Tog dana, 6. svibnja 1991. godine, ispred zgrade Banovine u Splitu dogodio se povijesni skup, neki kažu da je to bio početak obrane grada i hrvatskog juga.
Slilo se pred tadašnju Komandu vojno-pomorske oblasti bivše jugomornarice na iljade ljudi, radnika i građana, pridružili su se prosvjedu Nezavisnog sindikata Brodosplita kojim se tražilo odlazak JNA iz Splita, uklanjanje barikada i deblokada sela Kijeva koje je danima bilo bez vode, hrane i medicinske pomoći.
Žica je već takla u srce.
- Slučajno san se taj dan zateka na tom dijelu Rive. Nisan zna da škverski radnici spremaju prosvjed isprid zgrade Banovine. U to vrime nije bilo mobitela, ni Facebooka, da si tako informaciju moga čut istog momenta.
Bilo je jutro, lip sunčan dan... Uputija san se u Lučku kapetaniju napravit matrikulu za na brod. Nakon šta san je preuzeja, na povratku san naiša na kolonu ljudi koja je išla prema Banovini – vraća nas na Rivu tog povijesnog svibanjskog dana 91. Ivica Balić, tada mladi, vižljasti Dugopoljac, koji je samo koju uru poslin posta jedan od junaka tog okupljanja popevši se na zgradu Komande jugovojske di je na desetak metara visine razvija hrvatski barjak na klicanje cilog mnoštva.
- Iz kolone se već čula pisma: "Zovi, samo zovi...". Narod je izvikiva "Hrvatska, Hrvatska...". Nisan zna di se spremaju, pa san pita jednog od škverana, jer neke san tu i poznava, i oni su mi rekli da je sindikat škvera organizira prosvjed, da traže deblokadu Kijeva. I tako san se i ja uključija i krenija s njima. Bija san negdi po sredini te kolone, ali je srce, naravno, vuklo naprid, i ja san malo po malo stiga i na čelo te rijeke ljudi. Bija san u prvin redovima.
Kad smo došli isprid zgrade, našli smo se isprid samog vojnog transportera. Bila je tu velika gužva, guranje... Nastavile su se pisme "Oj hrvatska mati, nemoj tugovati"...
- Oćemo deblokadu Kijeva!
- Doli JNA!
- I tako, puno se još toga vikalo tog dana... A onda u jednon momentu na ćošak od zgrade Banovine izlazi Jure Šundov, jedan od vođa tog prosvjeda. Daje nam informaciju šta se događa u zgradi, reka je da pregovori idu teško i da će bit pa skoro nemoguće da se Kijevo deblokira.
Iza toga nastaje veliki revolt ljudi koji su doli bili okupljeni. Neko govori da nas je tog dana doli bilo pedeset iljada, neko sto iljada, ne znan, samo znan da je kolona bila nepregledna. To je bilo nevjerojatno koliko je svita bilo tu.
I u jednon trenutku kako smo se mi približavali ton transporteru, iz njega se zapucalo prema moru.
Nakon dva, tri metka ispaljena iz tog mitraljeza događa se nešto šta mi je i dan danas nestvarno.
Branko Glavinović u zanosu skače na taj transporter i čupa taj mitraljez, tolikon snagon, tolikon silinon. Zaprepastiš se kako čovik može bit jak da mitraljez iščupa ka glavicu kupusa – pokušava nan Ivica predočit tu žestinu, a priča ovo sve u jednon dahu. Jedva točku da stavimo.
- Eto ti, ka glavica kupusa. Tako je bilo... Vidin i sad tu sliku prid očima.
Nakon te euforije u kojoj su Branko Glavinović, Roland Zvonarić, Ivan Begonja i Mato Sabljić već krenili goloruki na transporter, dolazi i do želje prosvjednika da se izvisi hrvatski barjak na Banovinu.
"Oćemo zastavu, oćemo zastavu!" - vikali su ljudi. Kako ćemo, di ćemo sad to nać, mislin se ja. Bija je tu kraj mene i moj prijatelj Luka Balić. Ja kažen, ajmo negdi nać konop pa ćemo stavit zastavu.
Pogledan prema moru i uputin se iz te mase doli u lučicu di su bile brodice i jahte. Na jednoj od brodica vidin bračni par, onako ljudi u pedesetin godinama, mislin.
- Molin vas, imate li kakvi konop?
- Šta će ti konop? – pita me gospođa.
- Triba mi, moramo stavit zastavu na Banovinu!
- Sinko, nemoj to radit. Vojska je unutra, bit će problema, nemoj ni pokušavat – govori mi žena.
- Gospođo, dajte vi meni konop i nemojte se brigati.
I dala mi je žena odma konop i trkon san se ja vratija do zgrade današnje Banovine.
Ali kad smo išli taj konop gori pribacit, vidili smo da će nan bit kratak. I ja san se ponovo vratija nazad do iste te žene i reka san:
- Gospođo, spašavajte, triba mi još jedan dija konopa jer ovaj je kratak, ne možemo pribacit gori.
I žena mi je dala, Bog joj da zdravlja, i tako smo mi to lipo spojili, zavezali šta smo čvršće mogli i onda smo pet, deset minuti bacali taj konop jer nije lako bilo pribacit. Bilo je jedno deset metara visine, možda i više. Doli smo stavili jedan čvor ka da je smotuljak, da ima težine i onda smo bacali gori. Dok smo mi bacali, čulo se: „Oooo, oooo...“, pratila nas je okupljena masa.
Tribali smo to zakačit na onaj željezni stup di je već prije stala zastava. I tako, nakon desetog, dvadesetog puta, ne sićan se ni ja više koliko, mi smo to nekako uspili.
E, sad kad smo mi taj konop pribacili, doša je jedan momak i reka: "Prijatelju, ja ću se popet gori."
Ma, ja njemu kažen: "Ne'š se ti popet gori, ja san donija konop i ja ću tu zastavu gori stavit!"
Iako san bija mlad, dvajst i šest godina, i još mršav i spretan Dugopoljac, sportaš, kad san se počeja penjat nije mi bilo baš lako jer bilo je visine, ka neki drugi kat recimo, a kamen još glatak, pa su me ljudi doli sa štapima od zastava podupirali ispod da iman malo otpora i da se mogu popet.
Vikali su "Stiiipe Booožić... Bravo, mali, ajde, mali, to, to, mali..."
I malo pomalo san se ja uspentra na taj stup, malo san se zapuva i umorija. Nije to baš tako bilo jednostavno. Nakon toga san spušta dija konopa do ljudi, prosvjednika, oni su mi dali zastavu koju san triba zakačit gori na jarbol. Polako san ja to sve priprema, a kad san zastavu počeja dizat da se ona vijori ponosno, naš hrvatski barjak, tada je počela himna.
Lijepa naša domovino!
To je tada bija jedan nevjerojatan zbor, nisan nikad čuja da masa tako glasno i složno piva... Osjećaj je bija poseban. Bija san pun ponosa i reka san: Fala ti Bože šta san ja jedan od te mase, šta je mene dopala čast da je mene odabra da buden tu i da mogu tako nešto napravit. Da mogu te ljude učinit sritnima. Da mogu to napravit za moju domovinu, za moje Kijevo, za moju Hrvatsku. Ma, taj se momenat ne more opisat. To je jedna snaga koju čovik osjeti jedanput u životu. Ma, da se u ton trenutku tribalo popet još tri kata gori bez konopa, ja bi se popeja – prisjeća se Ivica kako se nakon toga opet zaorilo obalon: "Zovi, samo zovi...", "Hrvatska, Hrvatska". "Oćemo deblokadu Kijeva, oćemo hrvatsku policiju u Kijevo."
- Povikivali su sve ono šta ljudi viču u ton momentu i s ciljen kojin su došli, da ta vojska koja je blokirala Kijevo i di je bija onaj zločinac Mladić, di se već počelo palit i ubijat, ma, ljudi moji, tribalo je nešto napravit. Tim prosvjedom u Splitu i dizanjen hrvatske zastave na zgradu Banovine pokazalo se da JNA nema šta u Hrvatskoj više radit, da dolaze neka druga vrimena... Pantit ću to dok god san živ.
Kad san diga zastavu, nasta je jedan veliki žamor, neka vika ispod mene. Nisan shvaća zašto viču, galame, mašu rukama, šta je, u čemu je problem. Ali s moje desne strane se bija otvorija jedan prozor i digla se roleta. Okrenen se i vidin otvoren prozor. I u ton momentu, od onoga jida, bisa, lupija san šakon o taj prozor, vjerojatno me neko od tu gleda, ne znan ko, šta, i kad je to sve završilo, a moglo je bit svašta..., kad san se spustija doli među te ljude, oni su me oduševljeno grlili i jubili. Mladi, stari, prijatelji, ma i nepoznati ljudi koje san prvi put vidija, neke san zna, ka moje prijatelje Zdravka Balića, pa bija mi je tu i ženin otac, did Ivan Perišić, zna me je iz mista i on me je zagrlija ko da san mu sin, grlija, me ljubija...
Nakon svega i nakon tih pregovora, koji nisu završili kako smo mi tili, kolona se vraćala prema gradu, s transporteron. Vozili su ga ljudi koji su ga naučili vozit na služenju vojnog roka.
Vladalo je nevjerojatno oduševljenje, i ta masa je hodala zajedno dalje i do Općine, do Jugoplastike, i tu negdi oko dvi, tri ure, moj prosvjed tu završava i iden pravac kući.
Nakon jedno desetak dana od svega toga, spomenuta četvorka s Banovine: Begonja, Sablić, Zvonarić i Glavinović završavaju u zatvor u Sarajevu, a moja je sudbina malo drugačija. Ima san sriće šta je neko ko je KOS-ovce doveja do moje ulice u Dugopolju falija pokazat kuću, pa su kucali u susida, a on mi je sutra ujutro reka da su me tražila neka vojna lica. Zna san odma zašto.
Pola godine kasnije, 1. prosinca, posta san dragovoljac, pripadnik 114. brigade, dugopoljska satnija 1. bojna Solin. Prisegu dajen 15. siječnja 1992. godine na Solinovu nogometnon igralištu.
Ponosan šta san taj dan da prisegu domovini da ću je časno braniti i biti na usluzi dok god bude tribalo. Proša san skoro sva ratišta, bija san i zapovjednik druge satnije, a demobiliziran sam 30. lipnja 1996. godine. Posli toga iden na vojnu skrb, odnosno u vojnu mirovinu – objašnjava nam Ivica.
Nije život ni u ratu, a ni nakon rata, bija tako lak, govori.
Potvrđuje nam to i njegova supruga Mladenka.
- Vinčali smo se 12. studenog 1994. godine, a na ratište je otiša 25. studenog, u akciju Zima 94., znači niti dva tjedna poslin pira.
Udali ste se, došli ste tu zbog njega, a došli u praznu kuću, ne znate kad će i oće li se vratit, jako teško... - čini mi se nekako da se Mladenki i sad suze skupljaju u očima kad se siti tih dana.
- To niko nije moga spriječit, moj odlazak, da oden za moju domovinu – na to će Ivica, jer da nije toga, ne bi danas bilo možda ni ugodne jutarnje i popodnevne ćakule pod lozicon na dugopoljskin Podima di su sagradili kuću i podigli svoju obitelj.
- Jutarnja i popodnevna kavica, to je ritual koji ne minjamo već dvadeset i pet godina. Proćakulamo, popijemo kavicu s mlikon, ispričamo se, izjadamo se ako šta imamo, riješimo probleme ako ih ima... Bilo je u životu faza kad nan je bilo stvarno teško, gradili smo kuću, kredit nan bija u "švicarcima", nisi zna kako priživit... Bilo je teško i iza rata, privikavanje na civilni život. Nisan bija svoj, danima, godinama, ali moja supruga je tu najviše podnila - iskreno će Ivica, dijeleći s nama danas i prisjećanje i na takve dane, pa pogleda opet prima svojoj Mladenki.
- Srića da uza se iman pametnu i staloženu suprugu koja me dovela pomalo ovdi di jesmo, posložila je meni i sebi u životu neke stvari i danas lipo funkcioniramo ka obitelj. Imamo četvero dobre dice. Oni su moj život, moje sve, jako san ponosan na njih. Za njih se žrtvujemo i ja i ona, dajemo sve šta je u našoj moći. Tu je moj najstariji sin, 21-godišnji Andrija, nogometaš. Ma "oči ćaćine". Proša je školu Hajduka, mlađe uzraste, a bija je i "Hajdukov" prvotimac, dava je golove i u europskoj ligi, ali najdraži mu je, uvik mi kaže, kad je zabija "Dinamu" na Poljudu. Igrač je "Udinesija" u Italiji, a sad je na posudbi kod prvoligaša "Fortuna Sitarrd" u Nizozemskoj i na lito se opet vraća u Udine – priča nan Ivica pa razdragano donosi dres koji su mu s brojen 99 i natpison "Oči ćaćine" izradili po njegovoj želji u "Hajdukovon" "Fan shopu" i u njemu redovito prati utakmice.
Moja Lucija, ona van je čudo od osobe, u školi je odlična, igra za juniorke i seniorke Košarkaškog kluba "Split", ima osamnaest godina i priprema se za fakultet. Moj Nikola je 2005. godište, isto je nogometaš, član je "Hajduka". Evo, baš se vratija s turnira u Sarajevu, i ovo je jedan mali, najmlađi, osmogodišnji Bartul, on van je razonoda naše kuće... I on je u sportu, u džudu – prolazi ćaća rukon kroz kosu svon Bartulu.
- Ništa meni nije teško za njih, po šest puta znan ić gori, doli, iz Dugopolja u Split i nazad, razvozit dicu na treninge – kaziva Ivica o svome sportskom podmlatku i otkriva kako je i on ka momak igra balun.
- U "Proletera" u Dugopolju san igra do osamdeset i treće, dok nisan triba u JNA, a iza toga san igra u RNK "Split", bija san golman, a trener mi je među ostalima bija i Stanko Poklepović... Četri lipe godine san tu proveja, ima san dosta prijatelja... – govori Ivica.
- Dica me puno pitaju o ratu u Hrvatskoj. Pokušavan im objasnit što je bilo, vodija san ih i u Vukovar da znaju šta se događalo u tom gradu heroju. Šta su stariji, neke im se stvari više slažu, valjda ćemo izvuć iz ovoga svega dobru pouku.
Triba pričat dici, mlađin uzrastima, školarcima, studentima..., o herojima Domovinskog rata, znanim i neznanima koji su dali živote za svoju domovinu, spašavali svoje prijatelje. To ne smimo zaboravit, ako zaboravimo, onda nas nema nigdi.
Posebno me zato dirnija poziv nekadašnjeg fotoreportera vaše Slobodne Dalmacije Stanka Karamana na predstavljanje njegove knjige "Od kolijevke do Hajduka", u kojoj se nalazi i fotografija kada san stavlja zastavu na Banovinu.
To je prvi put nakon 28 godina da me neko negdi, osin na obljetnicu isprid Banovine, zva da govorin o ton događaju. Ma, niko me ni na kavu dotad nije pozva, a Stanko je pola sela Dugopolja nazva, pita, tražija i doša do mene i ukaza mi takvu čast da me stavija u svoju monografiju i napisa mi poruku. Puno puta je pročitan i fala mu i ovon prilikon na iskrenin ričima – kazuje Ivica, kojemu je na predstavljanju knjige autor Stanko Karaman uručija i tu uokvirenu fotografiju.
Bilo je veoma emotivno, pa su uspomene još žešće navrle.
- Žaj mi je da danas nema tog zajedništva, da se složimo oko nekih stvari koje su bitne za našu dicu – želi na kraju uputit poruku Ivica.
- Nisan ti član nijedne političke stranke, nema šanse da buden ičiji član, da meni neko kaže da je ovo crno, a bilo je – vrti glavon Ivica.
- U teškin životnin situacijama pita san svoju Mladenku: "Oćeš li čovika koji je ponosan ili kojemu je glava u podu, pa umrit ćemo od gladi, šta se kaže, ali ćemo ponosno po selu odat. Tako i svoju dicu učin: "Virujte čoviku, virujte da je neko dobar. I nemojte bit sluga nikome."
Moja Mladenka je inženjerka kemije, a virujte, ni brus joj nije bija stran, jer se moralo radit, priživit.
Mi smo 91. išli u rat za domovinu, za slobodu, volija bi da ovi mladi naraštaji koji zbog egzistencije biže vanka, da ostanu u svojoj domovini, da se bore i prominu ovo stanje u našoj državi, da se borimo za prava radnika, za prava pacijenata, za prava učitelja, učenika, studenata..., a ne da nam neškolovani vode državu u propast i da nastave vladat podobni, a ne sposobni. Neka budu tu, neka se slože, imat će podršku pravog Hrvata i domoljuba. Volija bi da se stvori jedna snaga, da je moguće u ovoj državi nešto prominit. Ja to virujen i to želin od sveg srca, da moje dite, moja Lucija, ako sutra završi fakultet, da ne ide vanka, nego da ostane u svome Dugopolju, Splitu, da radi i da zna zašto je završila školu – zaključuje Ivica, koji kaže kako zaista uživa u svon dugopoljskon raju i prirodi među tek procvalin trišnjama i praskama, s pogledon na Mosor.
- Ma vidi, jel da je pravi Wembley – duhovito će Ivica, smješkajući se dok silazi na uređeni travnjak isprid kuće di će se zajedno fotografirati cila obitelj.
Svako malo neko s ceste nam svirne, Ivica mahne, zna on svoje misto, a i oni njega.
- Neću nigdi iz Dugopolja. Dugopolje mi je u srcu do groba. I Andrija mi je reka da se jednon kad bude ima svoju familiju vidi živit u Dugopolju. Mi smo van vezani za obitelj, za svoje misto, za svoj komšiluk, takvi smo mi!