Postoje filmovi sudbinski predodređeni za Oscara poput ovogodišnjeg Oppenheimera, a postoje i oni koji u utrku za kipiće ulaze kao sigurni gubitnici. Takav je luzer humorna drama ‘ The Holdovers‘ koja je zavrijedila pregršt pohvala kritike, no to joj je dostajalo tek za nagradu sporednoj glumici Da‘Vine Joy Randolph.
Može se reći da je i taj utješni Oscar otišao na krivu adresu jer je uloga Mary Lamb, dobroćudne kuharice u američkom kampusu dosta plitka, skrpana od mnoštva prijašnjih filmskih ‘dobrica‘ i najslabije razrađena od terceta nositelja radnje. Preostala dvojica glavnih aktera, mrgodni profesor latinskog Paul Hunman (Paul Giamatti) i neprilagođeni student Angus Tully (Dominic Sessa) na visini su zadatka. Veteran Giamatti s lakoćom se transformira u lik samotnjaka u kojemu pod oklopom prznice počiva istinski senzitivac. Pojavom izaziva simpatije, tragikomičnim dosjetkama osmijeh potpore, a zanatskim umijećem mami empatiju.
Dojam bi bio potpuniji da se i njegova rola ne sastoji od ulomaka već viđenih nekonvencionalnih profesora (sjetimo se samo Društva mrtvih pjesnika) koji, prkoseći okoštalom obrazovnom sustavu, postaju uzor mladima. Ipak, glavni zgoditak ‘Holdoversa‘ mlađahni je Sessa kojemu su mnoge američke strukovne udruge, ne bez razloga, dodijelile titulu zvijezde koja obećava. Onako krakat i pokretima nekoordiniran, svog traumatiziranog studenta gradi preciznošću kakvu očekujete od glumca s dvostruko duljom karijerom.
Poput profesora Hunmana, Tully je usamljenik u potrazi za razumijevanjem, sin uskraćen za roditeljsku ljubav i buntovnik sa svrhom koju se iz Sessine glume nedvojbeno može raspoznati. Što se tiče nove oskarovke Joy Randolph, ostaje nejasno kojim su se kriterijima pri dodjeli rukovodili ćudljivi glasači Akademije pri odabiru dobitnice za 2024. Dok lijeno promiče ekranom, junakinja Mary Lamb planski, no ipak previše suzdržano iznosi na van osobnu tragediju, pogibiju sina u Vijetnamskom ratu. Nije isključeno da je Emily Blunt iz ‘Oppenheimera‘ ispala kolateralna žrtva jer se i bez njezine sporedne uloge Nolanov teškaš preko mjere nagrabio Oscara. Još jedan, osmi, valjda bi bio preveć.
‘The Holdovers‘ i u našem prijevodu na sreću zadržavaju esenciju zbivanja oko šačice nevoljnika koji su prinuđeni božićne praznike umjesto u krugu obitelji provesti na kampusu. Upravo atmosfera takve prinudne izolacije daje snažan pečat povratničkom ostvarenju redatelja Alexandera Paynea (Nebraska, The Descendants) kojega i inače privlače svakodnevne ljudske priče o neprilagođenima.
Ovu posljednju pokvarila mu je polemika sa izvjesnim scenaristom koji ga je optužio za plagiranje. Neki tvrde da je baš to ‘The Holdoverse‘ stajalo boljeg plasmana na ovogodišnjoj dodjeli u Dolbyevu studiju. No, prije će biti da je nuklearni udarni val ‘Oppenheimera‘ porušio sve oko sebe, pa i ovu malu suštinski dopadljivu retro priču o osobnim demonima malih ljudi u okruženju za SAD besmislenog rata u azijskim pustopoljinama. Početak za Ameriku turbulentnih 1970-tih nazire se u podlozi filma koji je najsnažniji kad izostaju dijalozi, što je u suvremenom brbljavom Hollywoodu pete brzine doista rijetka pojava.