Radnici 'Solin brodogradnje': Trpili smo, više ne možemo. Bez plaće smo 14 miseci, nemamo za kruh i režije!

Točno 14 miseci nismo dobili plaću. Čekamo, stalno čekamo..., rekli su da će se sve riješit, da će bit ovi misec, ali ovako se više ne može. Triba platit režije, triba živit, triba vratit dugove šta su se nagomilali zadnju godinu otkad nemamo plaće. Četrdeset i jednu godinu radin ovde u škveru, od brodonavoza, kurira, kancelarije... Evo, zadnjih 25 san zaštitar. Još devet miseci do penzije, al’ neću je ovde moć dočekat. Ako se nešto ne promini, prvog iden na biro. U 70 godina, otkad vranjički škver postoji, nikad nije ovako bilo. Ovo je “zlatna koka”, najbolje područje, svak bi to uzeja, ma, ne možeš virovat da ne radi – s gropon u grlu govori 60-godišnji Radomir Mikelić Coja, po stažu najstariji radnik Remontnog brodogradilišta u Vranjicu, koje je ima godinu dana u blokadi zbog poreznog duga, a radnici od kolovoza u štrajku.

- Međutim, pravomoćnom presudom Upravnog i Trgovačkog suda dokazano je da to zapravo nije tako, da porezni dug ne postoji – reći će vam Miran Crmarić, novi direktor tvrtke “Solin brodogradnja”, koja se sada nalazi u vranjičkom škveru, ukratko nam iznoseći kronologiju događanja.

- Problemi počinju u samom trenutku ulaza, sada već bivšeg vlasnika brodogradilišta Mirka Rapića u škver, kad je on, u dogovoru s ondašnjom Vladom, potpisao određeni sporazum. On je ispoštovao dijelove sporazuma, što je bila njegova obveza, ali Vlada nije ispoštovala svoj dio prema njemu, i to je početak Rapićevih financijskih problema. Nakon toga se nadovezuje krivi rad Porezne uprave koja mu je “nabila” taj porezni dug, što je sada i dokazano u pravomoćnoj presudi Upravnog i Trgovačkog suda. Također, u međuvremenu je izvršeno i proglašenje pomorskog dobra cjelokupnog terena brodogradilišta u Vranjicu koji je Mirko Rapić onda kupio i platio desetak milijuna kuna, a nikad ga država za to nije obeštetila. I to su jednostavno preveliki iznosi koji su ga i doveli do današnje situacije, jer to su enormne cifre koje brodogradilište ne može zaraditi – pojašnjava Crmarić.

Nedužan na listi srama

- Čovika je kao poreznog dužnika dovelo na listu srama i jednostavno upropastilo. Nakon toga se krenulo u pravnu bitku, jer jednostavno nije bilo sluha da se s državnim strukturama isposluje dogovor i sada je sudski dovedeno do toga da su došla sva pravomoćna rješenja koja oni moraju ispoštovati. No, i dalje se oglušuju i ne ispravljaju greške koje su napravili.

Problem je što će oni to morati napraviti kad-tad. Ja sam sada tu u ulozi nove uprave. Mirko Rapić je upropašten, ja ga potpuno razumijem u kojoj je fazi, da nema više želje ni volje za daljnji rad – nastavlja direktor, navodeći daljnji mogući scenarij.

- Problem je u tome što će država morati isplatiti taj iznos, no, u međuvremenu je pitanje koliko će izdržati ova firma u kojoj radnici ne dobivaju plaću i na kraju se može dogoditi da firma ide u stečaj, da brodogradilište propadne. A, upita za posao ima preko glave! Nije uopće sporno da možemo raditi, ali na kraju će doći do situacije da će država zbog svog nepostupanja uništiti škver, a onda će Rapiću trebati isplatiti pet puta veći iznos nego što bi se sad u ovom trenutku mogli dogovoriti da se isplati. Ako se dogodi propast škvera, onda se ide pravnim putem do kraja, a to je iznos od 200 do 300 milijuna kuna. Dužili su ga, inače, za 52 milijuna kuna duga, za koji pravomoćne presude govore sada da ga uopće nema – naglašava direktor.

’Ići ćemo do kraja’

- Apeliramo zato na sve državne strukture da sjednemo, dogovorimo se i krenemo u rad, da ti ljudi mogu živjeti. U cijeloj ovoj propasti industrije ovo bi mogla biti jedna svijetla točka, od koje bi sigurno moglo živjeti dvjesto, tristo obitelji, što direktno zaposlenih, što kooperanata. Umjesto da pomognu da se stavimo na noge, da to radi, a onda da i država ubire poreze i živi od toga, ona će na kraju to uništiti, a od Mirka Rapića će napraviti jednog od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj – zaključuje Crmarić.

Radnici su se okupili oko porte brodogradilišta u Vranjicu pokazujući transparente koje će ponijeti i danas (u petak 12. lipnja) u 10 sati na dno Marmontove u Splitu, na prosvjed ispred Porezne uprave.
- Spremni smo ići do kraja, jer ovako se više ne da izdržati – govori nam Josip Lijić, šef sindikata, inače brodomonter u firmi.

- Da se razumijemo, ne branim ja ovde vlasnike, nego zastupam prava radnika. Ovo je katastrofa! Država ne funkcionira, službe koje bi trebale radit svoj posao, to ne rade, sve se radi kontra firme i napretka u državi. S tim novcem koji nam je treba bit dodijeljen mogli smo započeti radit, hranit jedno 40, 50 familija. Imamo fenomenalnu lokaciju, Bogom danu što se kaže, vjerojatno je nekome interesantna... - razmišlja sindikalist, jer, veli, ne zna što reći o situaciji i škveru koji je nekoć zapošljavao i do 350 ljudi, a danas ima njih 32.

- Bajno nam je, a šta da vam kažem – s gorčinom će dalje Lijić.

- Više od godinu dana bez plaće, žena mi ne radi, četvero unučadi, triba li dalje crtat – kazuje Lijić i poziva sve da poprate u petak njihovu situaciju ispred Porezne.

- Idemo malo vikat, ma nećemo beštimat... Pridružit će nam se i “Živi zid”. Pisali smo mi već institucijama, ali svi nas šalju na druga vrata – govori Lijić, što potvrđuje i Marko Rapić, bivši član uprave društva, a sadašnji član Nadzornog odbora.

- Bilo je više sastanaka u Ministarstvu financija. Konkretni sastanak 15. siječnja ove godine gdje su dogovorene neke stvari, doneseni zaključci, da će se žurno, u roku od 15 dana, dakle, od 15. siječnja, povući crta i raspraviti sva sporna pitanja s Poreznom. Porezna uprava i dalje se oglušuje, prebacuju odgovornost s jedne na drugu osobu, s jedne službe na drugu, a u međuvremenu su došle i pravomoćne presude – ističe također Marko Rapić.

Nema struje, nema vode...

Nekolicina radnika koje smo zatekli u firmi sastala se kod zaštitarske kućice na čijim su vratima velikim slovima oslikali “brojevnu crtu” otkad nisu dobili plaću.

Među njima je i Neno Žuvela, elektrozavarivač.

- Ovo je sramota, država uopće ne vodi brigu o nama. Kada nešto treba naplatiti i uzest, odmah se naplati, kada treba pomoć radniku ili nekoj firmi, nema ih nigdi, samo se sakriva, neće da poštuje svoje obaveze koje bi trebala. Bilo bi posla, mogla bi se pokrenuti proizvodnja, ali nema struje, nema vode, nema telefona, a sada nema ni materijala, nema osnove za išta pokrenuti. A, sve bi se to moglo premostiti u roku 15 do mjesec dana... ali, kao da nikog nije briga – žali se Žuvela.

- Vjerovati i nadati se, velika je razlika. Ja se nadam, a vjerujem li, eh... - zastao je malo sindikalac Lijić pa nastavio: - Ajmo reć da i vjerujem, jer raspolažemo s argumentima gdje to država više ne može prolongirati i ne ispoštivati odluke suda, pravomoćne presude.

Dakle, nema struje, nema vode, nema telefona, nema više ni materijala. A upita za posao, kao što veli direktor, ima preko glave. Iznađe li se dogovor, kažu radnici, posla će bit za bravare, cjevare, montere, zavarivače... na sriću brojnih familija!