Trećeg dana sudske rasprave optuženicima za tragediju u ”Hidroelektrani Dubrovnik” u Platu, u kojoj su živote izgubili mladi radnici Mato Maškarić, Ivica Zvrko i Davor Pozniak, prvi je svjedočio zaposlenik zadužen za elektroodržavanje pogona Pero Milković. On je ogovarao na pitanja zamjenika županijskog državnog odvjetnika Vlatka Cibilića, optuženih Mata Miškovića, Tomislava Rukavine, Željka Starmana, Ivice Nujića i Miljenka Vučića, kao i predstavnice optužene pravne osobe HEP proizvodnja Sonije Pozaić, kao i branitelja optuženika, odvjetnika Joška Čeha, Čeda Prodanovića, Gordana Pregleja, Janka Grlića, Zvonimira Hodaka i Tomislava Matića.
-Od 2007. godine radim u pogonu Plat i poznajem ga zatvorenih očiju, ali je kobnog dana bilo mračno zbog dima i ugašene rasvjete, sa stropa su padale PVC-ploče, bilo je kaotično. Na vježbama simulacije požara morali su bez izuzetka svi sudjelovati, od šefa smjene i voditelja pogona do radnika. Nakon tih vježbi sve se činilo jednostavno, ali nitko nije mogao očekivati ovakav požar. Razina buke pri izbijanju požara nije bila normalna, nego znatno veća zbog rada generatora, sirena i samog požara. Normalno vrijeme zaustavljanja generatora je oko pola sata i znam da je šef smjene zadužen za to zaustavljanje te obavijest vatrogascima to brzo učinio. Tijekom požara se razvila vatra, dim i visoka temperatura, sa stropa su visili kablovi za koje nismo znali jesu li pod naponom, sa stropa su padale PVC-ploče, a radila je samo panik-rasvjeta. Radila je i ventilacija šireći dim- opisao je te dramatične trenutke Milković koji je u međuvremenu napustio HEP. On nije znao reći tko je naložio proboj zida koji je služio kao zaštita od dima i poplave, a koji kasnije nije zazidan nego je postavljena valovita PVC-ploča, istovjetna onima na stropu. No, sjetio se da je zid probijen kad su unošeni novi klima-uređaji, znatno veći od starih, ali ih se samo tako moglo unijeti. Zadatak tog zida bio je da spriječi prolaz dima, a kod poplavi da popusti i omogući istek pridošle vode.
Milković je ustvrdio kako su u pogonu imali samo dvije maske s bocama kisika te samo jedno zaštitno odijelo, dok su tijekom svake smjene u pogonu bila tri radnika, katkad i radnici na održavanju! Sjetio se da je Inspekcija rada dolazila u upravnu zgradu u gradu, ali ih nije vidio u pogonu. Sjetio se da su vrata pogona, umjesto da ih drže zatvorena, bila otvorena kako bi se lakše hladili generatori, a što im je rekao inž Vojnić. To strujanje zraka utjecalo je na brže širenje požara. Svjedok je opisao i protupožarno odijelo za kojeg je rekao kako se navlačilo nakon zaštitne maske i boce s kisikom te da je nezgrapno i da se moglo navući samo uz nečiju pomoć, u što se uvjerio tijekom vježbi na kraju kojih su svi izlazili kroz ”izlaz 220”. Sjetio se kako je smjesa koja je brtvila kablove (i bila protupožarna zaštita) uklonjena pri postavljanju kablova telefonije i video-nadzora, a čuo je da su 80-ih godina radnici iz Makedonije bili zadnji koji su kablove premazali slojem za zaštitu od požara:- Pored generatora je bila paleta vodootporne boje za premaz kablova, a tijekom požara je upravo s tog mjesta bilo najviše dima i vatre. Strojarsku službu su vodili Teo Sekondo, Ivo Goga i Gabrijela Mikiel i njima smo se obraćali zbog uočenog nereda kojeg su pravili radnici vanjskih tvrtki. Ivo Lise je bio zadužen za zaštitu na radu i od požara te provjeru drže li se radnici vanjskih tvrtki pravila zaštite na radu i požara, a imao je ovlast da ih uputi kako trebaju raditi. Direktor pogona je bio Ivo Miletić ali ne mogu potvrditi da je njegov sin, inženjer građevine Pero Miletić odbijao ovjeriti bilo kakvu dokumentaciju. Bilo je mnogo prašine koja je utjecala na paljenje alarma, a svi ”alarmni tragovi” postoje u zapisnicima. Alarma je postupno bilo sve manje jer su se problemi postupno otklanjali. Šefovi smjena su neko vrijeme smanjivali zvuk alarma da se može raditi- opisao je Milković ozračje pogona u podzemlju Plata.