Vranjički “Salonit” ponovno se javlja poput avetinje nad splitskim bazenom: u srijedu su ga posjetili, i ostali šokirani, članovi predsjedništva Europske asocijacije za opasnost od azbesta, Tomatis, Diminich i Sarrazino, ponovno je uhićen Vinko Mladineo, šef Fonda za zaštitu okoliša, koji je provodio sanaciju – ekolozi tvrde - potpuno nestručnu i spiskao stotine milijuna kuna, a počelo je suđenje bivšem vlasniku tvornice Jozi Ćurkoviću, koji se pred hrvatskim pravosuđem skriva u rodnoj Bosni i Hercegovini, zbog malverzacija od stotinjak milijuna kuna.
Europski gosti obišli su četiri epicentra zagađenja smrtonosnim azbestom, čije udisanje izaziva rak plućne maramice: tvornicu “Salonit”, Mravinačku kavu, Vatrogasni dom i igralište “Omladinca” sagrađeno na naslagama azbesta.
- Prema američkim istraživanjima, krug u kojem je ugroženo ljudsko zdravlje radijusa je jedanaest kilometara od mjesta gdje je azbest izložen djelovanju atmosferilija. To znači cijeli splitski bazen, oko 300 tisuća stanovnika. Za obolijevanje od azbestoze, koja vodi do karcinoma, dovoljna je jedna jedina čestica koja izaziva upale tkiva i na koncu maligno oboljenje. A u Vranjicu i okolici desetljećima su se tone rasipale u okoliš, betonirale ceste, postavljali krovovi...
Kad znamo koliko su u nas jaki vjetrovi, mogao bi netko u Biogradu oboljeti od vranjičkog azbesta – komentira Grgo Mandić, predsjednik Udruge oboljelih od azbestoze. - Ništa mi nije trebalo nego da budem zdrav, a otkrivena mi je azbestoza pluća i pleure (poplućnice). Zdravo živim, idem u planine, a sad se pojavljuje visoki tlak, pa zaduha, suhi kašalj, dišem otežano.
Prve znakove bolesti primijetio sam kad sam se lani, prije više od godinu dana, vraćao iz Albanije, ali mislio sam da mi je naškodio klima-uređaj u autu. Ispostavilo se da nije, dobio sam azbestozu iako nikada nisam radio u “Salonitu”. Kazuje nam to Roko Mikelić, Vranjičanin s adresom u Krešimirovoj ulici, preko puta tvornice “Salonit” iz koje se “tihi ubojica”, kako stručnjaci zovu azbest, raširio i ugrozio zdravlje stanovnika “male Venecije” i splitskog industrijskog bazena, a, na žalost, i usmrtio mnoge njezine radnike.
Roko Mikelić rođen je 1948. godine, a od 2005. je u mirovini. Radio je u splitskom škveru, u “Preradi” i “Jadranskoj pivovari”, sve u tvrtkama nadomak “Salonita”. On je šesto dijete u svojoj obitelji, a njegov otac, rođen još krajem 19. stoljeća, koji je bio i jedan od prvih rukovoditelja u vranjičkoj tvornici, umro je od azbestoze, kao i Rokov brat.
- Azbest je svuda oko nas. Čitam sve što je napisano o azbestu, o širenju azbestne prašine, razgovaram s liječnicima, nismo ni svjesni koliko se raširila ta pošast 20. stoljeća i koliko je ljudi oboljelo, jer inkubacija dugo traje, može biti i 25 godina, rekli su mi - kazuje Roko Mikelić. Ima i procjena stručnjaka da će se još dugo, pa čak i u sljedećih 40 godina, zbog izlaganja radnika azbestu te stanovništva u okolici, javljati novi oboljeli.
Roko Mikelić zatražio je od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu priznavanje prava iz osiguranja za slučaj profesionalne bolesti. - Nisu mi priznali to pravo. Liječnici su utvrdili da je riječ o profesionalnoj bolesti azbestoze pluća i pleure, ali, po njihovu mišljenju, nemam pravo na naknadu. Preostaje mi jedino tužba – ogorčen je Roko Mikelić.
- Strah je još veći kad znamo kako su Mladineo i Fond provodili sanaciju. Tako da sada ponovno treba sanirati sanirano, a u prvo zbrinjavanje je utrošeno na desetke milijuna kuna, spominje se više od stotinu milijuna.
Poslove su dobile nestručne tvrtke, azbestna prašina se rasipala, na njoj se gradilo, plaćala se šutnja, gradilo na naslagama azbesta bez građevinskih dozvola, ni jednog papira o prevoženju materijala usred noći i bez zaštite nema, policija je hapsila one koji su se bunili, a Mladineo je na vrhuncu “slave” dobio Nagradu Grada Solina... - kaže Grgo Mandić, nadajući se kako će trojka lobirati kod europskih institucija da prestane trovanje građana zbog nebrige i nepoštenja hrvatskih dužnosnika.
‘Čudin se da san živ, ovi iz Europe vatali su se za glavu’U Mravinačkoj kavi, najvećem odlagalištu azbestnog otpada u našoj zemlji, žive dvije obitelji, na kraju ulice Put Majdana. - Nismo mi pored, nego u kavi, ograda odlagališta je dva metra od naših kuća. Trideset i dvi godine smo ovde i dođe mi muka kad se sitin šta smo sve vidili i doživili. Eno gori na vrju bacali su azbest, kamioni i kamioni su istovarani, najprije danju, a onda noću, kroz borovinu, da ko ne vidi. Oni gori bili su obučeni ka astronauti, a ja vako ka i danas u šlape i majicu. Ko zna čega smo se nadisali, u dvi kuće nas je sedmero, a od nas se nastavlja cilo misto, nije ovo pustopoljina. I izminjali su se u našoj kući svi novinari, dolazili saborski zastupnici, neki šta su zapisivali štetu. |
‘Vlast se još ponaša kao i Mladineo’-Vlast u Zagrebu se i nakon Mladineova pada ponaša isto: pisali smo premijerki, pa nam je odgovorila da će za nas zadužit ministra Branka Bačića. Odgovorio nam je Bačić u srijedu, i to preslikom Mladineovih dopisa i planova, dakle EPP-om koji nema veze s istinom. Naravno, kad su ova trojica iz Europe sve čula i vidila, pali su na leđa - ljut je Grgo Mandić. |