Prelaskom tridesete počinju se događati promjene na tijelu kojih na početku nisi uopće svjesna... dodaj tome koronu, ljubav prema junk foodu i slatkom, i recept za 10 kg viška je tu. Kako nisam osoba koja je ikada bila na dijeti, našla sam se u problemu - kako se vratiti na staro, a pritom se ne odreći svega što volim? Treniranje ni popularan intermitent fasting nije bio dovoljan... trebalo je promijeniti i prehranu - što mi je jako teško palo, no po putu sam došla do zanimljivih zaključaka.
O intermittent fastingu, po našem - autofagiji (je li i tebi užasno čudna ta riječ?) ili intervalnom postu, slušam već nekoliko godina. Ali, kako imam urođenu averziju prema riječi "dijeta", uspješno sam se oglušivala na hvalospjeve koji su mi dolazili sa svih strana o novom, revolucionarnom načinu prehrane koji mijenja život. Dijeta mi, uostalom, nikada nije ni trebala. Sve do tridesete bila sam jedna od onih sretnica koje ne paze što, kada, ni koliko jedu, a ne moraju se previše baviti ni sportom da bi bile vitke.
Znaš onu iritantnu osobu koja na pitanje "kako možeš toliko jesti i biti tako mršava" odgovara sa - brz metabolizam i geni? E, da, to sam bila ja. Danas, dok brojim 34. najradije bih se vratila 10 godina unazad i šutnula u guzicu. Naime, moja inače vitka linija nakon 30. se suptilno krenula mijenjati. Ništa drastično, ne. Taman dovoljno polako da ne shvatiš na vrijeme da više nisi u kategoriji "vitke osobe" i da je vrijeme da kupiš broj veće traperice jer nije baš neka fora svaki put kad sjedneš ih otkopčavati. No, sve je još bilo podnošljivo do prije dvije godine kada je Kina počastila čitav svijet novom pandemijom, a pandemija mene još kojim kilogramom, piše Lara Kapović za Miss7, prenosi Slobodna Dalmacija.
Za vrijeme prošlogodišnjeg lockdowna otkrila sam ljubav prema pečenju kolača. Krenula sam raditi isključivo od doma (čitaj - s kauča) i moje dnevno kretanje bilo je minimizirano. Mobitel bi mi često na kraju dana slao notifikaciju s informacijom o 234 koraka koja sam napravila toga dana i tužnim emotikonom koji bi pokušavao izazvati grižnju savjesti. "Nisam ja kriva - korona je, svi se debljaju!", opravdavala bih samu sebe mobitelu kako bih mirne savjesti pojela komad cheesecake za večeru.
Čizkejk za čizkejkom, dva po dva "ključna tjedna", i - op, u dvije godine dodatnih 10 kila. Da mi je netko onda, kada sam imala 20 godina, rekao da "dobri geni i brz metabolizam" magično nestanu jednom kad ugaziš u tridesete... ma koga ja lažem... - rekli su mi, znala sam, nije me bilo briga. Kao netko tko je imao sreće (ili nesreće) da nikad nije morao paziti što jede i razmatrati najbolju dijetu za sebe, našla sam se na prilično novom teritoriju. Trebalo je smisliti kako najbezbolnije izgubiti neželjene nakupljene kilograme, a jesti jednako kao i prije.
vaganje bez gumice za kosu
Pokušaj broj 1 i teorija: "Trening će sve riješiti" Na ideju da krenem nešto trenirati došla sam lako. Više od viška kila, smetao mi je osjećaj tromosti i generalne nekondicije koju osjećam u posljednje dvije godine otkako se drastično smanjila sva moja fizička aktivnost. Prvi problem bio je naći što trenirati. Za nekoga tko se prilično lako motivira, ali jako teško održava motivaciju i zainteresiranost na nivou, pa slijedom toga brzo odustaje, od iznimne važnosti je naći fizičku aktivnost koja mi neće ubrzo dosaditi. Ona mora biti redovita, ali ne svaki put ista, a poželjno je da uključuje dodatne motivatore kao što su drugi ljudi, relativno laka i brza dostupnost, te fleksibilnost po pitanju vremena obavljanja te aktivnosti.
Trčanje je, uz sve nagovaranje prijateljice, odmah palo u vodu. Ne mogu. Dala sam mu dovoljno prilika u životu i jednostavno nismo kliknuli. It's not you, it's me. U biti... it is you - jednostavno ne volim trčati. Klasična teretana isto nije opcija jer mi je dosadna, teško se motiviram otići u teretanu i ne volim si sama određivati trening. Ostaju mi grupni treninzi. Krenula sam u potragu za centrom čija će mi ponuda najviše odgovarati, a da mi je relativno blizu.
Googlanjem sam naišla na Snatch fitness koji me na prvu "kupio" svojom lijepom web stranicom, detaljno objašnjenim treninzima i angažiranim društvenim mrežama. Uz to, nudi različite vrste treninga - od nekoliko vrsta cardia i treninga snage do yoge, a termina je bilo i ujutro i popodne - savršeno. Nakon prvog treninga moja motivacija je bila još veća - jednako su mi se svidjele trenerice, kao i sitnice poput teglice s magnezijem na pultu i lijepi interijer.
Krenula sam s treninzima 3-4 puta tjedno, kombinirajući vježbe snage s cardiom, a jednom tjedno bih ubacila i yogu. Već nakon prvog tjedna osjećala sam se bolje, a kad sam nakon samo nekoliko puta primjetila i napredak u izvođenju vježbi, bila sam još motiviranija. U ovih mjesec dana prehranu nisam mijenjala te sam si i dalje dopuštala sve što i inače - pokoji hamburger, pizzu, paštu, palačinke. Logika je bila - trenirat ću kako bih mogla jesti. Međutim, čini se kako ovaj princip ne funkcionira kada želiš izgubiti 10 kila.
Nakon mjesec dana stala sam na vagu. Pobrinula sam se da je jutro, da sam obavila sve jutarnje nužde, a čak sam skinula i gumicu za kosu prije nego sam puna nade i očekivanja stala na vagu. "Ne, ovo sigurno nije u redu. Daj da je malo pomaknem." Nope. Opet isto. Vaga nije pokazivala ni kilu manje. Bez obzira na moje poprilično razočaranje, odlučila sam ne odustati. Ako ništa, u ovih mjesec dana osjećala sam se bolje, i unatoč istoj kilaži, čak sam si i izgledala bolje. No, sad je ovo već stvar principa. Objavljujem rat vagi.
'Sve je izvedivo dok ne dođe vikend'
Pokušaj broj 2 i teorija: "Ok, uz trening ću probati i intermittent fasting". Sljedeći tjedan napokon se odlučujem pokušati slavni intermittent fasting, autofafagiju, umjereni post ili kako god već zoveš ovu dijetu, to jest režim prehrane. Od svih mogućih dijeta, ova mi se svidjela jer ne propisuje što možeš, a što ne jesti - dozvoljeno je sve ako je to unutar okvira od 8 sati u danu koje si sama odabereš kad počinju, kad završavaju. Ostalih 16 sati ne jedeš. Jednostavno. Odlučila sam isprobati ovako živjeti i hraniti se tjedan dana, uz redovito treniranje, ali istu prehranu. Cilj je bio vidjeti hoće li se išta promijeniti. Kako i inače rijetko jedem doručak te imam naviku više jesti u drugoj polovici dana, odlučila sam da je najbolje da mi period posta bude od 8 navečer do drugi dan u podne. Obično ni ne jedem ništa prije podne, eventualno popijem kavu - što je u postu dozvoljeno ako ju radiš bez šećera i mlijeka. Jedini pravi izazov bit će večer budući da rijetko idem spavati prije ponoći.
Prvi dan prošao je toliko bezbolno da sam pomislila da ovo ni neće biti nikakav izazov. Prvi obrok sam pojela točno u podne, a to je bio musli, grčki jogurt i banana. Već u dva sata sam opet gladna pa zaključim kako je vrijeme za ručak. Odlučujem se za svoj go-to recept kada nemam puno vremena - tjesteninu s tunom. Oko 4 sata poželim nešto slatko, piše Lara Kapović za Miss7.
Sjetim se da imam sladoled pa si pripremim jednu ne baš sramežljivu porciju sladoleda s keksima i preljevom od čokolade. Tjestenina i sladoled u jednom danu - ako ova "dijeta" to izdrži, a ja uspijem mršaviti - bit ću njen zagovornik do kraja života. U 6 imam trening. Nakon treninga dolazim doma i imam još 45 min vremena prije negoli krene post. Dečko je napravio neki wok za večeru. Jedem s njim i u 8 kreće post. Easy peasy. Tko je rekao da su dijete teške? Ovako nastavljam sljedećih 6 dana. Kao ni prvog dana, ne pazim na to što ću ni koliko jesti. Najveći izazov u ovome izazovu bilo je reći "ne" kasnovečernjim snackovima, kao i planirati obroke.
No, sve je to još izvedivo dok ne dođe vikend. Vikend se nikako ne uklapa u moju dijetu posta. Prijatelj, koji je već dvije godine na uspješnom postu, kaže kako su mu vikendi cheat dani kada ne slijedi pravila. Ja ipak odlučujem izdržati - sve u svrhu eksperimenta. Sljedeći ponedjeljak ponovno sam stala na vagu i sa žaljenjem zaključila kako dijeta u kojoj ću jesti što god želim i koliko želim ne postoji, pa makar mi post trajao i 20 sati. Iako nisam smršavila, primjetila sam nekoliko stvari u ovih tjedan dana života s postom. Jedna od njih je da sam bolje spavala i bila koncentriranija tijekom dana te da sam se općenito osjećala manje umornom.
Ne opterećivati se vagom
Pokušaj broj 3 i teorija: "Ok, uz trening i intermittent fasting, pazit ću i što jedem" "Dobro, zar si ti zbilja mislila da možeš jest paštu za ručak, pol' kile sladoleda za desert, wok za večeru, i mršavit?", u nevjerici me pita prijatelj i smije se mojoj razočaranoj reakciji. Sve više postajem svjesna činjenice da sam očito došla u fazu života kada, ukoliko želim izgledati kao prije, jednostavno moram paziti što jedem, a više vježbati. Metabolizam mi više nije dobar prijatelj, a geni ipak ne čine čuda. "Mršavljenje je čista matematika, dakle bitno je koliko unosiš, a koliko kalorija trošiš. Ako ćeš u 8-satnom periodu pojesti sve ono što bi inače pojela kroz cijeli dan, naravno da nećeš smršavit," govori mi on dok ja nezadovoljno kolutam očima.
"Jednom kad budem krenula u mobitel upisivati unos kalorija, znat ću da živim jedan vrlo, vrlo tužan život", odgovaram ja, pomalo se dureći i na njega, i na vagu, metabolizam, i glupe tridesete. Jasno mi je da ja ne mogu, ne znam i ne želim "biti na dijeti". Ne želim živjeti na jedan način xx vremena kako bih smršavila xx kila, pri tome bila nesretna i onda se vratila na staro. Odlučila sam da se neću zamarati dijetama, ali nastavit ću i s treningom i fastingom čisto iz razloga što sam shvatila da se bolje osjećam. Uz to ću pripaziti na to što i koliko jedem. Ne, neću unositi kalorije u aplikacije, ali potrudit ću se izbjegavati nepotrebne kalorije te generalno malo više razmišljati o hrani i svjesnije jesti.
Prošla su dva tjedna tijekom kojih sam uopće zaboravila da sam "na dijeti". Odlučila sam ne opterećivati se vagom i jednostavno nastaviti s treniranjem, slijediti post koliko mogu (uglavnom preko tjedna) i paziti da u stanu nemam nepotrebnih grickalica i slatkog. Jela sam više povrća, manje ugljikohidrata. Osjećala sam se puno pozitivnije i nekako poletnije, a jedan dan, gledajući se u ogledalo nakon tuširanja, učinilo mi se da izgledam i nešto mršavije. Prisilila sam se ponovno stati na vagu, no ovaj put ne očekujući ništa.
Neprijatelj ženskoga roda pokazao je 3 kg manje. Odahnula sam, shvativši da ipak nije nužno da idem na neke pretjerano restriktivne dijete. Sve što trebam je više se kretati i pametnije jesti. I dalje si dopustim, kad mi baš dođe, sladoled nakon ručka, ali, zanimljivo, nekako mi sve manje "dolazi" želja. I dok mislim da nikada neću biti pobornik ikakvih dijeta, shvaćam i da ne mogu više jesti koliko, kada i kako želim kao što sam mogla do prije nekoliko godina. Na neki način sam i zahvalna što je do toga došlo jer, realno, moj način prehrane je bio loš - i sve do sada nisam bila svjesna da na psihu i generalni well-being utječe gotovo jednako kao i na fizički izgled, piše Lara Kapović za Miss7.