Imam 81 godinu. Vidim da i meni lagano dolazi kraj, pa kosti svoga sina, muža i drugih članova obitelji želim skupiti na jedno mjesto kako bi svi zajedno počivali. Pomozite da moji mrtvi i ja konačno nađemo mir...
Tako nam, brišući suze, u svojoj skromnoj kuhinji, govori baka Ana Dolić iz sinjskog sela Glavice. O njezinu slučaju pisali smo prije pet godina, no nevjerojatno je da do danas, usprkos sudskim presudama u njezinu korist, Ana Dolić i dalje ne zna gdje su njezini mrtvi.
Žalosna i umorna starica prisjeća se kako su prije 14 godina i pet mjeseci raskopana dva groba njezine obitelji, jedan uz drugoga smješteni na sinjskom groblju sv. Frane, a posmrtni ostaci osmero članova obitelji potajice premješteni. Na tom je mjestu niknula tuđa nova grobnica.
Kosti njezinih voljenih radnici su, kaže baka, odnijeli tko zna gdje...
Što se dogodilo, vidljivo je iz spisa Općinskog suda u Splitu – stalne služba u Sinju, u kojem piše kako se "utvrđuje da je tuženik Vodovod i čistoća Sinj zasmetao tužiteljice u suposjedu grobnog mjesta time što je Boži Doliću izdao dozvolu za gradnju grobnice bez pristanka tužiteljica, te mu time omogućio iskop, premještanje posmrtnih ostataka prednika tružiteljica, te na tim grobnim mjestima izgradio svoju betonsku grobnicu početkom siječnja 2003. godine, što su tužiteljice saznale 11. siječnja 2003. godine.
Naređuje se tuženiku uspostaviti ranije posjedovno stanje na ovim grobnim mjestima i to rušenjem i uklanjanjem izgrađene grobnice, te ponovnim pokapanjem uklonjenih posmrtnih ostataka, sve u roku od osam dana i to o trošku tuženika, te mu se zabranjuje svako takvo i slično smetanje ubuduće".
Tuženik se žalio, ali je žalba odbijena.
No, ovrha nije u potpunosti provedena jer je i sud utvrdio da kosti nisu pronađene, pa se i ne mogu vratiti. Navodi se sumnja da su kosti u zajedničkoj kosturnici u kojoj se nalaze posmrtni ostaci brojnih drugih pokojnika, pa sud spominje i DNK analizu kako bi se odvojile i pronašle kosti obitelji Ane Dolić.
Međutim, tvrtka nad kojom je trebala biti izvršena ovrha odbila je platiti 121.250 kuna, koliko bi koštala analiza svih posmrtnih ostataka za koje se sumnja da pripadaju obitelji. Sud je u jednoj svojoj odluci "odbijenicu" tvrtke prihvatio i zatražio od bake Ane da analizu sama plati, no siromašna žena nema taj novac.
Borba Ane Dolić sa sustavom, koja je počela tog siječnja 2003., traje i danas.
– Nemam gdje položiti cvijeće, nitko ne zna ili neće da mi kaže gdje su te kosti. Najgore je na Cvjetnicu i Dan mrtvih, svi nose cvijeće svojima na grobove, a ja nemam gdje. Umorna sam od svega, od godina tuženja, pravomoćnih presuda u kojima se meni daje za pravo, ali kostiju moje cijele obitelji i dalje nema.
Sud naređuje komunalnom poduzeću da nađu te kosti, ali nikoga nije briga, ovrha krene pa stane... Ovo je nasilje nada mnom i mojom obitelji, i zato što su od mene, ni krive ni dužne, tražili da platim tolike novce za DNK analizu. Zašto, a i od čega da je platim? Ta nisam ja raskopala svoj grob i pobacala kosti okolo – govori u dahu.
– Mene to proganja, ne da mi mira. Prije nego što umrem, moram sve svoje vratiti u istu grobnicu. Kažu mi ljudi da se ne borim, ali kakva bi' ja bila supruga i majka da ne tražim kosti svoga sina i muža... – kazuje Ana dok u rukama drži naramak sudskih presuda i rješenja.
S malom penzijom angažirala je odvjetnika, pisala političarima, pravobraniteljima, nevladinim organizacijama, obilazila sudove. Pisala je žalbe, tužbe. Nakon što smo pogledali svu tu silu papira, sjeli smo u automobil i uputili se na groblje.
– Odavno je utvrđeno tko je kriv, ali kostiju mojih pokojnika nema. Nikada neću zaboraviti dan kad mi je unuka došla kući i rekla da je preko našega groba sagrađena neka grobnica. Pitam je da nije pogriješila, a ona mi kaže: "Baba, nisam luda, znam što sam vidila." Bilo je to navečer, pa nismo mogli ići provjeriti.
Otišli smo odmah ujutro. A tamo šok, nema grobova, preko njih neka grobnica. I nitko ništa ne zna. Policija je pokrenula istragu pa se polako počela otkrivati ta sramota i nasilje koje je učinjeno mojoj obitelji...
Tko je ležao u tim grobovima, pitamo je.
– Tu su bile kosti moga sina Branka, ukopanog 1995., moga muža Ivana, ukopanog 1992., svekra Ante, pokopanog 1985., svekrve Mare, pokopane 1965. godine, i još brojnih drugih, pa i malenih beba... – nabraja plačući te sama zaključuje kako se baš na njezinim kostima prelomila ona da pravo i pravda nisu ista stvar.
Tragedija za tragedijom
Kad je poginuo moj sin, za moja tri unuka smo se brinuli ja, njihova majka i moja druga kćer. I onda se nevjesta udala za drugog i otišla. Djeca su trebala završiti u domu, ali ja ih nisam dala. Nemamo puno, ali kuća nam je uredna, čista. I tako sam ja živjela zajedno sa svojim unucima, bili su super đaci.
Socijalna ih je htjela dati u dom, ali nema šanse, neće ta djeca u dom dok sam ja živa, govorila sam. Sve je bilo ko u bajci, mučila sam se, kćer mi je pomagala i odgajali smo moje unuke. I onda sam ozlijedila kuk i završila u bolnici.
Netko me prijavio, socijalna služba je odmah upala u kuću i djecu razdijelila u tri županije.
Kad su ih odveli, to me je slomilo. I onda su mi jednog unuka maltretirali u Splitu, neki srednjoškolci su ga prisiljavali da krade. Kupio je neko staro auto i poginuo kod Križica u Dugopolju... – kazuje Ana Dolić.
Povreda mira pokojnika
Za povredu mira pokojnika pravomoćno je osuđen Bože Dolić jer je znao da se u grobovima nalaze posmrtni ostaci više pokojnika, a prije iskopavanja tuđih kostiju nije upozorio i dobio ovlaštenje od rodbine pokojnika. Osuđeni se pred sudom izjasnio da nije kriv.
Govorio je da se njegov otac 1989. godine dogovorio s drugim Dolićima da će graditi grobnicu na spornom mjestu. Doveo je i svjedoke koji su govorili u njegovu korist, ali Sud je odlučio povjerovati drugoj strani.
Također, Bože Dolić ne vidi svoje krivnje jer je za izvođenje radova dobio dopuštenje od komunalne tvrtke, a njegov otac uveden je kao vlasnik grobova.