Better man: Začudno dobra basna o životnim burama Robbieja Williamsa. Da su barem i ostali životopisi zvijezda ovako neumiveni

 Viđali su ga pijanog, drogiranog, depresivnog do ruba suicidalnosti, ali nitko se do danas nije odvažio Robbieja Williamsa prispodobiti – primatu. Neki će reći da je britanska pop zvijezda kojoj slava ne blijedi ni nakon četvrt stoljeća stvarno imala ‘majmunskih‘ ispada i posrtaja, a imala je i prigodni hit ‘Me and My monkey‘, no malo tko se nadao da će u Williamsovoj filmskoj biografiji glavni lik biti – čimpanza.

Filmski Robbie u mlađim danima

A najbolje od svega je da taj koncept savršeno funkcionira i za publiku i za samog protagonista. Pedesetogodišnji pjevač ionako je sebe uvijek smatrao neprilagođenim pa je zbog toga i podupro ideju da ga se za potrebe ovog neobičnog filmskog životopisa spusti korak niže na evolucijskoj ljestvici. I tako je nastao‘ Better man‘, iščašena drama mjuzikl u kojoj nas stvarni hitmaker uz pomoć CGI animacije pripušta u tamne komore svoje intime, opterećene traumama i kompleksima iz djetinjstva.

A  složeno stanje Williamsova uma vizualno moćno oslikava redatelj Michael Gracey. Tog Australca pamtimo po podcijenjenoj glazbenoj drami ‘The greatest showman‘ iz 2017. u kojoj slavnog cirkusanta i oca PR-a P.T. Burnama glumi Hugh Jackman. Vizualnu raskoš i snagu emocije kakvu smo tamo sreli, prepoznat ćemo i u kadrovima ‘Better mana‘. Fantazmagorični prikazi stvarnih i umišljenih demona koji opsjedaju Robbieja ostavljaju snažan dojam i bude tjeskobu.

Simbolika utapanja, borbe s prikazama i unutarnjim olujama nešto je što nikad nećemo vidjeti u kontrolirano umivenim biografijama poput onih o Whitney Houston, Elvisu ili Freddyju Mercuryu. Williams je bez ustručavanja pristao da ga se ogoli do kosti i pogodio. Film je ovo kojemu kronologija zbivanja iz protagonistovog života nije u prvom planu.

Naravno, dotiče se on neizbježno epizode junakova odrastanja bez oca, mučnog razlaza s boy bandom ‘Take that‘ i mukotrpnih početaka solo karijere, no svi se ti prijelomni događaji ‘filtriraju‘ kroz Robbiejevu glavu, što im samo pojačava autentičnost. 

‘Better Man‘ pjeva Sinatru

Cijelu radnju dodatno osnažuju pomno raspoređeni songovi: svaki od njih ima svoje mjesto, vrijeme i svrhu, od sumanute jurnjave automobilom uz ‘Come undone‘, preko sudbinskog povratničkog koncerta uz ‘Let me entertain you‘ do emotivne završnice uz Sinatrin ‘My way‘. Neki su evergreeni u ovom vrtuljku života nažalost izostavljeni (‘The road to Mandalay‘ i ‘Supreme‘ baš fale), kao i cijeli Robbiejev neuspjeli pokušaj glazbenog desanta na američko tržište, no možda je i bolje tako jer gomilanje fakata često narušava cjelinu.

‘Better man‘ bez dvojbe pomiče žanrovske granice ‘biopica‘ kakvi nas prate posljednjih godina. S izuzetkom kratke plesne epizode Williamsa i njegove nesuđene ljubavi, kolegice Nicole Appletone iz ‘All Saints‘, nema tu romantiziranja, prevladava čamotinja i borba za preživljavanje kakva je poznata i ljudima daleko od estradne slave.

Robbie Williams danas je oporavljen od svih poroka, obiteljski čovjek i otac četvero djece koji očito nema potrebu uljepšavati svoju prošlost. I dobro da je tako jer bismo inače dobili još jednu razvodnjenu bajku. ‘Better man‘ (naziv duguje davnom hitu iz 2000.) basna je s jednim majmunom među hrpom ljudi kojima Robbie dokazuje da (više) nije ‘bitter‘. I to radi s ranjivošću koja osvaja. Za kraj filmski poprilično bezlične godine dobili smo pod bor neočekivani medenjak i na tome mu hvala.