline u orsanu i kamp
U daljini se vide vrhovi Pelješkog mosta, koji će, prema mišljenju naših sugovornika, donijeti prosperitet ovom kraju. – Očekujemo razvoj pelješkog područja u svakom smislu – ističe naša sugovornica. U uvali Kabli Tonko nam pokazuje stari orsan, gdje se nekada držala barka. Ljeti bi se koristio za ulov papalina.
- Noću bi se ušlo barkom u orsan, ali lagano, da one prate svjetlo, pa bi se ogradile mrežom i sekale jankom. Ulovilo bi se toga u mom djetinjstvu više od 200 kila! - sjeća se sedamdesetogodišnji Tonko Glavor, koji ovu ljepotu nikad nije htio napustiti. – Navegavao sam i sve, ali uvijek sam se vraćao – kaže s ljubavlju za rodni kraj. Svoju kuću na moru ne iznajmljuje; služi im samo za uživanje cijeloj obitelji.
Turizam je stidljivo započeo osamdesetih godina, kad je probijen put, ali ozbiljniji turizam krenuo je tek 1997., kaže Ivo, jer se tek tada cesta asfaltirala i došla je struja. Dok stojimo u uvali Blaževo, naši sugovornici pokazuju na male otoke i kažu da su svi u privatnom vlasništvu; niti jedan nije državni. Tu, u uvali Blaževo, sa svojom obitelji ljeti žive 61-godišnji Zoran i 37-godišnji Vinko Bezek, otac i sin, i bave se ribanjem i turizmom. Zoran kaže da je, što se tiče turizma, bolje nego lani; u ribarstvu 'ide pomalo, uvijek se nešto nađe', dodaje Vinko. Njegovu majku i Zoranovu suprugu svakog tjedna možete susresti na gruškoj ribarnici s freškom ribom.
'Turneju' po pelješkim uvalama završili smo u Luci Dubrava, kod obitelji Rabušić. Tonči se sjeća velikog kampa koji je ondje radio prije rata i obilježio njegovo djetinjstvo, kao i sva sretna ljeta u ovom dijelu svijeta; tako i njegovo troje djece uživa u morskim radostima čim zatopli i tako sve do jeseni.
– Prijeratni kamp znao je ugostiti preko 1000 ljudi, imao je butigu, trafiku, radile su se kino-projekcije. Kad to nekome pričate, zvuči nevjerojatno, jer ispada da smo se vratili nazad, umjesto da napredujemo – sa sjetom govori naš sugovornik.
– Luka Dubrava je najveće naselje, a tome je 'kumovala' blizina glavne ceste, pa se mjesto brže razvijalo. U drugim uvalama još se nađe pokoja napuštena, stara kuća, a ovdje su sve kuće nove. Stare, ribarske su srušene, osim jedne, u sredini mjesta. Kad god prođem kraj nje, dođe mi da je kupim, ali samo zato da bi je konzervirali, da ostane takva kakva jest i da mlade generacije vide kako su izgledale te ribarske kuće. To je slika onoga što je prije bilo i što ne smijemo zaboraviti – kazuje na kraju Tonči.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....