Za vrijeme božićnih blagdana najlakše je papir nakititi lijepim i bajkovitim pričama obitelji koje su, kako piše Tolstoj, sve one sretne nalik jedna na drugu, a svaka nesretna, nesretna je na svoj način.
Međutim, ovog puta smo umjesto sretne i razdragane deseteročlane obitelji koja na Badnjak kiti jelku uz božićne pjesme u pozadini i iz čije se raskošno ukrašene i blještave kuće ćute zamamni mirisi pečenke i sto vrsta kremastih i suhih kolača, Božić odlučili ukrasiti drugom stranom života.
Onom u današnje vrijeme, nažalost, realnom, ali s druge strane i pomalo, ma gotovo potpuno čarobnom, jer je pravo čudo kako se život može promijeniti samo u jednoj sekundi, minuti, danu... ili u dva mjeseca kao u našem slučaju.
Ostavio ih same
Znači, sada dobro pročitajte – pišemo o obitelji koja prvi put u životu slavi Božić. Prvi put. I to ne zbog vjerskih ili nekih drugih običaja, već zbog financijske situacije. Riječ je o sada svim Makaranima poznatoj samohranoj 41-godišnjoj majci Irni Udiljak i njezinu bolesnom 12-godišnjem sinu Jakovu, maloj-velikoj obitelji koju je suprug i otac napustio prije pet godina i ostavio da se sami bore kroz život.
Ali kako su putevi Gospodnji jako čudni, njihova kalvarija samo se u dva mjeseca pretvorila u bajku jer, kako kažu, Bog ti da onoliko tereta koliko tvoja pleća mogu podnijeti. Ni manje ni više. I baš će ovaj Isusov rođendan ujedno biti i prvi i pravi pravcati Božić Irne i Jakova, koji ga do sada nisu slavili jer su živjeli u garaži, a potom u trošnom stanu u kojem doslovno nisu imali ni kruha.
Međutim, prije dva mjeseca sve je krenulo na dobro, pa je humanitarna akcija za pomoć Irni i Jakovu uspjela, i to zahvaljujući Splićanima, Makaranima i svim ljudima velikog srca i duše. U međuvremenu su Irni, što novcem što hranom i ostalim potrepštinama pomogli brojni donatori, među kojima glavni i odgovorni iz Facebook grupe ‘’Sve na jednom mjestu 0–24’’, MK Omiški gusari, DPH Makarska, čiji su članovi na “Biloj noći” za njih prikupili oko 38 tisuća kuna, Udruga Mike, te brojni makarski sportski klubovi, koji su donacije prikupljali od ulaznica za utakmice, a tu su i samozatajni poduzetnici iz Makarske i inozemstva.
Sve je sada rezultiralo smijehom, veseljem, kupnjom prve jelke i prvih ukrasa, i njezinim kićenjem u čemu smo i zatekli Jakova i Irnu, koji su na stakleni stol prepun lijekova, postavili darovani adventski vijenac.
– Joj, doista ne mogu suspregnuti suze. Ali sada od prevelike sreće. Pa nama će sutra biti prvi Božić, i to onaj s hranom na blagdanskom stolu. Nema više nepostojećeg Božića u tmurnoj garaži, ni praznog, drvenog stolića na kojem se jedva našla pašteta ili hrenovka koja nam je, sramota me kazati, bila luksuz. A ja i moj borac Jakov slavimo Božić uz kolače i pečenku, makar kokoš ili komad teletine, a o darovima koji od dragih ljudi pristižu sa svih strana da i ne govorim, dijete do sada nije ni znalo što to znači i kako izgleda božićni dar – kaže nam usplahirena Irna, dok s drugog kraja unajmljenog stana Jakov stalno viče ‘’Napokon, sretan Božić’’.
Kad lampice zasvijetle
Kako kaže Irna, počeo je čestitati Božić još prije mjesec dana, kada je s prozora ugledao radnike koji lampicama kite kandelabre, a kada su navečer lampice zasvijetlile, viknuo je ‘’Sretan Božić’’. I bit će im sretan, ono baš najsretniji.
– I prvi put ćemo slaviti blagdane, a ne plakati i šutjeti kao u hladnoj garaži. Zapravo, blagdanski stol do sada nam je bio nepoznanica, u garaži nismo imali ni televiziju, pa nismo mogli ni vidjeti kako to sve izgleda, barem na filmu. I, da, ovo nam je i prva godina da smo kupili i okitili jelku. Ma što ću vam više govoriti, zbilja ne znam – govori Irna te dodaje kako još samo mora dobro promisliti kakve će kolače napraviti jer se Jakov nedavno testirao na alergene.
Ustanovljeno je da je alergičan na gluten i laktozu, ali i sve moguće voće i povrće, pa mu je sada narušena i crijevna flora. Ali, kako kaže, i u ljekarnama ima divnih ljudi, pa poneki vitamin ili probiotik dobiju besplatno kao i u drugim trgovinama, mada joj, kako kaže, čak bude malo neugodno.
– Bog je vidio da smo se dugo patili i sada nas je odlučio nagraditi. Bože, pa dobit ćemo i paket od Crvenog križa i splitske udruge te ćemo se napokon najesti ko ljudi. Ma ne možete ni zamisliti koliko sam sretna što ću svom Jakovu napokon moći priuštiti sretan i bogat Božić za koji doslovno živi. Jedino nam fale članovi obitelji, ali ja i moj Jakov smo velika obitelj, i to će biti tako sve dok bude i mene – veli Irna brišući suze.
– Život mi se u zadnja dva mjeseca potpuno promijenio, Jakova stalno posjećuju prijatelji i dobri ljudi koji mu donose poklone. Sada vidim da me i drugi primjećuju, na ulici me rado pozdravljaju, dok Jakovu curice uvijek mašu, i to mi puno znači. Prije sam bila nevidljiva – naglašava Irna.
Podsjetimo, priča o Irni i Jakovu pokazala je koliko srce imaju naši ljudi, koji su doslovno u sekundi okrenuli i nebo i zemlju i to preko Facebooka.
Krvave ruke
Irna je podrijetlom iz Zenice i u Makarskoj je od 2006. godine, kada se udala za bivšeg supruga. Prije 12 godina Irna je bila sretna jer je na svijet došao njezin Jakov, ali zbog komplikacija u trudnoći izgubio je sluh, pa koristi slušni aparat, a imao je frakturu glave, probleme sa srcem. I sada ima teško osjetilno oštećenje s teškom mentalnom retardacijom. Irna ima status majke njegovateljice i mjesečno od države prima 2500 kuna koliko joj stiže tek zadnje tri godine, kao i 1500 kuna za osobnu invalidninu sina Jakova.
Prvih pet godina nakon rastave preživljavala je s Jakovom od 800 kuna mjesečne minimalne zajamčene naknade, s time da ga je gotovo svakodnevno autobusom morala voditi u Split na vježbe i terapije. Irni su preminuli i majka i otac, a svih ovih godina šutjela je i borila se svojim rukama. Dok je Jakov bio mali, uspavala bi ga, jer bi noću sakupljala plastične boce po kontejnerima te dolazila doma krvavih ruku zato što bi se porezala na staklo.
Do 2014. godine s tadašnjim suprugom i sinom živjela je u garaži od 20 kvadrata na makarskom Dugišu, u kojoj nije vidjela ni sunca ni mjeseca. Nakon rastave prije pet godina, preselila se u kuću, nije mogla plaćati podstanarstvo, ali je naišla na razumijevanje gazdarice, koja joj je ustupila besplatan smještaj dok ne dobije financijsku pomoć nadležnih institucija, tada je doslovno bila bez lipe. Ali i tada su se učitelji, roditelji i djeca iz njegova razreda digli na noge i pokrenuli humanitarnu akciju, a sve je zapravo počelo u listopadu kada je Irna odlučila iseliti iz podstanarskog stana, a novi je pronašla u centru.
Moram u bolnicu
Na Facebook stranici ‘’Sve na jednom mjestu 0-24’’ pronašla je broj ljudi iz Splita koji vrše selidbe te se s njima dogovorila da je presele za 1000 kuna, s koliko je zapravo mjesečno i raspolagala kada bi platila najamninu za stan i kupila djetetu potrebne lijekove. Međutim, dobri ljudi iz Splita prilikom selidbe saznali su za cijelu nezavidnu situaciju u kojoj se Irna našla i na koncu ne samo da joj nisu naplatili selidbu, već su se organizirali na Facebooku i pokrenuli akciju pomoći, koja je, evo, na koncu završila uspješno i sretno, kao u nekom lijepom božićnom filmu za koji vam treba paketić papirnatih maramica dok ga gledate.
Splićani su pokrenuli i akciju nabave automobila, pa su skupili 7000 kuna da Irna više ne ovisiti o autobusu kada Jakov odlazi u Split na preglede. S obzirom na to da i Irna ima zdravstvenih poteškoća i mora hitno na operaciju žuči, nije znala kome će ostaviti Jakova. Ali i za to se našlo rješenje, već joj se javila jedna njegovateljica, koja je spremna brinuti se za Jakova, koji će se morati prilagoditi teti “čuvalici”.
I nakon što smo i mi veselo odlazili iz Irnina i Jakovljeva stana, mali borac nas je ispratio uz uzvik: ‘’Napokon, sretan Božić’’. Iz dječjih usta sasvim dovoljno za sreću.