StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetBLIZU, A DALEKO |

POMORSKI ČASNIK HRVOJE SVETAC Na Medarevu se rodila naša Klara, vidim bolnicu s broda, ali ne znam kad ću malu primiti u ruke...

Piše Ahmet Kalajdžić
2. travnja 2020. - 11:46
Dok se drugi očevi na čvrstom tlu u doba od korone diskretno vesele prinovama u obitelji, pomorac Hrvoje Svetac (31), drugi časnik palube na kruzeru La Belle de l' Adriatique, već danima je uskraćen za tu radost očinstva. Treća kćerkica rodila mu se još 20. ožujka, a on na sidrištu kod Dakse, ni kilometar zračne linije od Grada, i dalje čeka prvi susret s djevojčicom.

Dosad najteži vijađ u karijeri proživljava na kruzeru u vlasništvu kompanije "Croisi Europe" koji više od dva tjedna 'čuči' pred lukom Gruž jer se zbog stroge odredbe o karanteni posada još ne smije iskrcati.

Većina su Hrvati, a premda Dubrovčani kao i Hrvoje, s obitelji koje su im nadohvat ruke mogu komunicirati samo mobitelom ili videovezom putem Skypea, Vibera i WhatsAppa.

Čeka se kraj karantene

Iako mlad, Hrvoje morima svijeta plovi već šest godina. Tog petka kad je na svijet došla mala Klara u rađaonici dubrovačke Opće bolnice, on je počeo odbrojavati dane do trenutka kad će kćerkicu uzeti u naručje. S 'Dubrovačkim' je podijelio osjećaje koji su u izolaciji pred Daksom još intenzivniji:

- Mala Klara je naše treće dijete. Najstarija Lucija ima 13, a Jelena 7 godina. Da nije što jest, bili bismo zajedno i pošao bih doma vidjeti ih, ali ih sad uopće ne želim dovoditi u opasnost. Strpjet ću se do kraja ugovora i hvala Bogu, nadam se samo da ovo neće podurati. Supruga Nikolina je naučila na moje odsustvo i zna kakav je moj posao. Stjecajem okolnosti, doma sam bio samo kad se rodila Lucija.

Kad se rodila Jelena s tankerom-plinašom sam plovio negdje na Dalekom istoku, vidio sam je tek kad je napunila dva mjeseca. Tako će nekako vjerojatno biti i s Klarom. Do tada će kompanija riješiti problem smjene posade. Istina je da smo ovdje svi potpuno zdravi, ali na brod ne možemo primiti nikoga prije nego i on "odradi" karantenu jer svaki član posade tijekom puta zbog ukrcaja može pokupiti neki virus - priča Hrvoje koji se na prvi vijađ s kruzerom ukrcao 4. siječnja.

Tri mjeseca kasnije, ne preostaje mu drugo nego čekati kraj karantene kad će ih u Luci Gruž konačno prihvatiti na vez.

image
Božo Radić/HANZA media


- Sve do tada smo na ankori kod Dakse. Ali, ni tada neću ići kući kako svoje najdraže ne bih doveo u opasnost. Zamislite samo koliko želim svoje djevojčice i suprugu zagrliti? Neopisivo! Istina, mi pomorci smo naučili cijeli život biti u izolaciji i puno je lakše podnosimo od ostalih. Iako, ovo je specifična situacija i supruzi bi bilo puno lakše da smo zajedno. Ovako su na kopnu, pa su i moji i njezini u prisilnoj izolaciji. Naravno da sam "na iglama" čekao da mi jave da je porod prošao kako treba i bez ikakvih komplikacija. Ono, u iščekivanju si i malo ti je grubo, ali sretan si kad sve fine dobro. Sve kolege na brodu su mu čestitale i svi bili uz mene, pa i zapovjednik kap. Goran Favro. Iako to na brodu nije baš preporučljivo, sada razmišljam malo više o svojima doma. A misli te ponesu...- povjerio nam se Hrvoje.

On se često čuje i s prijateljima koji su "zapeli" negdje na svjetskim morima.

Do daljnjega su svi na "počeku" i unatoč razlikama među kompanijama, za sada je tako da nitko ne može s broda ili na brod.
- Na brodu je ključno znati datum iskrcaja i ravnamo se prema danu kad idemo doma. Ovaj put kompanije svima postupno produljuju ugovore. Bez obzira na sve, ali znamo da nam je i doma karantena. U šali kažu da im je na brodu barem plaćeno, dok doma nitko ne radi - govori Svetac, čija supruga Nikolina, ekonomistica, već deset godina radi u hotelu "More".

Starije kćeri pomažu

Nikolina se redovito čuje s kolegama za koje ima samo lijepe riječi jer brinu o svojim radnicima. O aktualnoj obiteljskoj situaciji kada je suprug tako blizu, a opet tako daleko, priča:

- Sigurna sam da je toliko želio, ali znam ni da nije mogao biti s nama. Ali, kad je već u karanteni, neka je tamo i nek ostane dok sve ovo ne prođe. Što se može, u cijelom je svijetu kaos, ne samo kod nas. I jest, bio je doma samo kad sam rodila Luciju koja je već velika. Ipak, nadam se da će nam ubrzo doći. Da je ovdje, u bolnicu ne bi mogao ni ući, ali bi mi najviše pomogao doma s curama. Glavno da nam priskaču u pomoć moji i njegovi roditelji. Biti supruga pomorca je nešto posebno i znam kako se sve mi skoro svaki dan samo čujemo i vidimo s muževima putem vibera i slično. Sad je to ipak nekako lakše, a naše djevojčice su već velike i samostalne. Sad više one meni pomažu nego ja njima. No, u ovom okolnostima je problem što im je škola doma i s time se "borimo"- priča Nikolina i uz osmijeh dodaje kako će i starije sestre cijeli život pamtiti što su radile kad se rodila Klara:

- Mlađa, Jelena mi sve poslaže pelene, maramice i sve što trebam, dok starija Lucija više pomaže po kući. U spenzu ide moj brat i sve što treba dostavlja do vrata. Moji su u Lapadu, a njegovi na Ilijnoj glavici. Sve je podređeno bebici, a glavno je da nas ima i da je sve usklađeno. Što reći o Klarinom rođenju: rođena je 20. ožujka ponoć manje kvarat, a suprugu sam javila čim su babice završile! Odmah sam im rekla "dajte mi mobitel" te nazvala i moje i njegove, jer nitko nije mogao prići bolnici u kojoj sam bila cijeli dan zatvorena - prisjeća se Nikolina Svetac.

Supruge pomoraca
Zbog zauzetosti bebom, Nikolinu nismo dugo zadržali, ali je supruga drugog pomorca, uz uvjet anonimnosti otkrila:
- Mnogi gledaju samo plaće, malo tko shvaća koliko se žrtvujemo. Teško je dijeliti sve što nosi život na brodu. Dok je tamo, živim suprugov život, znam sve probleme, iz ljubavi nalazim snagu za povratak. Kad se ukrca, prvo ga pitam kakav je kuhar. Za sugrađane smo dobro situirane gospođe, ali malo tko zna kako je čekati da konačno budemo zajedno. Samo tada su feste veselije a blagdani ljepši i svečaniji. Djeca su ga željna vidjeti, u školi im ne mogu doći na roditeljski sastanak niti biti uz njih kad im je teško. I djeca i ja bi tada sve što imamo dali za trenutak zajedničkog zagrljaja. Ali, eto, nađemo snage i naša ljubav postaje još veća- priča naša sugrađanka.
25. studeni 2024 15:35