Danas se u ciklusu o mitovima kapitalizma bavimo tvrdnjom: "Dobiješ ono za što radiš."
"Svakodnevno dajte svoj maksimum, marljivo radite i dobit ćete nagradu. Samo lijeni (p)ostaju siromašni. Ljepota kapitalizma je što svatko može uspjeti."
To su sve varijacije na kojima počinje fantazija meritokracije slobodnog tržišta. U stvarnosti, općenito, nema apsolutno nikakvih dokaza, formalno ili empirijski, da ljudi dobivaju ono za što rade. Diskutirajući o tome kao da se ljudsko obrazovanje i karijera događaju u nekom vakuumu, svi zaključci o toj temi svode se na mikrokozmos posvećenosti ljudi određenom cilju, praktički sugerirajući da to pitanje determinira jedna jedina varijabla, piše Slobodna Dalmacija.
Očito, ako stavite dvoje ljudi u prostoriju da rade na nečemu, a jedno od njih nije toliko zainteresirano za poslovnu ideju, nema iste vještine ili jednostavno ne obavlja potrebne zadatke tako dobro kao druga osoba koja je vrlo motivirana i fokusirana – jedno od njih će zasigurno uspjeti proizvesti superioran proizvod. Osnovna logika tržišne ekonomije jest da to dvoje ne bi trebali dobiti podjednake plodove ničega jer je jedno od njih bilo više posvećeno i imalo više talenta. Ovo je, naravno, kratkovidna i dvodimenzionalna slika koja zanemaruje sve druge podtekstove.
Prije svega, nitko ne dobiva ono za što radi u najširem smislu te ideje. Sve u civilizaciji je serijski višegeneracijski razvoj. Ako trenutačno radite na prijenosnom računalu, to nije (samo) zbog Stevea Jobsa ili Billa Gatesa; bilo je gotovo pa beskonačno mnogo umova od zore čovjekova intelektualnog razvoja koji su se bavili svojstvima, dinamikom i kreativnošću koja se odnosi na računala, kako su se ona, što teorijski što praktično, formirala tijekom mnogo, mnogo godina, zapravo dugo prije otkrića električne energije.
U dezinficiranom smislu te ideje – da pretpostavimo predmetnoj tvrdnji logički čiste premise – ako bi netko zaista želio dobiti ono za što radi, morao bi skupiti sve što ima, baciti to u smeće i izgraditi sve od nule golim rukama, i to bez ikakvog alata ili prethodnog obrazovanja.
Čovječanstvo je, očito, kolektivni organizam koji konstantno generira nove informacije i ideje pa, konačno, i sami tehnološki razvoj kao jedinstvena cjelina, i od toga se ne može pobjeći. Uvijek će se, tu i tamo, pojaviti nekoliko genijalaca koji se brzo uzdignu od (ne)kreativnog prosjeka, poput Galilea Galileija ili Richarda Feynmana, ali njihove pojave su i dalje samo dio procesa serijskog razvoja. Razumijevajući to, besmisleno je, neproduktivno i nepotrebno komplicirano argumentirati protiv koncepta da svi zaslužujemo dobrobiti svega što smo kao društvena jedinica stvorili. Svaka drukčija logika nužno će uključivati izvrtanje činjeničnog stanja.
Uostalom, veliki Isaac Newton jednom je rekao: "Ako sam i vidio dalje od drugih, to je jer sam stajao na ramenima divova."
Osim toga, zbog prirode socioekonomske nejednakosti i razine potlačenosti svojstvene stratifikaciji, a koje kapitalizam dokazano i nužno generira, apsurdno je tvrditi da ljudi imaju jednake mogućnosti i da svi mogu podjednako dobiti ono za što rade kad te jednake mogućnosti – ne postoje. Između nasljeđa te jasnih rodnih i rasnih odanosti koje daju korisnu prednost određenim slojevima društva, bogati ostaju bogati, a siromašni ostaju siromašni.
Dakle, ova pretpostavka podrazumijeva vrlo uske, hiperredukcionističke ideje da ljudi trebaju imati dobru radnu etiku te biti posvećeni i marljivi, a zatim proširuje tu fundamentalno jednostavnu logiku na cijelo društvo, pritom braneći ogromnu nejednakost i patnju na temelju tog ideološkog mikrokozmosa.
Zapravo, jedina situacija u kojoj bi tržišno natjecanje bilo donekle pravedno (ako uopće postoji želja stremljenja k tome) jest da svi sudionici imaju jednaku startnu poziciju; u smislu sredstava i prilika. Jasno, to se nikada neće dogoditi, i to prvenstveno zbog najglasnijih zagovaratelja samoga kapitalizma jer bi, u toj situaciji, svi koji su profitirali od tog sistema morali svoje bogatstvo ostaviti društvu umjesto svojim potomcima. Sve ostalo je, očito, prosto licemjerje.
No vratimo se opet na tematsku primjedbu da "u kapitalizmu svatko može uspjeti". Poanta ove rečenice je, zapravo, točna. Međutim, njezin logični nastavak, ako bi mu namjera bila da primjereno zaokruži širu realnost ovog opažanja, bio bi "... ali ne i svi". Naime, sam koncept "uspjeha" po prirodi stvarnosti dualnosti sadrži i njegovu suprotnost, a to je – neuspjeh. Da bi Jeff Bezos uspješno vodio Amazon, potrebne su mu tisuće radnika koji, ucjenjivačkom silom paradigme "posao za preživljavanje", moraju ostaviti krv, znoj i suze u skladištima koja izjedaju duh i tijelo, i to kako bi bili nagrađeni plaćom za skapavanje.
Stoga, upravo zato što je tzv. uspjeh toliko nisko i neravnopravno raširen među generalnom populacijom, mnogi se hollywoodski filmovi baziraju na tematici "od trnja do zvijezda". Štoviše, i same bajke, koje su stare stotinama, ako ne i tisućama godina, sadrže ovakvu fabulu. Pepeljuga, koja je nastala u 17. stoljeću, prikazuje siromašnu pralju koja se, pukom čarolijom, domogne pozicije feudalne veleposjednice.
Sad, ako sebi postavite pitanje: "Zašto su čitatelji prihvatili taj lik kao nekoga s kim se mogu poistovjetiti i za koga osjećaju empatiju?", odgovor će biti taj da većina njih dijeli takvu svakodnevicu i mašta o istom scenariju. I ne samo to, već smatraju kako je ta jadna djevojka eksploatirana te da ne prima adekvatnu naknadu za svoj trud.
Silom takvog toka misli, valjalo bi se i zapitati: "Zašto onda ljudi današnjice pristaju provesti desetak sati na koljenima, ribajući pod i mijenjajući zapišani pijesak bogatih mačaka, a da pritom imaju desetak puta manja primanja od njihovih poslodavaca?" Je li taj posao lagan, nečastan ili nepotreban pa ga je nužno cijeniti tako nisko? Jesu li ti ljudi "dobili ono za što su radili i što su zaslužili"?
I, konačno, ako su ti ljudi zaista tako glupi, nesposobni i nemarni da ih je potrebno degradirati na taj način – a takvih je barem 80 posto na našem planetu – što to govori o samoj kvaliteti ljudske vrste? Jesu li ti sisavci zaista u toj mjeri nedostojni svoga postojanja ili su ustoličili sistem koji, kao na traci, proizvodi nekvalitetni evolucijski kadar?
Ako jesu, bilo bi dobro da prestanu s takvim radnjama. Naime, po svim dosadašnjim saznanjima, takvo što bi se evoluciji moglo ne svidjeti.