Poznati britanski ekonomist poslao svijetu dramatično upozorenje: ‘Ljudi, pa jel vi vidite na što svijet liči? Ako ovako nastavimo, civilizacija neće doživjeti 2050.‘

Umair Haque je britanski ekonomist, bloger u Harvard Business Reviewu i autor knjige The New Capitalist Manifesto: Building a Disruptively Better Business. Njegov tekst 'Nećemo doživjeti 2050' prenosimo u cijelosti.

Postoji brutalna istina s kojom mislim da ćemo se svi morati boriti.

Bacite pogled na svijet. Kako vam se čini da stvari idu?

Europa gori. kopno. Požari se protežu od Francuske, preko Španjolske i Portugala, do Grčke. Temperatura je dosegla 45 stupnjeva Celzijusa. Umorni vatrogasci pokušavaju ugasiti požare. Brojne su priče o obiteljima i turistima koji bježe u borbi za goli život, donosi Slobodna Dalmacija.

U međuvremenu, u Londonu je vlada izdala prvo nacionalno izvanredno stanje zbog...temperature. Doći će do 40 Celzijevih stupnjeva, možda i više. Puno ljudi će umrijeti. Budući da je ovo Brexit Britanija, mjesto koje uživa u glupoj darvinističkoj slavi - nikoga nije briga. Ali Britanija teško da je nacija spremna za ekstremne vrućine. Sada je ljeto. Vrijeme smrtne vrućine.

U Americi? Zapad je na izmaku. Jezera Mead i Shasta Lake presušuju. Predviđa se da će prijelomnu točku dosegnuti 2025. godine. To je za dvije godine. Ovaj sustav ide ka katastrofalnom kvaru. Zbog njega postoje gradovi poput Las Vegasa i Phoenixa. Održava kalifornijsku poljoprivredu, koja je američka žitnica. Kada će otići u nepovrat?

Onda je tu istok. Diljem Irana i indijskog potkontinenta se bilježe najtoplije temperature na zemlji. Tamo ljudi imaju sreću da imaju struje 12 sati dnevno.

Ali sve ovo je tek početak.

Jesam li spomenuo pandemiju? Još jedan Covid val? Vratit ćemo se na to.

Zbog smrtonosne vrućine, usjevi počinju propadati. Koje vrste usjeva? Bolji odgovor je: što nije na popisu? Žetve svega, od kakaovca do kave, pšenice, šećera i senfa, počinju opadati. Neće stati, jer neće ni vrućina. Usjevi o kojima ovisi naša civilizacija? Ni oni ne mogu preživjeti smrtonosnu vrućinu. Dakle, što se događa kad žetve propadnu?

Cijene rastu. Izbijaju nestašice. Oboje se sada počinje događati. Moja ljupka žena se vratila u Ameriku - ja sam u Europi. Svakodnevno me zove da mi kaže kako brzo rastu cijene. Suosjećam i kažem joj da Europa gori. Ovo je naše svakodnevno čavrljanje.

U doba izumiranja.

Što se događa dok cijene rastu? Inflacija tutnji. A što se događa kao posljedica inflacije? Ljudi postaju sve siromašniji. Što ljudi koji su sve siromašniji više ne mogu sraditi? Ulagati. Ne mogu si priuštiti plaćanje poreza koji financiraju moderne društvene ugovore. I tako se društva jednostavno počinju raspadati. To je zapravo začarani krug u koji su upale mnoge, mnoge civilizacije prije nas. Siromaštvo rađa nemogućnost poduzimanja zajedničke akcije i zajedničkih ulaganja. Svi sustavi zlatnog doba? Jednostavno se počnu raspadati, kvariti, kvariti — i sada više nema ništa što bi ih moglo popraviti, jer se ljudi samo bore za ono osnovno, svaki dan malo ogorčenije.

Zvuči kao put na kojem smo? Trebalo bi, jer jest.

Koja je brutalna istina do koje pokušavam doći? Ide ovako. Nećemo doživjeti 2050. Niti blizu toliko.

Pod "doživjeti", ne mislim na nekakav glupi Marvelov film. Svi ćemo sutra umrijeti! Ne. Mislim na "civilizaciju kakvu poznajemo". Mislim da će se stvari urušiti puno, puno brže i teže nego što mislimo. Nije li već tako? To je trend koji bi svaka osoba s jasnim mišljenjem trebala vrlo, vrlo pažljivo razumjeti upravo sada.

Sada dobro pogledajte. Mislite li stvarno da će naša civilizacija preživjeti još tri desetljeća ovoga? Inflacija koja leti u nebo, rastuće nestašice, nenadmašne temperature, smrtonosne vrućine, neuspjele žetve, uništeni sustavi, kontinenti u plamenu, mase koje se okreću ludilu i teokraciji i fašizmu kao rezultat?

Ozbiljno? Još tri desetljeća? Gdje je svako ljeto mnogo gore od ovog?

Budimo realni na trenutak.

Zašto biram 2050? To je datum oko kojeg su do sada usredotočeni naši napori u borbi protiv "klimatskih promjena". Nacije svijeta udružile su se i odabrale 2050. kao datum za postizanje "neto nule", što znači da je tada planirano uravnotežiti emisije ugljika.

To je lijep cilj. Nije loše. Postoji samo jedan problem. Nećemo doživjeti 2050.

Zašto ne?

Temperatura već raste tako brzo da većina modela nije očekivala da će biti ovako vruće do 2050. Pa koliko će vruće biti 2050.? Zapravo, zaboravite to. 2040. Ne, zaboravite i to. Probajmo...2030. U Europi smo već na 45 Celzijevih stupnjeva. 50 stupnjeva u Aziji. To je nekoliko dana tu i tamo. Ovim tempom? Do 2030. to više nije samo nekoliko dana — to će biti tjedni, a možda i nizovi tjedana. Što se tada događa?

Puno stvari. Megapožari počinju i ne gase se. Današnji neuspjesi usjeva su još gori. Sustavi se počinju raspadati, a suša s kojom se američki zapad suočava manje-više je svugdje gdje nema dovoljno sreće da bude tik uz neku vrstu izvora vode koji se stalno obnavlja. Kao rezultat svega ovoga, inflacija raste još jače nego sada, a ljudi si ne mogu priuštiti ono osnovno, pa se porezi moraju smanjiti, što znači da se nema više što ulagati u sustave koji su nam potrebni za borbu protiv svega navedenog. 

Prasak. Kolaps.

Ne kažem da će se to dogoditi do 2030. LOL. Možda ste promašili moju poantu. Kažem da se to već događa.

Zamislite sada 2040. Pandemije, koje su trend, efekt izumiranja - dok se životinje i ljudi sve češće 'trljaju' - samo se ubrzavaju. Covid nikada nije prošao. Nastavio je mutirati, a pojavile su se i nove vrste boginja. Zatim su tu i ne-usjevi, nestašice, kvarovi sustava, inflacija. Onda je tu demagogija i fašizam. I povrh svega toga, životinje su sada počele umirati na ozbiljne načine - i tako sve što ovisi o njima također počinje propadati. Ribe nisu tu da čiste rijeke, koje sada teku unatrag, jer more nadire u njih. Kukci nisu tu da ruju tlo. Što se tada događa?

Problem je ovdje isti. Kolaps se događa brže i jače nego što smo zamišljali. Nego što su modeli rekli da hoće. Onda su stručnjaci koji su poricali da će se to ikada dogoditi rekli da može. Nego što su teorije zamislile da bi trebalo. Tada su opća kulturna očekivanja - još uvijek zaglibljena u poricanju i to-ne-može-se-dogoditi-ovdje-izam - dopustila mogućnost toga.

Temperature rastu brže nego što su modeli predviđali. Nacije poput Amerike implodiraju brže nego što itko može vjerovati. Životinje bježe na polove. Vrste izumiru užasnom brzinom. Ledenjaci se tope, požari gore, oluje se spremaju, pandemije samo traju... više i jače nego što se predviđalo ili očekivalo.

Najgori mogući scenarij nastavlja se ostvarivati. To je zato što nismo civilizacija koja živi prema načelu predostrožnosti: nadaj se najboljem, možda, ali planiraj najgore. Nemamo nikakav osnovni plan za nepredviđene situacije, ako stvari stvarno postanu tako loše. Jer to loše je egzistencijalno. Imati nešto u ormaru. Sačuvati nešto za crne dane. Samo sjedimo ovdje, kao jeleni oslijepljeni farovima apokalipse.

Napori cijele naše civilizacije u borbi protiv Događaja koji će zauvijek definirati povijest - Izumiranja, šestog u dubokoj povijesti, posljednje je bilo u Permu, koje je izbrisalo 96%posto svih morskih vrsta - svode se, do sada, samo na ovo. Ostvarimo neto nulu do 2050., ljudi!! Nije dovoljno. Nije ni dovoljno brzo. Nećemo doživjeti 2050. Ono što će ostati do 2050. je pušeća ruševina onoga što je nekoć bila civilizacija, opustošena pandemijama, spaljena megapožarima, očajnički tražeći spas u teokraciji i vodeći gorke ratove, fašizam koji se sukobljava sa susjedima međusobno se hvatajući za gušu, kao u Americi, predmetu razbijenih sustava i institucija, samo sjećanjem na jednu civilizaciju.

Dopustite mi da to izrazim manje poetično. Naša civilizacija, naša društva? Počinju se mučiti kako bi osigurali ono osnovno. Voda, čist zrak, energija, hrana, da vaša kuća danas neće biti spaljena. To je upravo sada. Još tri desetljeća ovoga? Postaje lošije svake godine, mjeseca, dana? Nećemo imati nijedan funkcionalni sustav. U tom trenutku - mnogo prije toga, zapravo, vjerojatno ponekad oko sredine 2030-ih - naša civilizacija uopće neće moći pružiti ono osnovno. Kronične nestašice svega, od hrane do vode, lijekova i električne energije bit će normalne, kao i svi učinci takvih nestašica, od inflacije preko političke nestabilnosti do kolapsa društvenih veza i povjerenja.

Mi smo civilizacija koja se upravo sada bori osigurati ono osnovno. Definitivno nećemo doživjeti 2050.

Ovo bi svi trebali razumjeti. Da ne očajavam. Ali shvatiti da je ono što radimo kao civilizacija nedostatno. Nije ni približno dovoljno. Za borbu protiv izumiranja. Kako bi uopće moglo biti? Izumiranje - Događaj u koji sada ulazimo - bit će najveća pojedinačna pojava u ljudskoj povijesti. Nikada nismo doživjeli ništa slično u 300.000 godina koliko postojimo, jer se posljednji put dogodilo prije 65 milijuna godina. Izumiranje će rascijepiti vrijeme, oblikovati politiku i definirati kulturu zauvijek, nakon nas. Naše potomstvo će nas vidjeti onako kako mi gledamo na ljude iz kamenog doba, ili možda srednjovjekovne vrste - zašto nisu ništa učinili, pitat će se? Zašto su sjedili zalijepljeni za glupe Marvelove filmove i raspravljali o zamjenicama i dopuštali demagozima da žrtvuju i mrze... dok je njihov planet umirao?

Ovo što radimo je nedovoljno. Ne morate previše razmišljati o tome. Dosadašnji pokušaji naše civilizacije da se bori protiv izumiranja rezultirali su… ovime. Ova distopija u kojoj trenutno živimo, gdje Europa gori, inflacija raste, Covid nikad ne nestaje, i sve ostalo. Naši napori su samo po sebi neadekvatni. Stvari su sada toliko loše. Samo naprijed, razmislite o 2025. I zadrhtite. Većina nas ne može ni zamisliti svijet 2030. ili 2040. Hoće li ga uopće biti? Što će ostati od ovoga što smo nekada zvali civilizacijom?

Nejasni ciljevi da se postigne "neto nula" do 2050. su kao stajati u podrumu kuće u plamenu i pristati ujutro pozvati vatrogasce. Naravno, mogli bi ugasiti vatru. Ali nećeš imati kuću i bit ćeš mrtav. Nije dovoljno dobro i neće uspjeti.

Moramo djelovati sada. Što treba učiniti? Kakvo iritantno pitanje. Znate što treba učiniti - stručnjaci su vas upravo naučili da se pravite glupi. Svi znamo što treba učiniti. Trebamo masivan, masivan val ulaganja, sada. Za ponovnu izgradnju sustava koji su u kvaru. Sustavi, ovaj put, da traju tisućljećima. Shvatiti kako dobiti čistu vodu, čistu energiju, čelik, željezo, cement, gnojivo, bez fosilnih goriva. Moramo ulagati u pan-Covid cjepivo i držati sljedeće pandemije podalje. Trebamo poljoprivredne sustave koji mogu preživjeti smrtonosnu vrućinu. Svima na planetu Zemlji moramo omogućiti obrazovanje, prihode, zdravstvenu skrb, kako bismo spriječili sutrašnje fašizame, pandemije, demagoge. Trebamo potpuno nove sektore, karijere, poslove — kako nazvati nekoga tko vraća ekosustav u život? To otkriva kako spasiti vrstu koja umire? Tko čuva i štiti ocean, rijeku, šumu?

Moramo učiniti sve ove stvari. Stručnjaci i vođe su klaunovi. Sjede tu i premišljaju se kako bi imali izgovor za nerad. Ali uživate li živjeti u 2020-ima? Sviđaju li vam se megapožari, inflacija, pandemija bez kraja, demagozi, luđaci, vrućine? Samo naprijed i recite mi da želite još ovoga. To je ono što sam i mislio. Nitko zdrav ne želi. Nema potrebe previše razmišljati.

Svi znamo što treba učiniti. Ono što nedostaje je volja. Ljevica je previše zauzeta raspravama o zamjenicama da bi brinula o sudbini života na planetu. Centar je previše zauzet bivajući prestravljen desnicom - i previše zauzet smijanjem ljevici - da bi podigao prst da spasi mnogo toga. Desnica je u međuvremenu shvatila da je traženje žrtvenog jarca ranjivih skupina čarolija koja očarava radničku klasu čak učinkovitije od Marvelovih superheroja u glupim odijelima. I tako ne idemo nigdje. Gledajući sve to, mladi su u stanju paralitičkog šoka, izgašeni i sagorjeli.

Nije dovoljno dobro.

Svi bi trebali razumjeti. Nećemo doživjeti 2050. Sve dok se ne promijenimo. Zahtijevaj bolje. Mijenjamo vlastita društva, navike, stavove, očekivanja. Transformirajte naše društvene ugovore, ekonomije i politike. Prestanite previše razmišljati, skrivati ​​se, raspravljati i učinite to. Počnite raditi ono što svi znamo da treba učiniti - naravno, postoji nekoliko luđaka koji će i dalje "raspravljati" o tome. Ali mi ostali znamo.

Sad ili nikad, prijatelji moji.