Glazbena dvorana Kneževa dvora bila je premalena za sve posjetitelje koji su željeli poslušati edukativno predavanje znanstvenika Lovra Kunčevića ”Dubrovački patricijat i njegovi podanici (14. - 17. stoljeće)" koje je plod zajedničke organizacije Dubrovačkih muzeja i Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Predavanje je krenulo uz sitne tehničke poteškoće, ali i Kunčevićevu napomenu kako je Dubrovačka Republika kao jedna sićušna država uspjela sačuvati neovisnost, ali i kako je njezina kulturna produkcija bila velika - štoviše - neproporcionalna njezinoj veličini.
Ustvrdio je kako je Republika u gotovo 500 godina postojanja imala dvije iole ozbiljne pobune: čuvenu ”Lastovsku bunu” u ranom 17. i bunu seljaka u Konavlima u kasnom 18. stoljeću. Izdvojio je čimbenike koje su uvjetovale društveni mir i socijalnu stabilnost na primjeru patricijata i građana napomenuvši kako će kroz godinu dana svjetlo dana ugledati njegova nova knjiga koja se bavi upravo ovom tematikom.
Najveći broj zavjerenika u dalmatinskim i talijanskim gradovima dolazio je iz redova vlastele. Hvarsku je bunu tako vodio ugledni građanin Matija Ivanić čija je obitelj kasnije dobila status plemstva! Pripadnici dubrovačke vlastele i građani bili su utjecajni, moćni, ali vladala je pitomost.
Dubrovačku vlastelu činila je jedna vrlo specifična elita čija je osnovna gospodarska djelatnosti, kao i u Veneciji, bila trgovina. Vlastelini u talijanskim i dalmatinskim gradovima bili su veleposjednici, imali su sredstva i resurse, čak čitave vojske iza sebe za vođenje eventualnih pobuna. Međutim, zemljište oko Dubrovnika bilo je prilično neplodno pa dubrovački vlastelini nisu mogli biti veleposjednici kao njihovi talijanske kolege. Primjerice, u Dubrovniku se veleposjedom smatralo zemljište površine od 15 do 25 hektara, a u Zadru je veleposjed obuhvaćao površinu od 150 pa sve do 550 hektara! S obzirom na to da su za trgovinu ključni uzajamno povjerenje, pragmatičnost, kooperativnost Kunčević je podvukao kako su se ti oblici ponašanja iz gospodarske djelatnosti prelile u političku praksu.
Zatvaranje Velikog vijeća također je odigralo važnu ulogu po pitanju socijalnog mira i stabilnosti. Godine 1332. popisane su obitelji čiji će članovi sjediti u Velikom vijeću, a njihovi nasljednici automatizmom su naslijedili to članstvo. Plemići su tako dobili monopol nad javnim službama te je isključen veliki broj građana. Stvoren je jedan zatvoreni krug, stvoreno je dubrovačko plemstvo u pravom smislu riječi. Za usporedbu, takva rigidna zatvorenost i takva koncentracija elite na jednom mjestu vladala je i u Veneciji. Prije Velike trešnje počelo je izumiranje plemstva pa su tako u Veliko vijeće primljene dvije obitelji. Tom pripadnošću, članovi Velikog vijeća imali su razne beneficije – materijalne, gospodarske, financijske, prestiž, izbor na javne službe i političko odlučivanje stoga im je bilo u interesu sačuvati postojeći poredak. Siromašniji plemići imali su pravo na besplatnu kuću za stanovanje, pravo na kredite, na pomoć pri mirazu ili vjenčanju. Tako se spojilo javno i privatno, a plemići su znali da će osobnu korist moći ostvariti uz pomoć države, a nikako radeći protiv države.
Vlastelinska elita bila je društveno gledajući velika i snažna baza. Oslonio se predavač na istraživanja znanstvenika Nenada Vekarića koja kažu kako je sredinom 14. stoljeća 1700 ljudi pripadalo vlastelinskom krugu, a u to je vrijeme 4000 ljudi živjelo u gradu! Kunčević je tako naveo kako su tijekom 15., 16. i 17. stoljeća otprilike 15 do 20 posto dubrovačkog stanovništva činili plemići, a u Italiji se ta brojka kretala od 5 do 8 posto. Sredinom 14. stoljeća je 2/3 stanovnika živjelo u plemićkim kućama.
Sekundarna elita bili su građani podijeljeni u dvije bratovštine: Antunini i Lazarini. Bili su isključeni iz politike, ali su slovili kao prirodni takmaci plemićima. Tako je Kunčević izdvojio dva primjera pobune u građanskom krugu, među njima je slučaj urotničkih pisama Marina Držića. Građani su bili mirni jer je životni standard u Dubrovniku bio dobar, prema nekim izračunima, tadašnji BDP Republike bio je vrlo blizu BDP-u Venecije, Dubrovačka Republika bila je jedna od najrazvijenijih država tadašnje Europe. Bila je i financijski stabilna, nije bilo deficita ili javnog duga što je opet uvjetovalo tome da država stanovništvu nije morala nametati prisilne zajmove ili poreze. Nije bilo stalnih direktnih poreza. Sve do pada Republike vladao je zastarjeli porezni model, postojali su indirektni porezi (npr. porez na vino ili ulje). Označio je Kunčević slikovito kao ”poreznu nježnost” plemića prema stanovništvu. U mnogim europskim državama i gradovima ratovi su uvjetovali uvođenje poreza, a kako Republika od sredine 15. stoljeća do pada nije sudjelovala u nijednom ratu, nije postojala nestabilnost koja bi zahtijevala financijsko pokriće.
Još jedan razlog mirnoće građana bili su zakoni. Kazne su za sve bile iste što nije bila praksa u gradovima Europe gdje su plemići imali poseban tretman, a strože su bili kažnjavani pripadnici puka. Dubrovački sudovi nisu favorizirali plemiće, bilo je mnogo parnica koje su završile u korist pučana.
Kao kompenzacija zbog isključenja od Velikog vijeća, građani su svoje ambicije mogli ostvariti kroz važne uloge u administraciji ili u bratovštini što je opet jedan model koji je vladao i u Veneciji. Već krajem 14. stoljeća činovničke funkcije vršili su Antunini, u 17. i 18. stoljeću su svi činovnici redovito bili Antunini. Mnogi su građani bili tajnici u diplomaciji, neki su ponekad postajali i diplomati. Prema Kunčevićevim riječima, bila je to ”utješna nagrada”.
U 16. stoljeću, kada je pripadnika građana bilo najviše, njihov broj bio je jednak broju vlastelina tako da su građani uglavnom bili mala sekundarna elita. Postojale su jake veze između građana i plemstva, bili su usko vezani, često prijatelji. Nezakoniti sinovi plemića postajali bi članovi bratovštine pa su tako nastajale krvne veze između dvije elite. Građani nisu bili vođe običnog puka, oni su pak oponašali plemiće pa su tako gradili ljetnikovce, izrađivali genealogije ili vlastite obiteljske grbove.
Trgovina i pomorstvo kao dvije temeljne gospodarske djelatnosti također su uvjetovale izostanak pobuna. U Dubrovniku su u 16. stoljeću 18 do 23 posto svih muškaraca bili pomorci. Tijekom najveće trgovačke ekspanzije, Dubrovnik je imao 2 tisuće trgovaca, a inače ih je bilo nekoliko stotina. Trgovci i pomorci su u političkom smislu bili najopasniji, ali po prirodni njihovog posla izbivali su iz države i vrlo se kratko zadržavali doma pa tako nisu ugrožavali mir.
Po pitanju puka, počevši od srednjeg sloja pa do onih najsiromašnijih, socijalna politika dubrovačkih vlasti bila je pohvalna. Država je grčevito vodila računa o dovoljnoj količini hrane jer glad je bila uzrok brojnim pobunama u Europi. Postojale su recimo subvencije na žito i ulje, liječnici su se plaćali iz državne blagajne, kao i danas, država je brinula o socijalnoj skrbi, vladao je dobar životni standard.
Ovlasti i mogućnosti bratovština u Republici bile su prilično sužene. Bile su pod stalnim nadzorom, odluke bratovština u Dubrovniku nadziralo je Malo vijeće. Bratovštine su mogle biti potencijalna opasnost za vladu, tako je bratovština u Firenci srušila vlast. Na kraju krajeva, knez je također bio pod nadzorom. Bojali su se Dubrovčani da koncentracija moći ne bude u rukama jedne osobe, bojali su se tiranina koji bi mogao doći i ugrabiti vlast. Na primjer, obitelj Visconti preuzela je Milano, a Medici Firencu. Oblik moći u Dubrovačkoj Republici bila je kolektivna moć. Propisani mandat kneza u trajanju od mjesec dana bio je jedan od najkraćih mandata u europskoj povijesti! Također, reizbor iste osobe za funkciju kneza bila je moguća dvije godine nakon isteka prvog mandata. Kako je Kunčević slikovito podsjetio - "knez je bio zatvorenik u Dvoru".
Zaključio je Kunčević kako socijalni mir i stabilnost nisu toliko rezultat nekog društvenog inženjeringa, nečijeg promišljanja ili nečijih planova, nego su oni najviše bili rezultat okolnosti (npr. bavljenje trgovinom i pomorstvom). Postojale su i ciljane mjere poput poreznog sustava ili zakona, ali one nisu ključne. Poručio je Kunčević kako društveni mir u Dubrovniku nije imao pravog autora. Dodao je kako se Dubrovačka Republika izdvaja po mudroj diplomaciji i kulturnoj važnosti, ali da je bitno redefinirati povijesnu sliku Dubrovniku jer je u Republici vladao društveni mir i politička stabilnost. Naglasio je Kunčević ono što je rekao i na početku: Dubrovačka Republika bila je jedna od društveno najstabilnijih država u europskoj povijesti. bLu