Gotovo je četvrt stoljeća prošlo otkako je starorimski spektakl ‘Gladijator‘ pokorio filmski svijet i okitio se kvintetom Oscara. Nakon dugih godina iščekivanja nastavka, redatelj fantast Ridley Scott konačno nam se udostojio ponuditi novu verziju priče o časti, domoljublju i herojstvu. A svaka nova verzija nekog proizvoda, bio on film, hladnjak ili pametni telefon, podrazumijeva i poboljšice u odnosu na prethodnika. ‘Gladijator 2‘ se, nažalost, ne može smatrati poboljšanom verzijom.
Makar na prvi pogled posjeduje sve sastavnice vizualno moćnog epa prekrcanog krvlju, nasiljem i uzvišenim osjećajima, nastavak kultnog naslova iz 2000. ne odmiče se daleko od nostalgičnog prisjećanja na doba ponosa i slave iz ‘jedinice‘. Štoviše, čini se kao da su autori 20 godina u budućnost ‘prekopirali‘ osobine i izazove s kojima se suočava ključni lik. To što se u vrijeme zrelog Rimskog Carstva prenosi narativ korupcije, teritorijalnih posezanja i ludila vladara nije sporno, mnogo veća smetnja je pozicioniranje glavnog lika Luciusa Hanna Verusa (Paul Mescal), kao živog dokaza da jabuka ne pada daleko od stabla.
Hanno je karakterno i djelatno prava kopija oca mu Maximusa (oskarovac Russell Crowe iz originala), osvetnik koji prolazi navlas ista iskušenja u areni i moralne dvojbe izvan nje. Mladi Irac Paul Mescal u tako šabloniziranom karakteru nema previše prostora za iskorake, sve vrijeme se mora hrvati s ulogom potomka s misijom. Neosporan je kod njega talent, ima jasnu dikciju i odličnu fizičku kondiciju, ekspresno siječe glave i udove, no manjka mu Croweove karizmatičnosti koja je nosila izvornik. Mescalov junak je nepokolebljiv, drzak i posvećen cilju, no teško ga je zamisliti kao vođu. U tome se itekako razlikuje od svog filmskog antagonista, degradiranog rimskog generala Acaciusa.
Najsloženiji lik u filmu prekrcanom plošnim osobnostima dopao je iskusnom Pedru Pascalu (Mandalorian, G.O.T.). Čileanac je svom vojskovođi, unatoč scenarističkim ograničenjima, udahnuo dovoljno čovječnosti da ostane upamćen. Zapravo je prava šteta što se specifičnom odnosu generala nevoljkog osvajača i njegova ratnog zarobljenika Hanna nije posvetilo više pažnje prije sudbonosnog dvoboja na pijesku.
Dankinja Connie Nielsen iz prvog je Gladijatora sačuvala majčinski instinkt, no njezinoj interakciji sa sinom i novim izabranikom srca nedostaje dublje razrade. Ikonični Denzel Washington ističe se kao Macrinus, smutljivac čije djelovanje najbolje opisuje današnji termin ‘kontroverzni poduzetnik‘.
Omotan brokatnim plaštevima jarkih boja, on i pojavom odudara od većine aktera. Da je zadatku pristupio s nešto manje ležernosti u gestama i mimici, bio bi besprijekoran. Poludjeli imperator Komod (nenadmašni Joaquim Phoenix) iz izvornika dobio je dostojne nasljednike u braći suvladarima Rima Geti (Joseph Quinn) i Caracalli (Fred Lechinger). Glumački dvojac je sugestivan u portretiranju umobolnih silnika, posebno Quinn.
Starina Ridley Scott drugog je Gladijatora garnirao akcijskim scenama bez praznog hoda, ali neujednačene kvalitete. Nastupne scene pomorskog desanta na Numidiju su moćno komponirane i realistične, dok bi za onodobne naumahije kao predatori kudikamo uvjerljivije bile jegulje od ‘uvezenih‘ morskih pasa.
Nastavak Scottove epopeje prožet je povijesnim proizvoljnostima, čitaju se tu novine kao u kafiću, a carevi padaju mrtvi i uzdižu se bez utemeljenja u stvarnim događajima. Ako je vjerovati redatelju, sve ovo je tek uvod u završnicu gladijatorske trilogije. Ostaje nam nadati se da ta priča neće slijediti copy-paste obrazac.