Nakon predavanja Relje Seferovića i Slavice Stojan, treće edukativno predavanje u organizaciji Dubrovačkih muzeja i Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku održala je Rina Kralj Brassard.
Predavanje pod nazivom „Život u vrijeme kuge“ predavačica je započela općim podatcima o ovoj zaraznoj bolesti. Postoje tri oblika, a bolest je to koja najčešće zahvaća glodavce, najčešće štakore dok su pravi prijenosnici zapravo buhe. Prvi pandemijski val kuge dogodio se za vrijeme Justinijana u VI. stoljeću i trajao je dva stoljeća. Međutim, kuga se pojavljivala i prije, primjerice pronađeni kostur iz brončanog doba primjerice u Rusiji potvrđuju postojanje kuge i u tom prapovijesnom razdoblju.
Drugi val kuge zabilježen je 1348. godine. Isti taj val zahvatio je i dubrovačko područje. Kralj Brassard kazala je kako je na istraživanje ove teme uputila matica krštenih dubrovačkog nahodišta i tamo pronađeni neobični upisi, a kao glavni izvor navela je knjižicu „Sanitas“. Zanimljivo, naziv „Crna smrt“ za kugu došao je puno kasnije.
U Dubrovačkoj Republici i njezinoj okolini su kužne zaraze bilo vrlo česte pa se istovremeno pojavljuju i prve reakcije dubrovačke vlasti. Uvodi se red u prijenosu vlasništva odnosno izvršenju oporuka. Pojavljuju se 1377. prve zakonske odredbe, godine 1390. i prve prave protuepidemijske mjere. Pojavljuje se lazareti i liječnici. Uvidjeli su tadašnji Dubrovčani kako kuga ne bira, jednako napada i stare i mlade, žene i muškarce, siromašne i bogate, crkvene dostojanstvenike i vlastelu… Pojava kuge tumači se posljedicom velikog grijeha pa se pojavljuju flagelanti, bratovština bičevalaca. Već u XV. stoljeću brojnost kužnih zaraza se reducirala što govori o učincima protukužnih mjera. U XVI. se stoljeću pokazalo kako prevelika strogost i drakonske kazne za nepoštivanje protuepidemijskih mjera mogu biti i kontraproduktivne. U razdoblju između 1586. i 1691. unutar gradskih zidina nije došlo do pojavljivanja kuge. Primjerice, kuga se 1647. i 1648. pojavila na Šipanu i na mnogim drugim mjestima, pa i u dalmatinskim gradovima. Kakvo je stanje na području oko Republike po pitanju zaraze, dubrovačku vlast redovnu su izvještavali na primjer poklisari, vlastelini, trgovci, vojnici i drugi. Tako je u Londonu kuga posebno harala 1665. te 1666.
Prevrat se dogodio kada je u utorak 9. siječnja 1691. u Hospitalu milosrđa (državno nahodište) u blizini Sv. Franje umro dječak. Dječakova majka bila je nadstojnica Hospitala. Drugo žarište bila je jedna kuća na Pilama, treće žarište bilo je predgrađe Ploče. Od kuge je umrla sluškinja jednog svećenika koji je živio ispod Minčete pa su sve kuće u susjedstvu stavljene u izolaciju. Započele su istrage, trebalo je rekonstruirati društveni krug ljudi koji su bili potencijalno zaraženi. Kuća u kojoj je dječak umro bila je odmah zatvorena, isto tako i domovi u blizini, njegova majka poslana je u karantenu kao i svi oni koji su imali bilo kakav kontakt s dječakom. Zatvoreno je nekoliko kuća. Sutradan je raspuštena škola.
Automatski su odgođene sve javne ceremonije, umire tako i knez, ali ne od kuge. Sahranjen je bez velikih ceremonija zbog straha od širenja zaraze. Odgođena je i ceremonija obilježavanja tada 24. godišnjice Velike trešnje, svečanost zaštitnika grada premještana je na 5. srpnja, izbjegavana su sva javna okupljanja. Vlastelini koji su se brinuli o svim tim mjerama zvali su se kacamorti, bili su to iskusni ljudi, nikako mladići. I među vlastelom se javljaju sumnje u zarazu pa su mnogi u kućnom pritvoru. Međutim, kuga je najviše zahvatila sluškinje zato je i nazvana „kuga sluškinja“. Sluškinje su se često kretale javnim prostorom, bile su vrlo izložene, plele su i tkale, a vuna je bila lako okuživa roba. Sve češće su se zatvarale i vlastelinske kuće. S druge strane, rađeni su popisi ljudi koji su živjeli u takvim vlastelinskim domaćinstvima što iz današnje perspektive omogućuje bolju rekonstrukciju svakidašnjeg vlastelinskog života. Krajem ožujka 1691. od kuge je u jednom danu i to unutar susjedstva jedne ulice (današnja Boškovićeva ulica) umrlo dvoje ljudi: jedan dječak i jedna sluškinja. Donesena je odluka o zabrani napuštanja Grada za vlastelu jer je Grad bio pod karantenom, a kazna za prekršitelje bila je gubitak plemstva. Antuninima i lazarinima za taj je prekršaj prijetila čak i smrtna kazna, ali su odredbe ublažene pa su žene i djeca do 16 godina starosti mogli napustiti Grad. Morali su ostati na području između Svetog Jakova i Rijeke dubrovačke.
Kao još jedna protuepidemijska mjera, Grad je podijeljen u šest cjelina. Nisu bile „seksterije“ kao što je to bio slučaj tijekom podjele Grada 1815., nego su te dijelove nazivali četvrtima. Postojao je odred za kugu kojeg su vodili pet vlastelina kacamortija. Na raspolaganju su imali 108 ljudi: 40 vlastelina, 10 antunina, 18 lazarina, 20 pučana i 20 brijača. Grobari su bili redom iz drugih gradova, a lazaret je postao premalen za sve zaražene pa su izgrađeni tabori na Pilama, Pločama i Peskariji. Samostan sv. Petra koji nije srušen, ali koji je izgorio tijekom Velike trešnje poslužio je kao sklonište. Uz dopuštenje Benediktinaca na Lokrumu su kao sklonište korišteni tamošnji benediktinski samostan te je izgrađen lazaret. S kopna na otok su ljude prebacivali tako što su ih vezali za barku te vukli. Na Lokrum je vlast dva puta tjedno slala meso, vino i vodu pa je Kralj Brassard komentirala kako je dubrovačka vlada stvorila balans: s jedne strane su postojale oštre mjere, a s druge strane se brinula o stanovništvu. Tako je prevenirana pojava velikih pobuna. I oni koji su preboljeli kugu bili su opasnost za druge jer su bolest mogli prenijeti nekim okuženim predmetom.
Nažalost, kacamorti su znali zloupotrebljavati svoje ovlasti. Tako se vlastima žalio trgovac tkaninama Ivan Findela kojemu je zbog protukužnih mjera uništena sva roba iz kuće na Bosanci. Tražio je odštetu od 1000, a dobio je 650 dukata. Pored materijalne štete, Findel se bojao i za svoj ugled. Također, kazne su prijetili popustljivim vojnicima koji čuvaju izolirane kuće jer iz tih je kuća samo jedna osoba smjela izaći van. Svakome tko popusti prijetile su kazne od 50 dukata te jedan ili nekoliko mjeseci zatvora. Naravno, svatko onaj tko prijavi viđenu nepravilnost bio bi nagrađen iznosom od 50 dukata! Isprva su, uz mjere opreza, bila dopuštena bogoslužja da bi i se i tu uvele određene restrikcije. Svakako, molilo se zaštitniku svetom Vlahu, ali i svetom Roku koji je bio zaštitnik od kuge.
I dok je još trajalo razdoblje zaraze, senat je razmišljalo kako će „proslaviti“ okončanje epidemije. Bilo je planirano trodnevno slavlje uz svečanu procesiju po uzoru na onu Tijelovsku, pa i bogoslužje. Zdravstveni odjel za glavnog je liječnika imenovao Židova Abrahama Abuafa koji je zarađivao tri dukata dnevno i tijekom svoje službe u trajanju od 182 dana zaradio je 552 dukata što je bilo pravo malo bogatstvo! Grobarima se plaća upeterostručila pa su umjesto četiri zarađivali 20 groša. Istaknula je Kralj Brassard i ekonomski aspekt kuge. Tako su izravni troškovi države iznosili 10 tisuća dukata. Trebalo je plaćati odgovorne za protuepidemijske mjere, hranu, piće, ogrjev, odjeću, rasvjetu za sve osobe pod karantenom, a bili su tu i troškovi ukopa, vjerskih službi, spaljivanja okuženih stvari, čišćenja i drugih postupaka. Međutim, to nije bilo ni deset posto tadašnjih državnih prihoda.
Indirektni gubitci su pak bili veliki jer je Dubrovnik dobio biljeg „okužene luke“. Dubrovčani su u svojim izvještajima namijenjenim trgovcima izvan Republike spretno izbjegavali prikazati pravo stanje, htjeli su Dubrovnik prikazati sigurnim i zdravim mjestom. Bilo je i kazni. Jedan dubrovački liječnik je u pismu za inozemstvo naveo kako se u Dubrovniku pojavila kuga odmah nakon toga je pogubljen. Jer, bez obzira bila to istina ili ne, već sama sumnja u pojavu kuge za tadašnje dubrovačko gospodarstvo i trgovačke veze značilo je propast.
Službeni prestanak zaraze proslavljen je 10., 11. i 12. lipnja, a od kuge je do te proslave umro 18 ljudi, uglavnom nižega staleža. Kasnije se kuga pojavljivala u okolici Grada, primjerice 1784. i 1785. kuga se pojavila u Banima i Stravči. Kuga je i dalje harala Europom, ali nije se pojavljivala unutar gradskih mira. Zadnja pojava kuge bilježi se 1815., ali tada već nije postojala Dubrovačka Republika.
Kralj Brassard je naglasila kako su se nakon kuge ljudi reorganizirali i kako je život nastavio ići dalje. Za jedno društvo je na primjer pogubnija pojava gladi, nego kuge. Za razdoblja tijekom kojih se ne spominje kuga Kralj Brassard je pojasnila kako su se ti podatci možda i krili, ali da će to ipak ostati tajna. Svakako, oslonila se na one dokumente koji spominju pojavu kuge, a knjiga „Sanitas“ je prvenstveno služila troškovnik što sve skupa usmjerava na financijski aspekt o kojemu se tada razmišljalo.
Pohvalila je predavačica protuepidemijski sustav Dubrovačke Republike koji je prilično učinkovito funkcionirao. Napomenula je kako se dubrovačke mjere ne bi mogle primijeniti u velikim carstvima poput Osmanskog pa čak ni u Veneciji bez obzira što je bilo riječ o republici, a ne o carstvu. Dubrovniku je u tom pogledu borbe protiv kuge pomogla činjenica što nije velik grad pa je bilo moguće strogo kontrolirati kretanje robe i ljudi, a samim time prevenirati katastrofalne posljedice zaraze. Takve mjere nemoguće je realizirati u velikim imperijima.
Treći pandemijski val započeo je krajem XIX. stoljeća. Kuga se između 1970. i 2016. javljala u SAD-u, a između 2010. i 2015. na Madagaskaru. Lani je tako izbila najsvježija epidemija kuge na tom otoku, a zarazilo se više oko 2300 ljudi.
- Nekoliko je to tisuća kilometara udaljeno od Dubrovnika, ali opet dovoljno blizu da se i u današnjim procesijama u Dubrovniku kaže: „od kuge, glada i rata oslobodi nas, Gospodine“, zaključila je Kralj Brassard.
Sljedeće edukativno predavanje Dubrovačkih muzeja i Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku na temu kolende održat će 4 . prosinca Jelena Obradović Mojaš, također u Kneževom dvoru. bLu