Život Anice Markov (82) priča je o hrvatskoj emigraciji koja traje još i danas. Svoje djetinjstvo do punoljetnosti, Anica je opisala u knjizi koja je upravo u tisku, a "Sjećanja jedne Dalmatinke" nisu samo zbirka uspomena već i dokumentarni zapis iz prošlosti.
– Rođena sam kao četvrta kćer u imućnoj obitelji, no moje rođenje majku Magdalenu nije razveselilo. Nadala se dobiti sina te je moj dolazak na svijet za nju značio još najmanje jedan porođaj, ako ne i više njih, jer je moj tata htio imati "mušku lozu". Usprkos tome, bila sam očeva mezimica. Odmah nakon rođenja sam dobila žuticu i bila sam dosta neugledna beba pa su žene "tješile" mamu kako ću s vremenom stasati.
Tata nije ništa kriv
Do moje treće godine smo živjeli u Splitu, a kad je Ante Pavelić prodao Dalmaciju Italiji, moj otac Špiro nije želio živjeti u takvom okruženju. Htio se preseliti u Zagreb, ali nije uspio naći smještaj tamo pa smo se preselili u Daruvar. Tu se rodio i moj brat koji je zahvaljujući spolu odmah postao mamin mezimac.
U Daruvaru smo proveli dvije godine. Odgojena sam u katoličkom duhu, a pokraj naše kuće su živjeli muž i žena oficiri koji su imali petogodišnju kćer Ružicu. Oni su nedjeljom oblačili vojnu uniformu, a uniformu je imala i Ružica. Meni je to bilo toliko divno da sam otrčala mami i rekla "Ja ću ić u partizane!" Majka se naljutila: "Ti ćeš... šta??? Čekaj..." Napravila mi je zavežljaj, ubacila unutra moje stvari i izbacila me iz kuće. Taj dan je padala kiša pa sam plačući rekla: "Neću danas! Ja ću drugi dan ić u partizane!"
Nedugo zatim smo se preselili u Zagreb. Kad bi svirale zračne uzbune, skrivali smo se u podrumu kuće u kojoj smo stanovali, gdje je moja najstarija sestra Dolores pravila priredbe i igrokaze, a ja sam joj bila tehnička pomoć, odnosno "sluga". Tata nas je vodio u kazalište kad god se moglo i za Dolores se uvijek vjerovalo da će biti glumica. Iz Zagreba smo se preselili u Crikvenicu gdje smo ja i moja treća sestra Smilja potajno primile prvu pričest. Tatu su te 1946. godine ubrzo odveli u zatvor, nismo znali zbog čega, a mama nam je rekla: – Samo mogu reć da nije ništa kriv!
Jeste li ostali u Crikvenici, kako ste i od čega živjeli?
– Preko noći smo postali sirotinja. Oduzete su nam nekretnine pa je mama s nas petero otišla u Murter kod bake. Mama je prodavala svoj nakit i od toga smo živjeli. Ja tad nisam imala predodžbu o ozbiljnosti situacije i meni je Betina na otoku Murteru bila raj na zemlji. Uživala sam, plivala, skakala, družila se s vršnjacima... bilo mi je divno. Moje starije sestre Dolores i Zdenka su upisale medicinsku školu u Šibeniku i tako smo doznali da škola traži glavnu kuharicu. Mama to nikad nije radila, no svejedno se prijavila. Zahvaljujući ostalim kuharicama koje su razumjele našu situaciju dodijeljena joj je uloga glavne kuharice i preselili smo se u Šibenik. Dobili smo mali stan u samoj medicinskoj školi te su nam svaki dan te kuharice donosile ručak kući iako majka to nije tražila. Ja sam mislila kako je nama super i da će nam biti još bolje. Moja krilatica je uvijek bila: – Bit će bolje, dat će Bog!
Sestra u Partiji
Je li tad za vašu obitelj nastupilo bolje razdoblje?
– Ne baš. Naša majka je bila bez dlake na jeziku i u Šibeniku su je svi poznavali. Znala je da je nitko neće uhapsiti ma šta rekla i učinila jer tko će se brinuti o petero djece? Jednom prilikom su nam isključili struju jer majka nije imala novca. Odšetala je u komitet, zatekla u fotelji nekog čovjeka Lučeva i kazala: – Ako meni struja ne dođe za sat vremena, vi ćete ujutro biti mrtav čovjek! Naravno, dobili smo struju.
Kad je otac nakon 4 godine izišao iz zatvora, odnosno kad se dokazalo da naš imetak u Splitu nije nezakonito stečen, već su kuća i dva dućana stvoreni prije rata i u našem su vlasništvu, naš se život naglo promijenio.
Sestra Dolores se udala za liječnika uskoro nakon završene škole i otišla živjeti u Sarajevo. Sestra Zdenka je bila super u svemu, uvijek najbolja učenica i uvijek primjer drugima. Upisala se u partiju i odlučila tu vijest saopćiti roditeljima za obiteljskim ručkom.
Nakon kratkotrajnog muka otac je kazao da nije dobro čuo i može li ponoviti. Zdenka je viknula, a tata je ustao i zamahnuo kao da će je udariti, no mama je stala između njih. Nedugo nakon tog incidenta, u školi su birali predsjednicu svih učenika i trebalo je izabrati između najbolje učenice Zdenke i oficirske kćerke koja je bila loša u školi. Naravno, izbor je pao na oficirsku kćer. Nakon toga je Zdenka upala na sjednicu kabineta i bacila partijsku iskaznicu.
Otac zbog "sumnjive"prošlosti nije mogao dobiti posao i zato je odlučio emigrirati. Imali smo jedrilicu kao ostavštinu iz boljih vremena, meni je tad bilo 15 godina i išla sam u gimnaziju na Šubićevcu. Nisam htjela ići iz Šibenika, htjela sam postati profesorica engleskog jezika. Ali nitko me ništa nije pitao.
Logor za izbjeglice
Jeste li se u emigraciju otisnuli na jedrilici?
– Otac je planirao da idemo jedrilicom do Italije, no zbog lošeg vremena smo se dva puta vraćali. Ja sam se nadala da će otac zbog toga odustati, no to se nije dogodilo. Imao je sestru u Milanu i zahvaljujući tome mama i nas troje najmlađih smo dobili pasoše te smo namjeravali ići u posjet, a zapravo tražiti azil. Otac je trebao doći jedrilicom jer nije mogao dobiti pasoš. Nakon tri mjeseca, kad nam je istekla viza, prijavili smo se u kamp za azil.
Živjeli smo u logoru za izbjeglice u Farfa Sabini, blizu Rima, među mnoštvom obitelji s djecom, odvojeni jedni od drugih dekama umjesto zidova, svatko u svoja tri kvadrata. Jednom prilikom je bio organiziran izlet u Rim gdje smo prisustvovali misi koju je držao Papa, a na povratku su nam rekli kako je naš otac stigao u logor. I uistinu, vidjeli smo kako nam, sav mokar, trči u susret. Uhvatilo ga je nevrijeme na moru, a spasio se tako što se vezao za praznu kantu od goriva. Izvukli su ga talijanski ribari i spasili njega i jedrilicu.
Nakon što smo svi bili na okupu, otac je razmišljao kamo dalje. Za Ameriku je trebalo sređivati papire, a na vizu se čekalo više od godinu dana. Obiteljima se nudio odlazak u Čile, no osim nas nitko tamo nije želio ići. Otac je prodao jedrilicu, pa smo s tim novcem otputovali u Čile.
Od Napulja do Čilea plovili smo 29 dana. Još i danas pamtim prelazak preko Panamskog kanala, odnosno prelazak iz Atlantskog u Tihi ocean. Taj kanal je sagrađen 26 metara iznad razine mora, između ta dva oceana. Prolazite kroz tri "bazena" koja podsjećaju na tunele s vratima. Kad uđete u prvi tunel, iza vas se zatvore vrata i bazen se puni vodom, a brod se diže. Kad dođe na određenu razinu, otvaraju se druga vrata i postupak se ponavlja dok ne uplovite u umjetno jezero kojim se plovi 33 kilometra. Zatim brod opet silazi kroz tri velika bazena i tako uplovi u Tihi ocean.
Je li Čile uistinu bio obećana zemlja?
– U Čileu smo proveli samo tri mjeseca, gladni i jadni. Iako je otac imao novca od prodane jedrilice, morali smo štedjeti jer nismo znali što nas čeka. Tatin prijatelj Adolf živio je u Venezueli i pozvao nas je tamo. Činilo se da je Venezuela dobro mjesto za život, no trebalo je proći liječnički pregled prije polaska. Kod liječnika sam se onesvijestila od gladi. U Venezuelu smo najprije otišli otac i ja jer nismo imali novca za putne karte za svih nas. Mama i ostali su trebali doći kasnije.
Venezuela je bila raj na zemlji. Primili su nas u Hrvatski dom, dali su nam smještaj i hranu, ništa nisu tražili, "platit ćete kad budete mogli". Počeli smo dobro jesti. Trebala nam je peć i frižider, a u dućanu je prodavač rekao tati da ne može kupiti malu peć za toliku familiju i bez novca smo dobili sve navedeno... platit ćete kad budete mogli! Nitko nije pitao za osobnu, za ime, sve je išlo na riječ. Ja sam dobila posao kao daktilografkinja.
Smatrala sam da je to najviše što mogu postići u tim uvjetima i pomirila sam se s tim da neću nikad postati profesorica engleskog jezika. Tu završava moje djetinjstvo i zato moja knjiga "Sjećanja jedne Dalmatinke" prestaju mojim dolaskom u Venezuelu.
Putovala na ispite
A što započinje vašim dolaskom u Venezuelu?
– Bolji i materijalno sređeniji život. Supruga sam upoznala u Hrvatskom domu još dok sam radila kao daktilografkinja. Bio je rodom iz Slavonije i dobili smo troje djece. Doznala sam da u Hrvatskoj mogu izvanredno studirati te sam upisala Filozofski fakultet u Zagrebu, odnosno engleski i talijanski jezik. Dva puta godišnje sam dolazila iz Caracasa u Hrvatsku polagati ispite, a diplomirala sam 1975. godine.
Zahvaljujući upornosti, emigraciji i kućnoj pomoćnici koja se brinula o mojoj djeci dok sam ja učila i polagala ispite, danas govorim 4 jezika: uz hrvatski, još i engleski, talijanski i španjolski. Ostvarila mi se najveća želja i postala sam profesorica engleskog jezika na sveučilištu u Caracasu. Magistrirala sam i metodiku nastave stranih jezika na sveučilištu u Caracasu 1987. godine.
Bila sam aktivna i u hrvatskoj zajednici u Caracasu. Bila sam dio peteročlanog tima koji je 2000. utemeljio Kulturnu udrugu venezuelskih Hrvatica – Asociación Cultural de Damas Croatas de Venezuela, u kojoj sam bila predsjednica u dva mandata, i to od 2000. – 2006. godine. Tu se odvijala predavanja o različitim temama o kojima su govorili venezuelski profesionalci hrvatskih korijena. Teme su bile krasnoslovi i prijevodi hrvatske poezije, psihologija, Međugorje, poslovice, koncerti, medicina, veterina i filmovi. Objavile smo 2008. zbirku hrvatskih kuharskih specijaliteta na španjolskome jeziku pod naslovom "Cocina Croata – Hrvatska kuhinja". Ta je knjiga namijenjena hrvatskim potomcima i prijateljima hrvatske zajednice u Venezueli, kao i u ostalim zemljama španjolskoga govornog područja.
Moja aktivna uloga u društvenom i kulturnom životu Caracasa omogućila mi je da upoznam i mnoge ugledne ljude. Za mene je najistaknutija ličnost bila Majka Tereza od Kalkute s kojom sam se susrela dva puta. Nakon što je dobila Nobelovu nagradu za mir i bijeli Cadillac kao nagradu, prodala ga je i nakupovala odjeće i hrane za Indiju. Umjesto pozdrava, vidjevši nas sređene i dotjerane u kući ambasadora SAD-a, samo je rekla: – Tim novcem koji ste potrošile na frizure, nakit i odjeću, ja sam mogla nahraniti cijelo selo.
Tempi passati
S obzirom na društveni i akademski status koji ste imali u Venezueli, kako to da ste došli živjeti u Makarsku?
– Moja sestra Dolores, koja je živjela u Sarajevu gdje je kuća spaljena za vrijeme rata, doselila je u Podacu, gdje je imala vikendicu. Ona i njezina obitelj su moj najbliži rod u Hrvatskoj te sam prije dvadesetak godina kupila stan-vikendicu u Makarskoj da budem bliže njoj.
Nikad nisam mislila da ću živjeti ovdje jer nakon 55 godina života u Venezueli nisam se namjeravala seliti. Međutim, u Venezueli zadnja dva desetljeća vladaju neimaština, diktatura i anarhija. Država koja je najbogatija podzemnom naftom nema benzina. Chavez i njegov "nasljednik" Maduro pokrali su vlastiti narod. Iz Venezuele sam se odselila 2011. i skrasila se u Makarskoj. Moja vikendica je sada moj dom.
Jako mi nedostaje ta zemlja u kojoj sam provela većinu svog života. U međuvremenu je umro moj suprug, moja sestra koja je živjela u Podaci, a prije četiri godine i brat Mirko koji je bio admiral vojne mornarice u Caracasu. Sestra Smilja također nije živa, a sestra Zdenka živi u Australiji. Moja djeca žive i rade u Americi i Japanu, a ja sam ovdje sama. Prije korone sam odlazila u Dom penzionera i s umirovljenicima sam proputovala i upoznala mnoga mjesta u Hrvatskoj. Sve su to tempi passati...
Čime se trenutno bavite?
– Uglavnom sam kući, pišem poeziju na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku, ovisno o inspiraciji. Radim na knjizi o komparativnom studiju poslovica na hrvatskom i španjolskom jeziku. Nadam se da ću to uspjeti završiti ako me zdravlje posluži. Upravo sam završila i knjigu za koju se nadam da će biti dobro primljena kod čitatelja. Osjećam da živim bonus vrijeme i jedino ne bih voljela klonuti duhom.
Bit će bolje, dat će Bog!
– Mislim da mi je već dao, a svake večeri mu na tome i zahvalim.