Rashodovana raketna fregata bit će pamćena po crnom, kao razarač koji je iz Splitskih vrata mučki napao grad čije ime nosi, nanoseći mu ljudske i materijalne žrtve. Sudbinu kakvu su mu mnogi i prije priželjkivali dočekao je na mrtvom vezu na poluotoku Luštica u Boki, nezavidnog izgleda, do neprepoznatljivosti nagrizen zubom zaborava i vremena.
Split za njim žaliti neće, otišao je upravo kako je i zaslužio, komentirali su ovu vijest brojni sudionici Domovinskog rata i sugrađani koji još uvijek čuvaju grubu uspomenu na mučki “dar” što je stigao s njegove palube.
Ponos JRM-a
U sjećanje se dobro usjekao natporučniku Miru Lozini, jednom od osnivača HRM-a, danas potpredsjedniku Udruge marinaca RH “Knez Domagoj”, tada bliskom suradniku pokojnog admirala Svete Letice.
− Neslavno je živio, i tako je neslavno i završio. Neka, upravo je to i zaslužio, nimalo neću žaliti za njim. Prije Domovinskog rata bio je ponos JRM-a, razarač strahovite vatrene moći, dug 140 metara, u punom kapacitetu s 120 članova posade. Nosio je dva raketna bacača na provi i krmi, dva cijevna topa te dva topa na bokovima. Na njemu su bile i ruske rakete. Sjećam se kao da je danas bilo, tog je jutra počeo ispaljivati topovske granate po Splitu, pucao je po luci, po centru grada, ciljao je kuću admirala Letice na Mejama. Granata je promašila za metar, udarila je u kuću novinara Mlivončića. “Split” je počeo ubijati Split, njegove Splićane, zdanja, kuće. Ali kad je otvorena vatra na njega, skroz su se unezvijerili, počeli su se vrtjeti, i kad je s njega zadimilo, pobjegli su. Bila je to naša velika pobjeda – kaže natporučnik Lozina.
Jutro kad je “Split” počeo mlatiti po Splitu ostat će živa uspomena ljudima koji su otvorili paljbu na zloglasni razarač. Pucalo se na njega s nekoliko strana, a jedna od lokacija koja je iznenadila i izludila posadu “Splita” bila je na Šolti. Među onima koji su digli glas protiv agresije na Split, divljaštvo s broda koje je ugrozilo živote ljudi, grada, njegovu kulturu i povijest, bio je i Šoltanin Renato Alajbeg.
Zanimljivo je to što su Renato i ekipa koja je stajala na položaju cijelu noć, prateći kretanja ratnog brodovlja pred Splitom i oko Šolte, dobili zapovijed iz naše komande da se ne puca na razarač, no oglušili su se i udarili vatrom po agresoru.
− Ovako je to bilo: Mladen Kaliterna bio je na liniji s našom komandom upravo u trenutku kad je “Split” počeo pucati na Split. Rekli su nam da ne pucamo, da mirujemo. U trenutku smo se Mladen i ja pogledali, i što reći, oglušili smo se na naredbu. Ali u tom našem pogledu sve je bilo rečeno, taj divljački bijes koji nas je uhvatio kad smo vidjeli da tuku po našim ljudima, ta želja da uzvratimo, ponos, tvrdoglavost, sve se to izmiješalo. Pogledali smo se i rekli: “Idemo, udri!” Oglušili smo se na naredbu, ali neka, vrijedilo je. Uspaničili su se, nisu znali odakle pucamo, nisu nas vidjeli. Počeli su gađati Nečujam. Osim posade s broda, nitko neće moći točno reći odakle im je stigao udarac, s koje lokacije, ali mi smo uvjereni da smo ih tri puta zatresli – kaže Renato Alajbeg.
Borba miša i lava
Bila je to borba miša i lava, nevjerojatno nerazmjeran odnos snaga kad se usporedi oružna moć koju su imali junaci sa Šolte, ti koji su prvi zapucali po razaraču, i ona što ju je u njedrima čuvala grdosija od broda. No, Bog čuva hrabre, daje im neviđenu snagu, a ona je, kao što je zapisala povijest Domovinskog rata, agresora otjerala daleko. I sada kad ide u rezalište, eto zašto za njega neće biti suza ni velikih pozdrava.
− Taj će se incident još pamtiti i zbog činjenice da je s našim napadom na brod i njegovim bijegom prekinuta višemjesečna pomorska blokada. To je tada puno značilo. Ali znate što je zanimljivo u ovoj priči − Šolta je ovaj brod preuzela, Šolta ga je otjerala. Brod je građen u Rusiji, a kad je bio gotov, preuzeo ga je Šoltanin Ivan Blagajić, tadašnji pukovnik JNA i vojni ataše u Rusiji. A mi Šoltani otjerali smo ga odavde. Vidite kako se taj krug zatvorio – ispričao nam je Alajbeg.
Foto: Arhiv SD