Prošla su gotovo dva desetljeća otkako je Ministarstvo turizma, kao i danas, vodila žena, i to u sličnim vremenima turističkog oporavka. Pave Župan Rusković u Vladu je došla kao profesionalac, osoba iz struke koja je nakon odlaska iz ministarske fotelje nastavila graditi svoju bogatu međunarodnu karijeru u turizmu.
Dugogodišnjoj direktorici putničke agencije Atlas, nekadašnje perjanice turizma u ovom dijelu svijeta na čijem je čelu bila i ratnih godina, dok je Ministarstvo turizma vodila u godinama obnove i turističkog oporavka – krize nisu nepoznanica. U njezinu Dubrovniku, gdje je ispred svoga vremena pokušala upravljati turizmom razmišljajući o tome kako on utječe na građane i na druge dionike u turizmu, tek odnedavno lokalne vlasti rade na destinacijskom menadžmentu.
Prošle godine, u jeku prvog zatvaranja zbog širenja koronavirusa, radile smo intervju o post-COVID turizmu i o tome kako vrijeme turističke stanke najbolje iskoristiti. Već je onda Pave Župan Rusković najavila ono što vidimo danas – da će se industrija putovanja brzo pokrenuti čim to dopuste zdravstvena ograničenja.
Tada ste rekli kako se nadate da će kriza rezultirati drukčijim promišljanjem daljnjeg gospodarskog razvoja i uloge turizma u njemu, s naglaskom na dugoročnost, a ne samo na sadašnji trenutak. Čini se da smo nastavili po starom i da nam se turizam opet "dogodio"?
– Nažalost, bojim se da ste u pravu. Čini se da se sva promišljanja o turizmu svode na brojenje, a ocjena sezone daje se na osnovi povećanja broja dolazaka, odnosno noćenja, te ukupnog prometa. I tu je problem. Za realnu ocjenu sezone potrebne su detaljne analize, a ne puko brojenje. A realne su ocjene potrebne kako bi zaduženi za razvoj turizma, od vrha države do lokalnih uprava i turističkih zajednica, u suradnji s privatnim sektorom mogli donositi pravilne odluke u vezi s budućim razvojem.
'Dugoročnost' do rujna
Vidite li da postoji neka dugoročna državna strategija turizma u Hrvatskoj nakon pandemije, koja nije samo na papiru, nego opipljiva u životu?
– Ne vidim i ne znam radi li se nešto u tom smislu, ali iz onoga što svakodnevno čujemo iz medija čini se da se "dugoročna državna strategija turizma" zapravo svodi na rujan i možda mali dio listopada ove godine.
U Dubrovniku je gotovo 20 posto hotelskih kapaciteta u ovom trenutku zatvoreno. Dosta ih je otvoreno u zadnji trenutak, polovinom srpnja, i s pola potrebnoga personala. U mnogim hotelima direktori prodaje žale se da su prodali sobe, no nema sobarica koje će ih pripremiti za goste, a slično je duž cijele obale. Kako to komentirate?
– To je dobar primjer našeg "dugoročnog" promišljanja. Stječe se dojam da je kod nas daleko više improvizacije nego osmišljenog stručnog sagledavanja. Naravno, nitko ne može sa sigurnošću tvrditi što će se događati u budućnosti, bilo da se radi o zdravlju, prirodnim nevoljama i slično. Ali od profesionalaca i stručnjaka očekuje se da predvide sve moguće situacije i u skladu s tim se kvalitetno i na vrijeme pripreme.
Kako vi komentirate nesuglasje oko sigurnosti za boravak turista: Hrvatske udruga turizma Dubrovnik je nedavno stavila u crvenu zonu, dok nas istovremeno Europski centar za prevenciju i kontrolu bolesti ostavlja u tzv. narančastoj zoni. Zbunjujemo i sebe i goste. Kako je to moguće i zašto se događa?
– Nije dobro da se podaci razlikuju, i zapravo je i čudno zašto je to tako. U vezi s tim razgovarala sam s direktorom Hrvatske udruge turizma Veljkom Ostojićem. Rekao mi je da oni objavljuju podatke koje dobivaju od Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za sve regije u Hrvatskoj. Ostaje pitanje koje podatke dobiva Europski centar za prevenciju. Treba naglasiti da je u kriznim situacijama poput ove povjerenje izuzetno bitno i ono se stječe isključivo istinitim podacima, bez obzira na to kakvi oni bili. U vezi s tim podržavam Hrvatsku udrugu turizma u korektnom izvještavanju.
Svima je, čini se, u brojenju turističke statistike promaknuo onaj dio o pružanju najkvalitetnije moguće usluge. Odnos prema gostima očajan je ove sezone, ljude se vara, otkazuju se ranije dogovorene rezervacije kako bi se prodale sada po višoj cijeni. Je li država trebala iznajmljivače usmjeravati, odgajati?
– Uspješnost sezone ocjenjuje se na temelju povećanja broja dolazaka i noćenja i prometa fiskaliziranih računa. Kvaliteta ovisi o znanju, stručnosti i profesionalizmu davatelja usluga. A da bi država kroz svoje institucije mogla usmjeravati i educirati, morala bi prvo i sama posjedovati stručnost i znanje. Najveća je odgovornost ipak na lokalnim upravama i stručnim tijelima na njihovu području. Rušenje kvalitete pravi je put prema rušenju destinacije.
'Poseban' status
Divlji graditelji devastiraju gotovo svaku uvalu na obali, već se i stranci ponašaju na jednak način kao i mi pa svatko sebi ograđuje plažu. Zašto se to dopušta i zašto država vidi samo kratkoročne benefite? Što bi po vašem mišljenju trebalo tu napraviti?
– Teško mi je vjerovati da je sve to divlja gradnja, a s druge strane teško je vjerovati da su izdane takve građevinske dozvole. Ova me tema podsjeća na jednog poznatog njemačkog arhitekta koji je obilazio Hrvatsku kako bi nekom svojem partneru investitoru savjetovao gdje u Hrvatskoj investirati. Nakon što je obišao cijelu obalu, tražio je sastanak u Ministarstvu turizma, da bi nam rekao: "Imate divnu obalu, ali kada se pogleda izgrađeni dio, nažalost, moram dodati da je niste zaslužili!" Znamo da je prostor i očuvana priroda naš glavni resurs i prednost u odnosu na konkurenciju. Ako ga uništimo, uništili smo i turizam. Često čujemo političare kako spominju "održivi" turizam, a s druge strane ocjenjuju sezonu uspješnom i izvanrednom jer je po broju dolazaka i noćenja jača od one u 2019., kad nam je infrastruktura "pucala po šavovima", a posljedično je padala i kvaliteta. Dakle, mislim da ne znamo što hoćemo, ili znamo što bismo htjeli, ali ne znamo kako to i postići. Tužno!
Puno ste puta isticali da je lokalna vlast zajedno sa strukom trebala definirati standard ponude na svojem području. Posebno kada je u pitanju Dubrovnik, koji je u stalnom raskoraku između želje da bude elitna destinacija i masovnog turizma. Niste o tom pitanju bili optimist, no čini li vam se sadašnja pozicija, u drugoj, malo uspješnijoj COVID sezoni, kao mogućnost da se dogodi nešto u smjeru kvalitetnije ponude destinacije?
– Nažalost, sve to ne daje nimalo razloga za optimizam. Ne vidi se nikakav pomak nabolje. Štoviše, ovako veliki broj gostiju utječe na teže održavanje čistoće i reda, buku, smrad...
Hrvoje Balen, osnivač Algebre, kaže kako je turizam jedina gospodarska grana u Hrvatskoj koja ima poseban status, zbog čega se u nekim brojkama naš turizam može mjeriti sa svjetskim velesilama, ali da je s druge strane i faktor o kojem apsolutno sve ovisi i u kojem sve na kraju završava. Da i nakon korona-krize nastavljamo sa strategijom razvoja metodom "stavi sve na turizam i nastavi po starom", umjesto da krenemo u brzu diverzifikaciju gospodarstva. I vi ste upozoravali na moguće štetne posljedice ovakve politike na poljoprivredu, prostorno uređenje, klimu...
– Razumijem da gospodin Balen misli da turizam u Hrvatskoj ima poseban status. Taj se zaključak lako izvede slušajući i čitajući razne medije. Nekada bi se moglo zaključiti da nemamo ništa drugo osim turizma. Ali nema turizam nikakav poseban status u Hrvatskoj. Posebnost je turizma u činjenici što se njegov rezultat manjim dijelom realizira u turističkim tvrtkama, a znatno veći dio u tvrtkama i institucijama drugih sektora. Kad bi postojala cjelovita gospodarska politika, taj bi dio mogao u ostalim sektorima biti još veći, i zapravo bi trebao biti veći, ali to ovisi o ukupnoj gospodarskoj politici zemlje, koja se, izgleda, sagledava parcijalno po sektorima, a ne u cjelini. Šteta i za turizam i ukupno gospodarstvo, te konačno i za cijelu državu.
Čašu vode, molim!
Predviđa se da će se na Mediteranu, pod utjecajem klimatskih promjena, glavna turistička razdoblja širiti na mjesece predsezone i posezone. Je li hrvatski turistički sektor spreman za takvo produljenje sezone?
– Tu i tamo vidi se da davatelji usluga iz privatnog sektora nastoje prilagoditi svoju ponudu u predsezoni i posezoni, ali to, naravno, nije ni blizu dovoljno. Za stvarno produljenje sezone nužan je javni sektor i određena potpora države na svim razinama, a sve u skladu s dugoročnim planiranjem razvoja.
Vjerojatno ste prošetali koju večer Stradunom i vidjeli kakva je situacija ispred crkve sv. Vlaha, gdje se zbog glasne glazbe iz jednog lokala ne može uživati u večeri ni u jednom obližnjem restoranu. Ugostitelji uvode i cenzus potrošnje za stolovima, pa se gostima ne dopušta sjesti za stol ako neće potrošiti najmanje 300 kuna. Kakvo je to ugostiteljstvo? Smije li se u ovakvim slučajevima izuzeti gradska uprava koja dopušta takvo ponašanje i takvu politiku cijena na javnim površinama koje je dala u najam, i za koje je zbog COVID-a i oprostila dio najamnina, pa čak dala i potpore za zaposlene?
– Ugostitelji možda na takav način pokušavaju riješiti problem što im stvaraju gosti koji naruče vodu ili slično, a zauzmu stol za nekoliko sati ili cijelu večer. I ovakva situacija potvrđuje da sve više tonemo u masovni turizam. A masovni i elitni turizam ne idu zajedno, ili-ili. Osim toga, bitna je i kvaliteta objekta, ali i okruženja, koji su zajednički temelj za definiranje cijene usluge. A što se tiče lokalne uprave, pa taj javni prostor jest pod njezinom ingerencijom. Ali, nažalost, stječe se dojam da se ne brinu o kvaliteti ponude, nego samo o prihodu koji ostvaruju iznajmljujući te prostore. Najviše me je strah kombinacije neznanja i pohlepe!