Jažuša. Jaka bura, tako je Imoćani zovu. Iako, ovaj put je nisu trebali zvati, sama je došla. Još od četvrtka navečer je osjećaju. Spustila se tiho, sleđa, pa udarila svom snagom po imotskome kamenu. A petak je tek bio počeo, daleko od subote koja će, kažu, biti još gora. Još oštrija i ledenija.
Pet sati je ujutro. Termometar u gradu pokazuje minus osam stupnjeva. Bura dere, čekamo svanuće spremni uputiti se na zadatak obilaska Imotske krajine. Prvo izvješće dobivamo iz Aržana, javlja se Mate Budić. Kaže da je minus 12, da bura udara iz sve snage i da se čini kao da je minus 20. Kod crkve su se stvorili zapusi od snijega koji je proteklih dana napadao.
Ceste su, fala Bogu i raličarima, čiste i posute. Vozi se bez većih teškoća, pa brzo stižemo do Krstatica. Pod samo Biokovo.
Čedo Lizatović, najpoznatiji Krstačanin (posebno u zimskom razdoblju jer svojim konjem raznosi hranu starim i nemoćnim suseljanima), izvještava da je u zoru bilo minus trinaest, ali moguće, veli, da je negdje po okolnim zaseocima i još hladnije.
Ceste do zaseoka, fala Bogu i raličarima, nisu ni čiste ni posute. Vjetar nosi snijeg, prst se pred nosom ne vidi. U Zagvozdu je slično stanje. Nikola je zadovoljan fotografijama. Nestvarno su lijepe. Kao da su Eskimi na njima, a ne Imoćani. Dalmacija se pretvorila u pravi Južni pol Hrvatske. Samo nam pingvini nedostaju.
Bura nosi snijeg i škropi ga po mještanima Zagvozda, koji misu na Tri kralja ne propuštaju. Ledeno doba nas može okovati, zemaljska kugla može propasti, ali običaji i vjera ne smiju. Mi, pak, idemo dalje, iz hladnoga u hladnije, pa stižemo u Proložac Gornji, u zaseoke Maršići, Loze, Grabovci i Prlji. Temperatura u cik zore tamo je bila minus 16, još je zeru falilo do minus 17. A bura iz Bosne goni najmanje sto na sat, pa vi sad izračunajte koliki je to led zapravo.
U Loza nikoga. Svi se posakrivali. Ako uopće ikoga ima. Kad, evo ti paščadi, guštaju, vesele se, drago im što je stisla zima. A s njima je i Jozo Lozo.
– Stvarno smo najhladniji? Ma, brate, bilo je ovde i još hladnije, i minus 21 prije nekoliko godina, pa smo svejedno šetali do naših susjeda tu preko granice. Nema ni sedamsto metara do njih. Nego, ajdete vi prvo u kuću na rakijicu i višnjevaču i malo domaćeg prološkog kulena i pršuta, pa pitajte, pišite i slikajite – veli Jozo.
A u kući ko u pamuku. Pucketaju zdrava drva u peći, a gazdarica Marija u tili čas stavi ispred nas malo čudo jela i pića.
– Evo, ovako ti je zimi kod nas, nema nikakve rađe, čim se zakolju svinje pa meso uhvati prvi dim, sidi u kući, gledaj televiziju i uživaj s unucima – veli Jozo.
Sinovi Mijo i Ivan, pa i nevjeste, ugriju mu, kaže, i dušu i srce. A da one najmlađe i najslađe – Paško, Gaby i Marija od 17 mjeseci – i ne spominje. Upoznaje nas Jozo i sa susjedom Velom Maršićem, koji ima veliku sušaru pršuta i pečenica. Da o domaćim kobasicama i ne govorimo.
– Ladno je, ruku na srce je. Vidio sam ja po jutru, cakli se, promislio sam, mora da je ispod 15 stupnjeva, a onda sam u selu doznao da je bilo minus 17. Nema lova danas, ali čim malo padne, odoše moji sinovi po svježu veprovinu. Da jel ima divljih svinja, a ima i zečevine, a ubije se usput i koja štetočina lisica – govori Jozo.
Stoke u Joze ima svake vrste. Iza kuće mu je pravi zoološki vrt. Koze, janjci, pa i divlja svinja u gateru, pa onda kokoši, broja im se ne zna. A sve to čuvaju tornjaci. Bundo jedan, Bundo dva i najstariji Medo.
– Čuvaju od vukova, ima ih ovdje, dođu prid kuću pa nam nastradaju lovački psi. Plati ga, odgoji, dresiraj i dođe ti vuk i gotovo. Ali otkako su njih trojica oko kuće, neće ti vuk ni blizu – hvali tornjake Jozo.
Vele Maršić jedva čeka da nas odvede u svoju sušaru. Uređena, brate, ko apoteka. Ne znaš mirišu li ljepše pršuti i pečenice ili domaće vino.
– Ima nas sada u selu četrdesetak i svi ovako uživamo u ovoj zimi. Navikli smo. Ako je baš velika bura kao sada, onda idemo od susjeda do susjeda. Pričaj, zaigraj na karte, ispred tebe ima hrane i pića, a i Imotski je blizu. Staviš zimske gume ili lance i probijaj se kroz snig. No, nisu ni snigovi što su nekad bili. Ovo šta je danas, tako je prije zimi bilo svaki dan – smije se Jozo.