Mladima je crno-bijela fotografija danas egzotična, stariji na nju gledaju kao na svjedočanstvo vremena što je prohujalo. Zato i jedni i drugi imaju razloga doći na izložbu Stanka Karamana u Foto klubu “Split” u Marmontovoj do 11. lipnja. Prvi; da bi se uvjerili kako takve snimke znaju biti puno uvjerljivije, pa i umjetnički vrijednije od onih u boji, drugi; da bi na njima pratili mijene vremena u zavičaju.
U Dalmaciji nije bilo uvijek sve idilično, kao što se nekad čini iz današnje perspektive, jer Karaman je ovjekovječio i muku proletera koji usred Splita žive u daščarama i život samohrane majke u Kaštelima što se očajnički bori nahraniti svoje gladne tiće. Na jednoj slici vidite prizor iz Zagore u kojoj se ništa nije promijenilo stoljećima, na drugoj Split iz 1971., koji već tada ima problema s prometnim gužvama i parkiranjem. Kontrasti između života u zaleđu i onoga u urbanim sredinama još više dolaze do izražaja na ovim tamno – svijetlim fotografijama, samo, gdje pada tama a gdje se rađa svjetlo – ovisi o tome što je uhvaćeno objektivom Karamanova fotoaparata. Ovaj kroničar života u Dalmaciji od 1964. do danas – na arhiviranim filmovima čuva pravo blago, a publici je ovih dana dopustio zaviriti u jednu od svojih škrinja. Nakon izložbe Karamanovih fotografija u Splitu, slijedi fotomonografija na čak 370 strana.
Na petstotinjak snimki dominiraju slavne ličnosti iz društvenog života – mahom sportaši i pjevači, ali i običan puk – ribari, težaci, žene koje predu vunu, djeca koja čuvaju blago i muškarci dok nabreklih vratova igraju šijavicu. Stariji će se rado prisjetiti tih prizora, mlađi pred njima stajati u čudu; jer trgovci mesom danas ne nose ovcu preko ramena, djeca od tri godine ne pomažu roditeljima radeći fizičke poslove, a starice u crnini ne koračaju s teškom vrećom krumpira na glavi.
Bez namještanja
U ovom tehnološki naprednom svijetu, gdje je sve “na touch”, teško je zamisliti da su u Splitu prije pedeset godina oni koji su imali automobil – vozili gotovo samo fiću, i da se roba prala sapunom – na dasci i maštilu, pred kućom, na ulici. Vrijeme na koje danas gledamo s nostalgijom, što je prirodno, što je normalno, bilo je - svjedoče o tome Stankove fotografije - puno skromnije, ali ljudskije. Prizori zabilježeni bez namještanja, jer Karaman stalno ističe činjenicu da je on fotoreporter a ne fotograf, prošlo stoljeće prikazuju bez photoshopa – onakvo kakvo je zaista bilo sa svim svojim tragovima što se zrcale na licima ljudi koje je šjor Stanko porterirao bez namještanja. Škljocao ih je u hodu, u trku do redakcije da preda reportažu za idući broj, i baš zato su ovako dobro ispale. U tome i jest vrijednost fotoreporterskog rada kolege Karamana. Gledajući te njegove upečatljive slike, pitati ćete se koliko je dugo portretirao staricu iz Vrgorca da bi joj se vidio svaki “god”, a sve se dogodilo iz prve, u sekundi, nekad čak i kroz prozor automobila u pokretu, u želji da čitatelji “Slobodne” prvi dobiju foto vijest.
A, Stanko Karaman je majstor upravo te forme i njezin rodonačelnik na Facebooku.
Uvidjevši da se foto vijesti u novinama povlače pred izopačenim celebritijima i još izopačenijim političkim aferama, preselio ih je na društvene mreže i pogodio u sridu. One se u virtulanom "kino Karamanu" sheraju i lajkaju, što potvrđuje da se mlađarija uhvatila na udicu starog ribara prizora iz svakodnevnog života, pa guštaju u objavama napravljenim po zanatu – gramatički ispravnima i stilski zavodljivima.