‘Nekad nismo mogle pripravit konzervi za izvoz! Smrdile smo po ribi, a nismo imali ni banj, nego bi se okupale u moru... Danas, od ribarske Vrboske ostao je samo Muzej‘

stdClass Object ( [id] => 1108861 [title] => ‘Nekad nismo mogle pripravit konzervi za izvoz! Smrdile smo po ribi, a nismo imali ni banj, nego bi se okupale u moru... Danas, od ribarske Vrboske ostao je samo Muzej‘ [alias] => nekad-nismo-mogle-pripravit-konzervi-za-izvoz-smrdile-smo-po-ribi-a-ipak-smo-se-poudavale-danas-od-ribarske-vrboske-ostao-je-samo-muzej [catid] => 250 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Budete li puno ribe za života jeli, bit ćete kao 94-godišnji Jure Gabelić Gira iz Vrboske na Hvaru. Dočim je čuo kako novinari "Slobodne" žele malo proćaskati o umrlom profesionalnom ribarstvu u njegovom kraju, priupitao je "je l' tu dolazi koja mlaja ženska".

Odlično vidi, čuje, hoda, razmišlja, kontrira, pamti. Suza u oku mu je zaiskrila, vidjeli smo je, samo kada smo ga takli pitanjem je li mu žao što se nekadašnja vrboska tvornica za preradu ribe pretvorila u ruševnu sramotu njihova malog mista. Mista u kojem je neka glavešina jednom promislio kako miris friškine što se širio iz hala i "ćutija" u njihovoj vali nije baš neka dika za turizam koji mu se učinio trendi. I tako je te 1968. godine umrlo vrbosko ribarstvo.

Bojna pegula

- "Umrla" je tada tvornica, a došao hotel. A konzerve srdela, skuša, tunja su išle po cilom svitu. To se pripravit nije moglo koliko se vani tražilo. Sad kao spomen na naš ponos imamo ribare koji ribaju za svoj gušt i naš Muzej ribarstva. Ajte to vidit, ajte... Ovo van je misto hvarska Venecija. I bilo bi još lipše da nema one ruine od te tvornice. Ma ne pričajte, šaka u oko, ma šta je grom više ne pogodi u onaj krivi krov, ne sruši je do zadnjeg kamena. Samo nas jidi, neću je ni gledat - veli nam jedan od mještana.

Ribanje je ovdje jedna puno draga arhaična priča, ali kad-tad završi na prigovaranju. A ono se veže samo uz jednu stavku, tu da je u Vrboskoj nekada bilo 11 mreža plivarica. A danas, brate mili, niti jedne u akciji. Nema više ni ribara koji pletu mrežu makar onako za fintu, za prodaju kojeg dobrog motiva turistima. Ostao je samo Gira, koji je svoje spremio u konobu. Ode on na more, ali to je onako malo sa sinom i unukom. Za uvatit, kaže, malo gušta. Za podmazat kosti. Pitamo ga za tajnu dugovječnosti.

---

---

- Bija san policajac, ali i profesionalni ribar, i cili san život na moru provea. Ko jede ribu puno je zdraviji, eto to van je to. A ja san je poji, ne pitaj me koliko. Na sve načine. Kokoš ne bi da me ubiješ, ne želin je ni vidit. I volin pojist i zeca, na divlje. Ali isto kad bi mi išli u ribe, a bilo nas je tada ovde more, ma neka bi vidija jednog zeca tu dikud da skače, onda bi se vratija u misto. E! To je najgore bilo šta si moga vidit prije odlaska na more, nesrića. Isto ka kad bi ti priko rive prije odlaska na ribe prošla ova jedna mištanka Bojna pegula. Moš odma doma, dočin bi ta žena tuda krenila pred tebe, to je bila ka zla kob. Sve san lovija, i skuše i srdele, zubace, salpe, komarče, lubine. Ima san brod šest metara i nešto, u stvari dva san broda ima. Ali išli smo i s velikin brodima, organizirano, Vrboska je tad imala 11 plivarica i na svaku po 17 ljudi - govori Gira.

'Ma to je bi bonbon'

Danas je to sve automatika, takneš botun i mriža hop-hop skoči. A nekada je to trajalo satima. Muškarci bi se kao vojska sakupili iz Vrboske i okolnih mjesta i krenuli u ribolov. Po noći bi se zapasalo jato i započela duga akcija bazirana na snazi muških ruku. Gira nam govori da takvih konzervi ribe kao iz tadašnje tvornice na cilom svitu nije bilo. A tajna im se krila, znao ju je, brat mu je jedno vrijeme bio direktor tvornice, u friganju.

- Pet srdela bi stalo u manju konzervu, ili tri veće skuše u dužu. Ma to je bi bonbon, a ne riba. Nije tad bilo lako ulovit ribu, e nego kako. Najteže je bilo uvatit lubina, koliko je đavliji, zna bi dignit olovo i uteć vani. Jedan za drugim. A ja bi reka da je pameti malo u salpe. One bi se zbile jedna za drugom u kut. A šta ću van reć, ma boli me srce kad vidin kako tu nema više brodi velikih, nikog od ribara, mriža i naroda. Imali smo veselje. Nema više mladosti, briga nji za more, gotovo je s ton pričom, nema više ni starih ljudi, ja san jedini stari ribar osta. A zadnji put san na more iša pri deset godina. Kad mi je umrla žena. Ne, dobro su van rekli, neću joj ić na grob, niti na kapišon. Jer neće doć ni ona meni – kaže Gira.

---

---

Sloga i poštenje

I kada bi se paluba napunila ribom, brod bi krenio doma, zvona bi se oglasila u cijelom kraju i onda bi iz toplih kreveta iskakale žene. Navukle bi prvo što bi imale pri ruci i trč u Vrbosku. Ženske kolone bi stizale u sitnim noćnim satima iz svih okolnih mista, pune mladih, starih, nosećih, onih što su taman majke postale. Nakon što bi ribari napravili svoje, posao su preuzimale One. Kada je počela raditi u vrboskom pogonu za preradu ribe, Silviji Franičević je bilo 14 godina. Da je tako danas, pravobraniteljica za djecu bi orila na sva zvona, digle bi se udruge, policija, mediji. Tada je to bilo normalno. Danas joj je 80 godina, i ona je kao i Gira sva u žveltoj akciji.

- Četrnajst mi je bilo kada san počela radit s ribon, nisan bila ni prijavljena, ma ništa, ma nije se to smilo, ali svi smo tako radili. Tek dugo posli su mi došli ti papiri. Radila sam do '67. - e moj Mario je tad bi rođen. Još malo posli i tvornica se zatvorila. A otvorila se pri sto godina, 1898. "Jugoriba" je ukinula regres za lim i čim je ona to učinila počea je mirisat turizam. Onda je izgrađen hotel i ugašen simbol našeg mista. A da vidite kako je to bilo, koja je to bila sloga. Koje poštenje. Neke žene nisu imale ništa, jile bi za marendu malo kruva i unutra lešo zelja. Ali nikada niti jedna srdela, niti jedna konzerva nije falila – veli Silvija.

'Vukla san trudna...'

Starije su žene u baraci solile ribe, a mlađe rezale glave i vukle trbuhe. Onda bi riba išla u kamenice u sol, pa na sušenje na gradele, onda na pranje, prženje od sedam minuta, cijeđenje na kavalete, pa na ukutijavanje i u bazene gdje se dodavalo sjemenovo ili maslinovo ulje. Silvija je radila na mašini na zatvaranje, eno je u Muzeju, kada je stala pokraj nje, odmah su joj proradile emocije. A bila je toliko dobra radnica da je jednog mjeseca dobila plaću veću nego direktor.

---

---

- I nismo imali ni banj, ma ništa nego bi se okupale u moru. Svi su smrdili po ribi. Zezale smo se da ko će nas ovakve oženit. Ali udavale smo se. Ja san bila trudna s mojin Marijom, a vukla san kašete. I kad san rodila tri san miseca bila doma na porodiljni i odma trči radit. Na marendi bi odila doma dat mom Mariju sisu i odma natrag u tvornicu. Ali bile smo ponosne, ma di je ta naša riba išla po cilom svitu. Ma koja Jugoslavija, to je svit jia. Radili smo dan-noć, nije bilo iden ja ća doma, gotovo mi je radno vrime. Nismo znale za umor. Ne pitajte me za tvornicu, neću je od tuge i žalosti ni pogledat. Kad tuda prođen, okrenem glavu na drugu stranu – kaže nam Silvija.

Lov na srdelu

Eto. A što je ostalo danas. Nula bodova. Mriža profesionalnih nigdje. Razbijena tvornica, sam dragi Bog je izgleda čuva kad onako ulupljenog krova dramatično prkosi zakonima gravitacije i zubu vremena. I stoji tako ona, točno nasuprot vrboske svijetle ribarske točke, Muzeja ribarstva. A u njemu predivnih eksponata koje su ovdašnje obitelji iz svojih konoba izdvojile i donirale za postav. Kroz muzej su nas poveli kustos, Duje Dorotka i jedan od glavnih vodiča i veliki vrboski znalac svakoga i svačega Mario Franičević, Silvijin sin. Dok smo s njima obilazili postav, grupa djece je u dvoru imala radionicu izrade etiketa za riblje konzerve. Jedno je napisalo ostima po kostima, baš u duhu vremena.

- Centar za zaštitu kulturne baštine otoka Hvara osnovao je Muzej 1972., a danas spada pod Muzej općine Jelsa. Ovo je najstarija zbirka u fundusu muzeja, i zapravo je i bilo logično da se nađe baš u Vrboskoj, u starom ribarskom mjestu. Jer ovdje su još u 15. stoljeću ljudi iz okolnih mjesta dolazili u lov na srdelu. Iz težaštva se tada počelo stvarati ribarstvo kao još jedna privredna grana. Ne mogu reći da ribarstva u Vrboskoj više nema, ono je dobilo drugu formu – veli Duje.

---

---

Lantina i regate

Stoga, navratite li ovdje, obvezno ga posjetite... Imat ćete što vidjeti, primjerice, najveću zbirku ribarskih ferala u državi. A možda i puno šire. Sve su to muzeju darovali ljudi iz ovoga kraja, iz svojih kuća su im donosili, uključila se u priču i lokalna zajednica. I evo ga, stvorila se atrakcija.

- Dolaze nam brojni gosti, stranci, organizirane grupe s kruzera, posjetitelje šalju i naši ljudi jer su svi ponosni na vrbosku povijest. Tu su i domaći koji nam dolaze vidjeti postav. A imamo i radionice, okupljanja, njegujemo tradiciju i kroz našu Udrugu Lantina i regate. Duh naših starih ribara je ostao u nama, druga su vremena došla, ali ga ipak čuvamo. Ne damo! – kaže nam i Mario.

Još samo da je onu tvornicu udrit po škini. Nekim velikim ostima. Ne priliči ta slika ovako lipom mistu.

---

---

Budete li puno ribe za života jeli, bit ćete kao 94-godišnji Jure Gabelić Gira iz Vrboske na Hvaru. Dočim je čuo kako novinari "Slobodne" žele malo proćaskati o umrlom profesionalnom ribarstvu u njegovom kraju, priupitao je "je l' tu dolazi koja mlaja ženska".

Odlično vidi, čuje, hoda, razmišlja, kontrira, pamti. Suza u oku mu je zaiskrila, vidjeli smo je, samo kada smo ga takli pitanjem je li mu žao što se nekadašnja vrboska tvornica za preradu ribe pretvorila u ruševnu sramotu njihova malog mista. Mista u kojem je neka glavešina jednom promislio kako miris friškine što se širio iz hala i "ćutija" u njihovoj vali nije baš neka dika za turizam koji mu se učinio trendi. I tako je te 1968. godine umrlo vrbosko ribarstvo.

Bojna pegula

- "Umrla" je tada tvornica, a došao hotel. A konzerve srdela, skuša, tunja su išle po cilom svitu. To se pripravit nije moglo koliko se vani tražilo. Sad kao spomen na naš ponos imamo ribare koji ribaju za svoj gušt i naš Muzej ribarstva. Ajte to vidit, ajte... Ovo van je misto hvarska Venecija. I bilo bi još lipše da nema one ruine od te tvornice. Ma ne pričajte, šaka u oko, ma šta je grom više ne pogodi u onaj krivi krov, ne sruši je do zadnjeg kamena. Samo nas jidi, neću je ni gledat - veli nam jedan od mještana.

Ribanje je ovdje jedna puno draga arhaična priča, ali kad-tad završi na prigovaranju. A ono se veže samo uz jednu stavku, tu da je u Vrboskoj nekada bilo 11 mreža plivarica. A danas, brate mili, niti jedne u akciji. Nema više ni ribara koji pletu mrežu makar onako za fintu, za prodaju kojeg dobrog motiva turistima. Ostao je samo Gira, koji je svoje spremio u konobu. Ode on na more, ali to je onako malo sa sinom i unukom. Za uvatit, kaže, malo gušta. Za podmazat kosti. Pitamo ga za tajnu dugovječnosti.

---

---

- Bija san policajac, ali i profesionalni ribar, i cili san život na moru provea. Ko jede ribu puno je zdraviji, eto to van je to. A ja san je poji, ne pitaj me koliko. Na sve načine. Kokoš ne bi da me ubiješ, ne želin je ni vidit. I volin pojist i zeca, na divlje. Ali isto kad bi mi išli u ribe, a bilo nas je tada ovde more, ma neka bi vidija jednog zeca tu dikud da skače, onda bi se vratija u misto. E! To je najgore bilo šta si moga vidit prije odlaska na more, nesrića. Isto ka kad bi ti priko rive prije odlaska na ribe prošla ova jedna mištanka Bojna pegula. Moš odma doma, dočin bi ta žena tuda krenila pred tebe, to je bila ka zla kob. Sve san lovija, i skuše i srdele, zubace, salpe, komarče, lubine. Ima san brod šest metara i nešto, u stvari dva san broda ima. Ali išli smo i s velikin brodima, organizirano, Vrboska je tad imala 11 plivarica i na svaku po 17 ljudi - govori Gira.

'Ma to je bi bonbon'

Danas je to sve automatika, takneš botun i mriža hop-hop skoči. A nekada je to trajalo satima. Muškarci bi se kao vojska sakupili iz Vrboske i okolnih mjesta i krenuli u ribolov. Po noći bi se zapasalo jato i započela duga akcija bazirana na snazi muških ruku. Gira nam govori da takvih konzervi ribe kao iz tadašnje tvornice na cilom svitu nije bilo. A tajna im se krila, znao ju je, brat mu je jedno vrijeme bio direktor tvornice, u friganju.

- Pet srdela bi stalo u manju konzervu, ili tri veće skuše u dužu. Ma to je bi bonbon, a ne riba. Nije tad bilo lako ulovit ribu, e nego kako. Najteže je bilo uvatit lubina, koliko je đavliji, zna bi dignit olovo i uteć vani. Jedan za drugim. A ja bi reka da je pameti malo u salpe. One bi se zbile jedna za drugom u kut. A šta ću van reć, ma boli me srce kad vidin kako tu nema više brodi velikih, nikog od ribara, mriža i naroda. Imali smo veselje. Nema više mladosti, briga nji za more, gotovo je s ton pričom, nema više ni starih ljudi, ja san jedini stari ribar osta. A zadnji put san na more iša pri deset godina. Kad mi je umrla žena. Ne, dobro su van rekli, neću joj ić na grob, niti na kapišon. Jer neće doć ni ona meni – kaže Gira.

---

---

Sloga i poštenje

I kada bi se paluba napunila ribom, brod bi krenio doma, zvona bi se oglasila u cijelom kraju i onda bi iz toplih kreveta iskakale žene. Navukle bi prvo što bi imale pri ruci i trč u Vrbosku. Ženske kolone bi stizale u sitnim noćnim satima iz svih okolnih mista, pune mladih, starih, nosećih, onih što su taman majke postale. Nakon što bi ribari napravili svoje, posao su preuzimale One. Kada je počela raditi u vrboskom pogonu za preradu ribe, Silviji Franičević je bilo 14 godina. Da je tako danas, pravobraniteljica za djecu bi orila na sva zvona, digle bi se udruge, policija, mediji. Tada je to bilo normalno. Danas joj je 80 godina, i ona je kao i Gira sva u žveltoj akciji.

- Četrnajst mi je bilo kada san počela radit s ribon, nisan bila ni prijavljena, ma ništa, ma nije se to smilo, ali svi smo tako radili. Tek dugo posli su mi došli ti papiri. Radila sam do '67. - e moj Mario je tad bi rođen. Još malo posli i tvornica se zatvorila. A otvorila se pri sto godina, 1898. "Jugoriba" je ukinula regres za lim i čim je ona to učinila počea je mirisat turizam. Onda je izgrađen hotel i ugašen simbol našeg mista. A da vidite kako je to bilo, koja je to bila sloga. Koje poštenje. Neke žene nisu imale ništa, jile bi za marendu malo kruva i unutra lešo zelja. Ali nikada niti jedna srdela, niti jedna konzerva nije falila – veli Silvija.

'Vukla san trudna...'

Starije su žene u baraci solile ribe, a mlađe rezale glave i vukle trbuhe. Onda bi riba išla u kamenice u sol, pa na sušenje na gradele, onda na pranje, prženje od sedam minuta, cijeđenje na kavalete, pa na ukutijavanje i u bazene gdje se dodavalo sjemenovo ili maslinovo ulje. Silvija je radila na mašini na zatvaranje, eno je u Muzeju, kada je stala pokraj nje, odmah su joj proradile emocije. A bila je toliko dobra radnica da je jednog mjeseca dobila plaću veću nego direktor.

---

---

- I nismo imali ni banj, ma ništa nego bi se okupale u moru. Svi su smrdili po ribi. Zezale smo se da ko će nas ovakve oženit. Ali udavale smo se. Ja san bila trudna s mojin Marijom, a vukla san kašete. I kad san rodila tri san miseca bila doma na porodiljni i odma trči radit. Na marendi bi odila doma dat mom Mariju sisu i odma natrag u tvornicu. Ali bile smo ponosne, ma di je ta naša riba išla po cilom svitu. Ma koja Jugoslavija, to je svit jia. Radili smo dan-noć, nije bilo iden ja ća doma, gotovo mi je radno vrime. Nismo znale za umor. Ne pitajte me za tvornicu, neću je od tuge i žalosti ni pogledat. Kad tuda prođen, okrenem glavu na drugu stranu – kaže nam Silvija.

Lov na srdelu

Eto. A što je ostalo danas. Nula bodova. Mriža profesionalnih nigdje. Razbijena tvornica, sam dragi Bog je izgleda čuva kad onako ulupljenog krova dramatično prkosi zakonima gravitacije i zubu vremena. I stoji tako ona, točno nasuprot vrboske svijetle ribarske točke, Muzeja ribarstva. A u njemu predivnih eksponata koje su ovdašnje obitelji iz svojih konoba izdvojile i donirale za postav. Kroz muzej su nas poveli kustos, Duje Dorotka i jedan od glavnih vodiča i veliki vrboski znalac svakoga i svačega Mario Franičević, Silvijin sin. Dok smo s njima obilazili postav, grupa djece je u dvoru imala radionicu izrade etiketa za riblje konzerve. Jedno je napisalo ostima po kostima, baš u duhu vremena.

- Centar za zaštitu kulturne baštine otoka Hvara osnovao je Muzej 1972., a danas spada pod Muzej općine Jelsa. Ovo je najstarija zbirka u fundusu muzeja, i zapravo je i bilo logično da se nađe baš u Vrboskoj, u starom ribarskom mjestu. Jer ovdje su još u 15. stoljeću ljudi iz okolnih mjesta dolazili u lov na srdelu. Iz težaštva se tada počelo stvarati ribarstvo kao još jedna privredna grana. Ne mogu reći da ribarstva u Vrboskoj više nema, ono je dobilo drugu formu – veli Duje.

---

---

Lantina i regate

Stoga, navratite li ovdje, obvezno ga posjetite... Imat ćete što vidjeti, primjerice, najveću zbirku ribarskih ferala u državi. A možda i puno šire. Sve su to muzeju darovali ljudi iz ovoga kraja, iz svojih kuća su im donosili, uključila se u priču i lokalna zajednica. I evo ga, stvorila se atrakcija.

- Dolaze nam brojni gosti, stranci, organizirane grupe s kruzera, posjetitelje šalju i naši ljudi jer su svi ponosni na vrbosku povijest. Tu su i domaći koji nam dolaze vidjeti postav. A imamo i radionice, okupljanja, njegujemo tradiciju i kroz našu Udrugu Lantina i regate. Duh naših starih ribara je ostao u nama, druga su vremena došla, ali ga ipak čuvamo. Ne damo! – kaže nam i Mario.

Još samo da je onu tvornicu udrit po škini. Nekim velikim ostima. Ne priliči ta slika ovako lipom mistu.

---

---

[jcfields] => Array ( ) [event] => stdClass Object ( [BeforeDisplay] => [AfterDisplay] => [AfterDisplayTitle] => [BeforeDisplayContent] => [AfterDisplayContent] => [OCMBeforeDisplay] => [OCMAfterDisplay] => [OCMAfterDisplayTitle] => [OCMBeforeDisplayContent] => [OCMAfterDisplayContent] =>

Ante Cizmic
Silvija Franičević: Uz ovu san makinju nekad radila

Ante Cizmic/Cropix

Ante Cizmic/Cropix
Duh naših starih ribara je ostao u nama, druga su vremena došla, ali ga ipak čuvamo. Ne damo – poručuje Mario

Ante Cizmic/Cropix

Ante Cizmic/Cropix
Mario Franičević uvodi posjetitelje Muzeja u ribarsku priču 'Male Venecije'

Ante Cizmic/Cropix

Ante Cizmic/Cropix
Vrboska - malo misto bogate povisti

Ante Cizmic/Cropix
Od nekadašnje tvornice za preradu ribe ostala je tek ruševina

Ante Cizmic/Cropix

Ante Cizmic/Cropix
Mario Franičević i Duje Dorotka, dva znalca i čuvara ribarske povijesti Vrboske

Ante Cizmic/Cropix

Ante Cizmic/Cropix
Dio eksponata u Muzeju ribarstva

Ante Cizmic
Jure Gabelić Gira: Bila su to lipa vrimena

[OCMUserDisplay] => [OCMCommentsCounter] => [OCMCommentsBlock] => ) [image] => [imageWidth] => 600 [comments] => Array ( ) [absoluteURL] => https://slobodnadalmacija.hr/dalmacija/otoci/nekad-nismo-mogle-pripravit-konzervi-za-izvoz-smrdile-smo-po-ribi-a-ipak-smo-se-poudavale-danas-od-ribarske-vrboske-ostao-je-samo-muzej-1108861 [emailLink] => /component/mailto/?tmpl=component&template=site&link=04b5db51cc5157d12feadca1a601940f19ff5e3f [twitterURL] => http://twitter.com/intent/tweet?text=%E2%80%98Nekad+nismo+mogle+pripravit+konzervi+za+izvoz%21+Smrdile+smo+po+ribi%2C+a+nismo+imali+ni+banj%2C+nego+bi+se+okupale+u+moru...+Danas%2C+od+ribarske+Vrboske+ostao+je+samo+Muzej%E2%80%98&url=https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fdalmacija%2Fotoci%2Fnekad-nismo-mogle-pripravit-konzervi-za-izvoz-smrdile-smo-po-ribi-a-ipak-smo-se-poudavale-danas-od-ribarske-vrboske-ostao-je-samo-muzej-1108861 [socialLink] => https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fdalmacija%2Fotoci%2Fnekad-nismo-mogle-pripravit-konzervi-za-izvoz-smrdile-smo-po-ribi-a-ipak-smo-se-poudavale-danas-od-ribarske-vrboske-ostao-je-samo-muzej-1108861 )

Array ( [1] => stdClass Object ( [id] => 2 [name] => Superscript Title [value] => hvarska ‘mala Venecija‘ [type] => textarea [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 2 [alias] => SuperscriptTitle ) [2] => stdClass Object ( [id] => 61 [name] => Contains Infographic [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 4 [alias] => contains_infographic ) [3] => stdClass Object ( [id] => 62 [name] => Without ads [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 5 [alias] => Withoutads ) [4] => stdClass Object ( [id] => 63 [name] => Photo gallery [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 6 [alias] => Photo_gallery ) [5] => stdClass Object ( [id] => 64 [name] => Promo [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 7 [alias] => promo ) [7] => stdClass Object ( [id] => 67 [name] => Contains video [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 9 [alias] => contains_video ) [8] => stdClass Object ( [id] => 68 [name] => Premium content [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 10 [alias] => premium_content ) [9] => stdClass Object ( [id] => 69 [name] => Exclude comments [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 11 [alias] => exclude_comments ) [10] => stdClass Object ( [id] => 70 [name] => Open link in new window [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 12 [alias] => open_link_in_new_window ) [11] => stdClass Object ( [id] => 71 [name] => Horizontal crop of the main photo [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 13 [alias] => horizontal_crop_of_the_main_photo ) [12] => stdClass Object ( [id] => 73 [name] => No-index [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 15 [alias] => no_index ) [13] => stdClass Object ( [id] => 74 [name] => No-cache [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 16 [alias] => no_cache ) [14] => stdClass Object ( [id] => 77 [name] => Don't show on the front page [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 17 [alias] => dont_show_on_the_front_page ) [15] => stdClass Object ( [id] => 78 [name] => Related on bottom [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 18 [alias] => related_on_bottom ) [16] => stdClass Object ( [id] => 79 [name] => Live button [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 19 [alias] => live_button ) [25] => stdClass Object ( [id] => 87 [name] => Instant articles [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 28 [alias] => instant_articles ) [26] => stdClass Object ( [id] => 91 [name] => S preporučuje [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 29 [alias] => s_preporucuje ) [27] => stdClass Object ( [id] => 92 [name] => S voli [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 30 [alias] => s_voli ) [28] => stdClass Object ( [id] => 93 [name] => Layout with three photos [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 31 [alias] => layout_with_three_photos ) [29] => stdClass Object ( [id] => 94 [name] => Gallery in the article [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 32 [alias] => gallery_in_the_article ) [30] => stdClass Object ( [id] => 95 [name] => Required views [value] => 0 [type] => textfield [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 33 [alias] => required_views ) [31] => stdClass Object ( [id] => 96 [name] => FullHD image [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 34 [alias] => fullhd_image ) [32] => stdClass Object ( [id] => 98 [name] => Paid Article [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 36 [alias] => paid_article ) )

14. svibanj 2024 00:37

Bojna pegula

'Ma to je bi bonbon'

Sloga i poštenje

'Vukla san trudna...'

Lov na srdelu

Lantina i regate

Bojna pegula

'Ma to je bi bonbon'

Sloga i poštenje

'Vukla san trudna...'

Lov na srdelu

Lantina i regate

‘Nekad nismo mogle pripravit konzervi za izvoz! Smrdile smo po ribi, a nismo imali ni banj, nego bi se okupale u moru... Danas, od ribarske Vrboske ostao je samo Muzej‘

Bojna pegula

Hrvatska i svijet STRADALI I MASLINICI Katastrofalno nevrijeme poharalo dalmatinski otok: automobili zamalo završili u moru, pogledajte neviđene fotografije Pročitaj više

Regional STRADALI I MASLINICI Katastrofalno nevrijeme poharalo dalmatinski otok: automobili zamalo završili u moru, pogledajte nevjerojatne fotografije Pročitaj više