A tko ne bi htio lijepo tijelo? Upravo to pitanje naziv je predavanja koja drži zagrebački psihijatar i psihoanalitičar dr. Hrvoje Handl, koji će uskoro gostovati i u našoj županiji. Na otoku Korčuli će, u organizaciji i uz financiranje hvarske Zaklade Vera i dr. Matko Miličić – Maleško, biti održano predavanje ovakvog naslova, i to u drugom tjednu u studenom, a kao najavu ovom događaju donosimo razgovor na temu koja muči i mlado i staro - ‘A ko ne bi tija lipo tilo?’
Mučno ponašanje
Nedavno su se u Dubrovniku okupili vodeći ljudi svjetske estetske medicine. Mlade djevojke govorile su pred kamerama što bi ili već jesu promijenile na sebi, dok estetski kirurzi nisu imali tragove vidljivih operacija na svojim licima. Poželjno je biti ‘ispeglan’, ali čini se, ne u svim društvenim slojevima i zanimanjima?
- Tako je. Zapravo je promjena izgleda neka vrsta tendencije koju ljudi imaju iznutra. Oni bi mijenjali neke stvari iznutra, ali nisu sposobni to razumjeti. Zato pribjegavaju promjeni vanjskog izgleda, ne bi li promijenili unutarnji, što je pogrešno shvaćanje ljudskog funkcioniranja. Većina ih tvrdi da su zadovoljni nakon svojih zahvata, ali mislim da je to dio ‘općelažnosti’ koju danas svi razvijaju.
- Ne znam kakve su moralne postavke estetskih kirurga. Ima ih koji vrlo moralno pristupaju svom poslu i jasno gledaju na stvari, pa nekima ni ne žele raditi operacije. Dio su tog svijeta u kojem je i dio komercijalne medicine i u kojem često nema granica. U tom je svijetu prisutna bezgraničnost emocija, bezgraničnost estetike i bezgraničnost kontakata jer vlada mišljenje ‘ako sam ljepša, bit ću bolja i sretnija’. Taj princip je silno važan, a znamo da preduvjet za zdravlje i zdravu psihu nije popravljanje tijela, nego popravljanje psihe i bavljenje sobom iznutra. To je ono što radi roditelj kada adekvatno brine o svom djetetu. Oni koji se ‘popravljaju izvana’ često su nezbrinuta djeca, a ta nezbrinutost izaziva to mučno ponašanje u kojem misle da će ih, ako budu ljepši, okolina više voljeti.
Rekli ste da smo ‘populacija koja kroz izgled tijela pokušava nadoknaditi nedostatke psihe i svoje nutrine. Luđački vježbamo, uzimamo neke lijekove, jedemo sve manje, idemo na dijete od 16, 24 pa čak i 72 sata’. U svojim predavanjima otkrivate koliko nas to čini još debljima, luđima i sve manje sposobnima da uživamo u svakodnevnom životu.
- Pogrešno je mišljenje da ćemo mijenjanjem izvanjskoga postati sretni. Tajna te sreće, odnosno unutarnjeg zadovoljstva je unutra, a ne izvana. Posljedica epidemije današnjeg narcističnog gledanja na svijet i na ljude jest da je većina sebi divna samo ako se sjaje u tuđim očima. Nije bitno jesu li nas drugi čuli, doživjeli i jesu li empatični, bitno je da smo lijepi. Taj sjaj u tuđim očima govori o našoj ‘vrijednosti’.
Možda su drugi samo zabezeknuti?
- Možda! Najčešće se radi o ‘sjaju majčinih očiju’, odnosno onim za čim čezne svatko tko ga nije imao. Ako se majka nije dovoljno divila svojoj bebi, to dijete do kraja života traži ‘sjaj u tuđim očima’ i ne pita za cijenu. Takve mame su isto emocionalno oštećene jer su imale neku svoju mamu koja je isto tako postupala. Jednostavno, današnji svijet počiva na tome da jako puno ljudi svoje zdravo funkcioniranje temelji na općem, okolišnom viđenju stvari.
Epidemija narcisoidnosti
Tu je negdje i odgovor na pitanje ima li vanjski izgled veze sa srećom ljudskog bića, uvjerenje koje zapravo forsira medijska propaganda?
- Da, medijima odgovara epidemija narcisoidnosti i činjenica da su ljudi oštećeni jer postaju komecijalno iskoristivi. Cijela se ta bolesna, narcistična priča komercijalno potiče da bi se na njoj zarađivalo. Industrija ljepote je jako profitabilna.
Na jednoj ste se internet stranici predstavili riječima ‘Ne volim što vole mladi i ne želim biti mlad u duši, bar ne u svojoj’. Zar ne žele svi biti vječno mladi barem tijelom - barem se tako čini ako pratimo medije?
- Jako sam zadovoljan svojim godinama. I tijelom i dušom imam 56 i u redu mi je da sam takav kakav jesam. Ne treba mi da budem ni mlađi ni stariji. To što vole mladi, ja ne volim - ni društvene mreže niti tiktokerska razmišljanja. Ne volim to površno gledanje na stvari. Dio je estradnog razmišljanja da budemo mladi u duši, a to je samo tješenje kad netko kaže ‘vi ste tako mladi, a imate toliko puno godina’. To je negacija prirode i mentalnog zdravlja.
U svojim predavanjima ‘A ko ne bi tija lipo tilo?’ govorite o stranputicama, zabludama, predrasudama i lažima koje se skrivaju iza pojma ‘lijepo tijelo’. Što je uistinu lijepo tijelo i koje su to zablude i laži na koje padaju današnji mladi (ali i stariji) ljudi? Ima li to veze s dugogodišnjom medijskom praksom propagiranja dviju krajnosti, anoreksičnih modela i(li) predebelih djevojaka i žena koje se nazivaju ‘plus size’ manekenkama?
- Nema sredine jer svaka sredina nije komercijalna. Zato su tu te dvije krajnosti, jer premršava žena je opsjednuta mršavošću i izvrsna je za komercijalizaciju. Ono što je problem medija koji serviraju lijepo tijelo, jest predispozicija nesigurnosti kod mladih ljudi. Oni vide da je netko, tko ima lijepo tijelo, siguran u sebe, ali to je gotovo uvijek gluma i umjetno je. Oni nisu svjesni koliko je netko psihički bolestan iza tog lijepog tijela. Vide samo vanjsku ljepotu i misle da će biti sretni ako je i oni postignu. To je ta marketinška zaraza. Sve je dio opće priče o komercijalizaciji tijela, jer svi moraju imati isto tijelo, nebitno koliko godina imaju. Sve žene moraju imati ravne trbuhe, nema više oblina. Priča se o Kim Kardashian i Jennifer Lopez, ali kad vidite kakva se estetika širi Amerikom i Australijom, to je uglavnom estetika crte koja je zapravo patrijarhalna i diktira ženama da ne smiju imati masno tkivo. Moraju biti ravnotrbušne kao muškarci. Još ako imaju ‘sixpackove’, to je super, a što je potpuno protuprirodno ženskim oblinama. Većina ljudi uspije dozvoliti da im to bude diktat, u sebi imaju diktatora koji im govori da se moraju ustati ujutro, vježbati i biti na dijetama. To nije samo pitanje estetike, nego vanjsko postaje izvor psihičke sigurnosti, što je potpuno pogrešno.
Kako svoje dijete i tinejdžera zaštititi od medijske propagande koja ih uči krivim uvjerenjima o sebi i ljepoti svoga tijela?
- To je danas, s tolikom količinom ekrana, jako teško. Mobitel, ekran i sličice podjetinjuju sve nas. Svi smo pod utjecajem podjetinjavanja koje je komercijalizirano i djeluje tako da mi na kraju i kupimo te proizvode i ponašamo se isto kao i svi drugi. Djeci je to jako teško objasniti, skoro pa nemoguće. Ono što je bitno, jest da djeca ne uče iz onog što govorimo, nego iz onog što radimo, kako se ponašamo jedni prema drugima. Djeca nas gledaju kako živimo, i kako mi živimo, živjet će i oni, bez obzira na ono što vide na ekranima. Važno je da smo dovoljno bliski s djecom i razvijamo empatijsku komunikaciju, moramo ih probati razumjeti. Bunit će se, ali završit će na tome da će biti slični roditeljima, kći majci, a sin ocu.
