U zadnje vrijeme inflacija je, uz covid-19, postala jedan od dežurnih europskih bauka. Ova pojava je već prilično obilježila i prošlu godinu, a čini se da će se cijene nastaviti kretati u istom pravcu i u ovoj novoj: trend poskupljenja u EU i u SAD-u je već uhvatio zamaha i trebati će dosta vremena da se proces smiri. Statistika govori kako su se lani upravo pokazatelji kretanja osobne potrošnje i potrošačkih cijena popeli na najvišu razinu u zadnjih 39 godina. To zvuči prilično zastrašujuće za mlađe generacije, no oni koji se dobro sjećaju slavne jugo-inflacije baš i nisu naročito impresionirani, piše Slobodna Dalmacija.
U priči o posttitovskoj Jugoslaviji osamdesetih, inflacija je, uz bonove za gorivo, vožnju par-nepar i redove pred dućanima za kavu, deterdžent, šećer i ulje, bila sastavni dio društvenoga kolorita. Nije to bila hiperinflacija poput one koja je kasnije haračila Miloševićevom SRJ i u kojoj su se cijene rapidno mijenjale od jutra do navečer, ali se u drugoj polovici 80-ih inflatorna stopa u SFRJ znala kretati od 50 pa do gotovo 100 posto godišnje.
To je počesto plaće građana u samo par tjedana znatno rušilo u smislu kupovne moći, pa bi se zaposleni odmah po primitku 'bušte' najčešće zalijetali do najbližega uličnoga preprodavača deviza i zaradu pretvarali u čvršću monetu kako bi preživjeli od prvoga do prvoga. Pojedinci su u tim godinama, doduše, i zaradili znatan novac mijenjajući na crnom tržištu devize – njemačke marke, američke dolare i švicarske franke - za jugoslavenske dinare, i obratno. I šverc roba iz Trsta i drugih zemalja Zapada na valu je inflacije bujao i dobivao naročit zamah.
Inflacija svaku štednju u nestabilnoj valuti čini bezvrijednom, te zahtijeva malo više dovijanja i mašte u svakodnevnom egzistencijalnom preživljavanju. No, i temeljem nekadašnjeg iskustva iz SFRJ moglo bi se reći da malom čovjeku zapravo puno manje šteti nego bogatašima i vlasnicima krcatih računa. Domaću proizvodnju, primjerice, čini konkurentnijom i potiče izvoz, što danas kad domaće proizvodnje baš i nemamo više ne igra neku važnu ulogu. No, i bez obzira na to, neke kategorije građana s inflacijom mogu sasvim pristojno profitirati.
Među sigurne dobitnike od inflacije spadaju, primjerice, korisnici kredita s fiksnom kamatnom stopom. Čuli ste zasigurno za primjere iz SFRJ kad je čovjek koji bi podigao golemi stambeni kredit za par godina imao mjesečnu ratu u vrijednosti jedne kutije cigareta. I danas vrijedi isto pravilo: svaki vlasnik velikih dugova s ugovorenom fiksnom kamatom u trenutku sklapanja ugovora ima goleme koristi od inflacije. I vlasništvo nad nekretninama, odnosno ulaganje u kupnju stanova i kuća, također je dobra zaštita od inflacije pošto nekretnine s vremenom zadržavaju čvrstu vrijednost: Hrvati su toga očito svjesni i već godinama znatan broj njih ulaže u nekretnine. I kupnja vrijednosnica i sirovina koje se mogu čuvati ili pohraniti, poput zlata, također je dobra zaštita od inflacije. Neki financijski eksperti smatraju bitcoin i kriptovalute digitalnim oblikom zlata koji također ima sposobnost odoljeti inflaciji, no te se teze tek treba provjeriti u praksi: mnogi financijaši im se žestoko protive.
Štediše koji godinama novac čuvaju u bičvi, pohranjuju ga u banku ili čuvaju u slamarici s dolaskom inflacije ispadaju pravi naivci, pošto ono što su s mukom godinama otkidali od usta svakodnevno gubi na vrijednosti. Kod visoke stope inflacije jako loše prolaze i umirovljenici: dok zaposlenima rast plaća koliko-toliko prati rast poskupljenja, penzioneri od toga nemaju nikakve koristi. Korisnici kredita s promjenjivom kamatnom stopom, a danas je takvih nemali broj, s inflacijom se nađu u pravom neobranom grožđu: mjesečne rate im rastu zajedno s eksplozijom ostalih cijena, što otplatu takvih kredita čini sve težim financijskim teretom za njihova nositelja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....