'Uh, kako da ovo sad ispričam! Sjećate li se kako sam pronašla ono pismo u boci djevojke iz Albanije i na kraju sam je pronašla preko Facebooka. Sad se nešto slično meni dogodilo', započela je svoj post na ovoj društvenoj mreži Patricija Švaljek, Dubrovkinja poznatija kao voditeljica Društva multiple skleroze Dubrovačko-neretvanske županije.
Što je život
- Ratne 1991. godine bila sam dva mjeseca u Zagrebu kao izbjeglica. Imala sam 13 godina, išla u OŠ Augusta Šenoe i napisala jedan sastav. Trideset godina čuvala ga je škola. Pronašla ga je djevojka po imenu Kristina Gverić, koja radi kao kustosica školskih muzeja. Plakala je dok ga je čitala, svidio joj se sastav i odlučila me potražiti po imenu i prezimenu. Nikad se nismo srele. Onda sam ja plakala i radi sastava (kojeg sam skroz zaboravila) i radi ljudi koji su ga sačuvali, a posebno radi predivne Kristine koja se potrudila me pronaći. Što je život... – napisala je Patricija i postala središte oživljavanja ove ratne priče koja je na ovaj način trajno sačuvana od zaborava.
Na naš susret stigla je s dvije prijateljice, Reom Žuvelom s Bosanke i Anjom Klečak iz Cavtata. Istih su godina kao što je bila Patricija kao mala prognanica iz Dubrovnika krajem 1991. Kćeri su njezinih odraslih prijateljica. Premlade su da bi se sjećale rata; rođene su godinama kasnije, ali njihove obitelji preživjele su strahote rata u kojem su im zapaljene kuće.
- Meni je prvo prošlo kroz glavu kako je pismo pravopisno pravilno napisano i kako se Patricija zrelo izražavala u mojim godinama – rekla je Anja. – U tom pismu nema nikakve blesavosti, kao da ga nije pisalo dijete. Tužno je, ali i prekrasno – njezin je doživljaj. Reu je pismo također dojmilo...
– Bilo mi je jako emotivno, ali sam ga čitala u autobusu, pa nisam mogla plakati pred svima – rekla je iskreno Rea. – Ja takvo nešto ne bih mogla napisati ni s dvadeset godina.
Preplavljena emocijama
- Kad mi je Kristina poslala to moje pismo, shvatila sam zašto mi je prvo rekla 'ja sam tvoja prijateljica' – dodala je Patricija, jer njezino je pismo naslovljeno s 'Nepoznati prijatelju'.
– Bila sam preplavljena emocijama, a onda se dogodio i neki odmak, kao da je u pitanju bila neka druga djevojčica, a ne ja.
S ovom pričom odlučila je izaći u javnost jer je zahvalna svojoj tadašnjoj razrednici u Zagrebu Mariji Vasiljević Đerek koja je sačuvala njezin sastav, te Kristini Gverić koja ga je otkrila nakon gotovo 30 godina; željela je i da mladi ljudi današnjice osvijeste kako je bilo živjeti u ratno doba. Ponukala ju je u objelodanjivanju priče i činjenica da je jedna katastrofa iznijela na svjetlo dana drugu: naime, da nije bilo potresa u Zagrebu, njezino pismo vjerojatno nikad ne bi bilo ponovo pročitano.
- Kad se dogodio potres, zgrada Hrvatskog školskog muzeja jako je nastradala. Viša kustosica Kristina Gverić odnijela je dio građe doma i među spisima pronašla moje pismo, kojega se uopće ne sjećam. Ta djevojčica iz moje priče potisnula je mnoge stvari iz tog perioda života, tako da sam, čitajući ga, samo plakala. Kad sam ga podijelila na facebooku, onda su i moji prijatelji sa mnom kolektivno plakali – smije se Patricija. – Bilo je to svojevrsno izliječenje i osvješćivanje da sam ja ipak ta djevojčica koja je tada bila puna straha i prošla rat za koji nije normalno da ga djeca prolaze. Meni je sve ovo bilo puno emocija, meni koja sam 'samo' izgubila djetinjstvo, a kako je tek onima koji su izgubili nekoga... – kaže.
Pismo je izvanredno
Kristina Gverić iz Hrvatskog školskog muzeja, jedinstvenog u Hrvatskoj, prisjeća se za Dubrovački kako je pronašla Patricijino pismo:
- Kad se u Zagrebu dogodio potres, naša zgrada postala je neupotrebljiva i počeli smo raditi od kuće. Kako vodim Zbirku radova učenika i nastavnika, ponijela sam dio građe i među tim radovima pronašla 30-ak literarnih radova djece prognanika iz OŠ Augusta Šenoe u Zagrebu. Djevojčica od 13 godina napisala je, za mene, najljepši od pospremljenih radova. Doživjela sam ga intimno jer smo sličnih sudbina. Ja sam iz Šibenika i sjećam se rata. 'Odlazim sa Slavijom za Rijeku. Plačem dok se ljubim s tatom, a on... ', ta rečenica je razlog zbog kojeg sam u tražilicu upisala 'Patricija - 1978 - Dubrovnik' i prvo što se pojavilo bio je članak o Patriciji Švaljek, dobitnici nagrade Grada Dubrovnika. Nisam uopće sumnjala da je to ona. Od djevojčice koja je napisala ovo pismo nisam očekivala ništa manje nego da će se pretvoriti u plemenitu i divnu ženu. Hvala ti, Patricija, na ovom divnom pismu i na prijateljstvu! – rekla je Kristina, dodajući da se izložba s Paricijinim pismom može pogledati online na stranici Muzeja.