Dvadeset trećeg dana veljače, kolega Antonio Juričić me pitao što mislim, hoće li Vladimir Putin stvarno narediti napad na Ukrajinu. Rekoh, ipak neće, blefira. Pa nije valjda toliko lud da se upušta u vojnu akciju širih razmjera...
I zato, kad me ove srijede kolega priupitao što mislim o Putinovim nuklearnim prijetnjama, zamolio sam ga da promijenimo temu. Da se vratimo Hajduku i Dinamu...
No, kad smo već kod nogometnih termina, očito je kako je Putinovim obraćanjem naciji ove srijede, prvim od početka agresije, zapravo počelo “drugo poluvrijeme” rata u Ukrajini. I to je jedino sigurno u čitavoj priči, piše Slobodna Dalmacija.
Nema nikakvog jamstva da će drugo trajati koliko i prvo, jer nastavak bi se lako mogao mjeriti godinama. Nakon objave djelomične mobilizacije, nema šanse da invazija na Ukrajinu ostane tek “specijalna vojna operacija” od nekoliko tjedana ili mjeseci.
Propuštena prilika
Mobilizacija pričuvnog sastava trebala bi omogućiti nesmetano provođenje referenduma u ukrajinskim “krajinama” u idućim danima, a onda i poslužiti kao pseudopravni temelj za daljnje vojne operacije na ukrajinskom tlu, sve u svrhu, kako Putin kaže – obrane “suvereniteta Donjecke i Luganske Narodne Republike, Hersona i Zaporižja i drugih područja slobodnih od nacističkog režima”. Dakle, u pitanju je “ruski svijet”, iako ga ovog puta nije izrijekom spominjao, dok je mobilizacijski naboj među ruskim domoljubima valjda trebala postići konstatacija da Zapad želi “uništiti njihovu zemlju” i da se “ovdje radi o obrani Rusije i teritorija Donbasa”.
Djelomična mobilizacija – koja će obuhvatiti oko 300 tisuća vojnih obveznika u Rusiji – dođe zapravo nešto kao objava rata, Ukrajini izravno, Zapadu neizravno, jer smo dosad svjedočili “specijalnoj operaciji” koja je kao štitila rusku manjinu, a s druge strane trebala denacificirati Ukrajinu, odnosno srušiti aktualnu vlast čija je okrenutost Zapadu bila previše za ukus Kremlja. Djelomična mobilizacija može Putinu biti uporište za neke drastičnije odluke, pa i kad je u pitanju korištenje nuklearnog vojnog arsenala, onako kako je to predviđeno ažuriranom ruskom nuklearnom doktrinom.
Opet, neki analitičari nisu propustili primijetiti da je Putin tijekom obraćanja čak dva puta naglasio kako je riječ o djelomičnoj mobilizaciji, valjda kako ne bi previše iritirao domaću javnost, koja je ionako tek sad dobrim dijelom napustila dosadašnju voajersko-navijačku poziciju i najizravnije se uključila u rat. Jer na tom popisu je i nečiji otac, brat, stric, ujak, netko od onih koje poznaješ...
Putin je svojim najnovijim istupom učinio korak nakon kojega neće biti mogućnosti uzmaka bez velikih žrtava, dakle, propuštena je prilika da jednostavno proglasi kraj “specijalne vojne operacije” i povuče glavninu snaga, što bi Ukrajinu vjerojatno ostavilo u situaciji kakvu u Donbasu ima još od 2014. godine, ali bi o sudbini stanovnika odmetnutih pokrajina odlučivali pregovori, a ne oružje.
Uzdrmani je ruski lider tako rat u Ukrajini pomalo pretvorio - u rat za Rusiju (“Ako teritorijalna cjelovitost naše zemlje bude ugrožena, koristit ćemo sva raspoloživa sredstva da zaštitimo naše ljude”!). A takav diskurs pravda objavu rata i opću mobilizaciju. Uz spremnost da se upotrijebe sva sredstva, uključujući i nuklearno oružje.
Problem je što u ovom trenutku još nitko, osim Putina i možda najbližih mu suradnika, nema pojma koji je stvarni teritorijalni cilj Rusije u Ukrajini, i ima li više ikakvih političkih opcija za okončanje invazije. Kakva je to “specijalna operacija” u kojoj se napadalo i Kijev, kao i gradove na sjeveru i istoku Ukrajine?
I zato Vladimir Gligorov, inače ekonomist i politolog s bečkog Instituta za međunarodne odnose, kaže: “Otud i preporuka njemačkog filozofa Jürgena Habermasa da bi bilo dobro težiti ishodu u kojem ‘Ukrajina ne gubi, a Rusija ne pobjeđuje’. Iskusni američki diplomat Henry Kissinger slično tome, ali konkretnije, savjetuje povratak na stanje uoči 2014. i mirovne pregovore, s tim da se ne pregovara o ukrajinskom teritoriju, već o neutralnosti zemlje i o odnosima NATO saveza i Rusije”...
I što sad?
Gligorov također ističe da je “Putin, blago rečeno, iz dosta pojednostavljenog tumačenja povijesti rusko-europskih odnosa izveo zaključak o zapadnoj prijetnji upravo u trenutku kada je Europa temeljito pacificirana”...
Je li Zapad “izigrao” posthladnoratovski dogovor s Rusijom i prišao joj preblizu kroz širenje NATO-a, debelo preko varijabilne linije podjele utjecaja najvećih svjetskih sila; je li Ukrajina svih ovih godina uistinu bila na razini kandidatkinje za članstvo u EU kad je u pitanju odnos prema manjinama; je li Putin u “misiji” obnove Rusije kao imperijalne sile – sva su ta pitanja u svjetlu grozomorne prijetnje oružjem za masovno uništenje postala potpuno nevažna. Kao što se bilo čime nije mogla pravdati niti ruska invazija pokrenuta prije sedam mjeseci!
No, što je Europi i demokraciji privrženom svijetu sada činiti? Doprinositi deeskalaciji i ovoga puta, nadajući se da će Putin već negdje stati i da se neće osjetiti poput životinje koja ne vidi izlaza? Neki takvu taktiku vide i u ignoriranju ukrajinske inicijative da se oformi posebni sud za ruske ratne zločine, po uzoru na nekadašnja suđenja u Nürnbergu. Europska komisija je sklonija da se takvi procesi preusmjere na Međunarodni kazneni sud (ICC) u čemu neki vide nastojanje da se postojeći kanali komunikacije s Rusijom ostave otvorenima i da se odnosi ne zaoštravaju pošto poto.
Ruski povjesničar i disident Jurij Felštinski (koji već godinama živi u SAD-u, gdje je znan kao Yuri Felshtinsky) kazao mi je u razgovoru za Slobodnu prije točno šest mjeseci da je Treći svjetski rat već počeo, ali i kako to ne znači da mora eskalirati i u nuklearni.
- Ako Putin na bilo koji način misli upotrijebiti nuklearno oružje, on će ga onda ionako svejedno upotrijebiti... NATO se ne treba bojati Putina. NATO je daleko snažniji. Putin bi se trebao bojati NATO-a.... Jedina opcija da se zaustavi nuklearni Treći svjetski rat punog intenziteta jest da ga se zaustavi u Ukrajini, jer ako bude poražen u Ukrajini, on je gotov, u tom slučaju će ga srušiti njegovi vlastiti suradnici - govorio mi je Felštinski, zalažući se za izravnu vojnu reakciju Zapada, a moram priznati da sam se njegovih riječi sjetio slušajući ovotjedno obraćanje Putina. Dok sam gledao te sitne oči moćnika kojem evidentno ne ide sve po planu, ali dominantno uživa u sijanju straha.
Iako se Zapad, kao što dobro znamo, odlučio za drugu, manje eksplozivnu taktiku pomaganja ukrajinske strane vojnom opremom, streljivom i oružjem, Putin je i u srijedu pokazao da mu je i dosadašnji oblik pomoći Zapada Ukrajini dovoljan da se proglasi napadnutim i ugroženim.
Istina, u toj obrnutoj logici ima mjesta i za pitanje koje je “potegao” i spomenuti Gligorov – ako Putin stvarno vjeruje da su Ukrajinci Rusi; zašto onda Rusi pucaju u Ruse?!
S druge strane, rat će se i za Ukrajince nastaviti i nakon ovoga s Rusima, dakle, i u prenesenom smislu, onako kako to sugerira svjetski popularni slovenski filozof Slavoj Žižek kad kaže da “Ukrajinci trebaju imati na umu da nije dovoljno samo učlaniti se u EU i dostići životni standard Zapada”...
”Sama zapadna demokracija je danas u dubokoj krizi, gdje SAD naginju ka ideološkom građanskom ratu, a Europu muče autoritarci iz vlastitih redova. Ako Ukrajina uspije ostvariti odlučujuću vojnu pobjedu (čemu se svi nadamo) uspjet će u tome zahvaljujući SAD-u i EU-u. Hoće li se tada moći oduprijeti još većem pritisku da se otvori ekonomskoj kolonizaciji zapadnih multinacionalnih kompanija?”.
Temeljito preispitivanje
Žižek, naime, podsjeća da su američke i zapadnoeuropske kompanije davno prije ruske invazije kupile milijune hektara poljoprivrednog zemljišta u Ukrajini (u pitanju je “černozem”, izuzetno plodna zemlja crnica s visokim koncentracijama humusa, fosfornih kiselina, fosfora i amonijaka), dok je veći dio navodno pod kontrolom desetak privatnih kompanija. Zbog trenda koji nije slutio na dobro, Ukrajinci su uveli moratorij na prodaju zemlje strancima, što Svjetska banka i MMF kritiziraju, a teško će s takvim stavom uistinu ući i u EU-društvo.
Zato Žižek u svom tekstu “Dvije kolonizacije Ukrajine” za Project Syndicate, ističe: “Bilo bi tragično kad bi Ukrajina pobijedila ruski neoimperijalizam samo da bi se priklonila zapadnom neoliberalizmu. Da bi osigurala istinsku slobodu i nezavisnost, Ukrajini je potrebno temeljno preispitivanje. Mada je svakako bolje biti zapadna ekonomska kolonija nego biti apsorbiran u novo rusko carstvo, nijedan od tih ishoda nije vrijedan stradanja kojem su Ukrajinci sada izloženi”...
Kako bilo, sigurno je da ulazimo u drugo poluvrijeme. Zaboravite površne i euforične medijske tirade na temu “Rusija je poražena”, “Putin neće još dugo” jer - ova će “utakmica” još potrajati.
Samo poželimo da svi zajedno nismo u nekoj “reprizi” 1939. godine, u poziciji onih koji su se čudili očitom kršenju međunarodnog prava i komadanju suverene države. Dok se iza ugla zloslutno valjao plamen koji se vrlo brzo razbuktao u požar koji je zahvatio čitav svijet.