Da prava propaganda može pomicati planine zna se od davnina, a u današnje vrijeme svekolikih podjela unutar nacija i na globalnoj razini njezina je moć još izraženija. Dokaz tomu neočekivani je proboj niskobudžetnog trilera ‘Zvuk slobode‘ (The sound of freedom) na vrhove američkih ljestvica gledanosti.
Film kojemu u leđa gledaju i neki ovoljetni blockbusteri uzletio je na krilima PR-a konzervativne scene u SAD-u koja je u djelu malo poznatog meksičkog redatelja Alejandra Monteverdea prepoznala materijal vrijedan pažnje. Iako su djelo snimljeno još prije pet godina liberalna studija odbila distribuirati zbog prognoza o (ne)isplativosti, a ne iz ideoloških razloga, desničarska Amerika lansirala je priču o cenzuri u koju se zgodno uklopio i glavni glumac.
Jim Caviezel, poznat po ulozi Isusa Krista u Gibsonoj drami ‘Pasija‘, kao i po svom radikalnom katoličanstvu, ovdje glumi lovca na pedofile Tima Ballarda, stvarnu osobu koja se posvetila borbi protiv traffickinga. I to je otprilike sve što bi se moglo povezati s tezom da je ‘Zvuk slobode‘ provokativno ostvarenje, teškom mukom izvučeno iz bunkera gdje su ga pospremili zlomisleći liberalni krugovi.
Štoviše, gledatelj koji ne zna pozadinu priče o filmu o trgovanju djecom zbog prostitucije i dječje pornografije ne može prepoznati baš ništa što bi upućivalo na eventualnu sponu s Qanonovim teoretičarima zavjere ili opasnim političkim zastranjenjima. Da ga ne prati ovakva fama, Monteverdeov film vjerojatno bi prošao nezapaženo, kao tek jedan od mnoštva žanrovskih izdanaka, ni pretjerano dojmljiv ni inventivan.
Caviezelu se, istina, ne može osporiti uloženi trud oko profiliranja junaka svakodnevno izloženog najgorim ljudskim zločinima. Glumac kojega i inače mazi određena karizma, ovdje se u plavokosom izdanju (dobro mu stoji) nametnuo kao istjerivač pravde kojemu se oči orose suzama svaki put kad svjedoči snimkama zlostavljanja djece iz bespuća Latinske Amerike. Problem je, međutim, što je njegov Tim Ballard jednoobrazna pojava, čovjek s misijom kao ispao iz neke stripovske ekranizacije superheroja gdje je opis unutarnjih stanja lika tek smetnja.
Stoga se publika ni ne može uživjeti u njegovu plemenitu solo misiju izbavljenja djevojčice Rocio iz ralja pervertita. Eksterijeri, akcijske scene i replike, sve je nekako površno i predvidivo, nimalo subverzivno a kamoli zaplotnjački kako bi to vjerojatno priželjkivali propagandisti s američkog desnog krila. Što se ostatka glumačke ekipe tiče, posrnula oskarovka Mira Sorvino zaslužila je više od nepamtljive epizode Ballardove supruge i višestruke majke. Veteran Bill Camp u jačem bi scenariju sigurno izvukao više od lika preobraćenog gangstera Vampira.
Problematičan je kod Monteverdea i fizički prikaz trgovaca djecom i korisnika njihovih usluga, s izuzetkom atraktivne prevarantice (kubanski model Yessica Borotto) većina ih je odeblja, zamašćena i razdrljena, a tu je i jedan stereotipno prikazani nastrani čovječuljak pred monitorom. Dječju patnju zbog spolnog iskorištavanja, naravno, nije lako uprizoriti bez predikata, no igre svjetla i sjene nosu dovoljne da gledatelja uvuku u sav užas industrije koja od modernog ropstva godišnje okreće milijarde.
Ukratko, ‘Zvuk slobode‘ ni izdaleka nije ostvarenje s mesijanskom porukom. Prije će biti da snagu crpe iz aktualnog stanja američke nacije koja predsjedničke izbore dočekuje polarizirana kao nikad u povijesti.