Još malo pa će četrdeset godina od kada je Ante Serdarević iz Rastovca sjeo na drveni stolac ispred svoje kuće, pred njim komad klena, a dlijeto u rukama i sve u namjeri da napravi svoje prve gusle. I od tada do danas iz njegove radionice izišlo je 138 komada ovih kordofonih glazbala.
Kratki je to sažetak bogatoga stvaralačkog opusa ovog pa možda i zadnjeg dalmatinskog meštra od gusala. Po naravi guslar, a u praksi drvodjelac i svojevrsni čuvar guslačke tradicije.
- Za sve je kriv Njegoš. Da ne bi njega i ovog dišpeta u meni, možda nikada ne bi krenuo u ovaj posao - odgovara Ante Serdarević na naše pitanje kako i zašto je krenuo s rezbarijom.
- Doša u selo guslar Ivan Čaljkušić hvaleći se kako je kupio nove gusle u Crnoj Gori. Na njima Njegoševa glava. Mislim sam u sebi, kad oni mogu veličati svoga državnog poglavara i vladiku, mogu i ja svoje. Rodila se ideja da napravim gusle s hrvatskim grbom, ali opet nikada ne znaš, vrag ne spava, moga bi vrlo lako završiti iza rešetaka. E kada ne mogu njih onda sam iz inata učinio svoje prve gusle i to s ovnovim likom. Kasnije su na mojim guslama mjesto našle brojne povijesne ličnosti, Zrinski i Frankopani, Gotovina, Pavelić… Nekako su mi najbolje kurili oni sa imenom Ante.
Tako je počelo - sjeća se Serdarević davne 1980. godine i svojih prvih početaka. I od tada do danas iz njegove je radionice izišlo drvodjelskih majstorija da i sam ne zna broja. Nema gdje ih nema. Od Amerike, Kanade do Afrike i Azije. Sa zebnjom je Ante gleda kada su iz obiteljske kuće Ive Sanadera u Kozarčevoj ulici policajci iznosili umjetnine. Mislio je da će ugledati svoje gusle koje je darovao bivšem premijeru prilikom otvaranja čvorišta autoceste u Zagvozdu. Osim Sanadera, guslama je svojedobno darivao i ondašnjeg predsjednika Stipu Mesića, pokojnog Ivu Gregurevića i brojne druge. Njegovo gudalo danas krasi i muzej u Bijeloj kući.
- Moja daljnja rodica radila je u administraciji Bijele kuće. Jednom prilikom vidjela moje gusle i pita mene može li ih ponijeti sa sobom. Već za nekoliko dana stiže vijest kako su izložene u muzeju službene rezidencije predsjednika SAD-a. To je za mene bila velika čast. Bilo je još zanimljivosti vezanih za moje rukotvorine. Prije nekih petnaestak godina pokojni Ljubo Stipišić na moju adresu poslao Nuno Gomesa, ali ne onoga proslavljenoga portugalskog nogometaša već njegova imenjaka i prezimenjaka koji radi u filmskoj industriji i bavi se filmskom glazbom. Potrebne su im, kažu, gusle čiju bi melodiju ukomponirali u jedan film koji su namjeravali snimati na području južnog Balkana.
Hoće Gomeš da svira na guslama. Meni se došlo smijat, ma di će on guslit, nije to tek tako. Za pravo naučit guslit treba vremena, a on bi odmah. Sjeda Njunjo na stolac primi gusle i poče svirat. Vidim ja da njemu to ide ko da se rodio sa njima. Ja mu malo pomoga i već nakon drugog puta svira Gomeš bolje nego bilo koji naš guslar - prepričava nam ovaj umirovljeni nastavnik povijesti i geografije zgode i nezgode iz svoje radionice.
Za izradu dobrih gusala potrebna su najmanje dva mjeseca. Prije je naš sugovornik drvo za gusle sjekao u Biokovu, a strune su bile od konjskog repa. Danas pak gusle radi o ličkog javora koji je po strukturi najsličniji našem klenu, a konjski rep je zamijenila plastična hrena. U svakom slučaju radi se o izvornim originalnim ručno rađenim rezbarijama i o ovom tradicionalnom zanatu čiji je Ante možda i posljednji izdanak.
Osim gusala Ante izrađuje i ostale stvari od drveta. Iz bogatog asortimana izdvajamo lopare, vretena, kalune, katrige, stoce i stolove od maslinova drveta, križeve, drvene oltare, razni drveni nakit. Restaurira stari namještaj, a u zadnje vrijeme umjetnički dekorirane štapove za starije i nemoćne i kundake od pušaka. I sve to ručno. Ni jedan zarez nije učinio strojem jer, veli to predmetu ubija onu draž izvornosti i tradicije.
Nekada su gusle bile na cijeni. Bilo je i tržišta, s kraja na kraj Dalmatinske Zagore, Hercegovine, pa i Crne Gore. Od svuda su ljudi dolazili u Rastovac.
Kako je danas?
- Proda se i danas nešto, ali nije to više to. Nema više starih guslara ni onih koji su voljeli tu muziku i deseteračku pjesmu, danas se gusle, a i svi ovi predmeti od drveta više kupuju kao nekakvi suveniri ili na sjećanja koje su ponijeli iz obiteljskog doma. Prije nekih mjesec, dva prodao sam jedne gusle u Makarsku. Zašto vam to ističem, zato što nikada od kada se bavim ovim poslom nisam prodao gusle u neko mjesto na moru. Možda bi i proda da radim mandoline, a ovako, teško.
Od svih mogućih rezbarija u svojoj kolekciji posebno je vezan za jedan predmet. Iako nije njegovih ruku djelo rado nam pokazuje malenu drvenu tabakeru. Na njoj inicijali A.S.
Lipo ste to učinili – domećemo.
- Ma nisam ja to radio. To je izradio moj pokojni djed Ante dvije godine prije Prvog svjetskog rata, po kojem nosim i ime. Za mene je to možda i najdraži komad od svega ovog što tu imam, a vjerujem i najvrjedniji.
Po čemu je on toliko značajan - ne damo Anti mira.
- Po tome što je upravo Hitler sugerirao mome djedu što da napravi. Nemojte se čuditi. Moj pokojni djed bio je zajedno u vojsci s Adolfom Hitlerom u austrijskom Tirolu. Djelili su skupa zlo i dobro tog vremena. Pošto je tada Hitler bio voditelj umjetničke sekcije u tom garnizonu zamolio je mog djeda da napravi ovu drvenu kutiju za cigarete. Svaki ovaj detalj, po pričanju moga djeda, osobno je nadzirao Hitler. Bio je, kaže vrlo pedantan i njemački precizan.
Djed je pričao da je bio iznimno inteligentna i sposobna osoba koja u to vrijeme nije pokazivao nikakve nastranosti – prepričava nam Ante sve što je čuo od svoga djeda.
Kasnije za vrijeme drugog rata, Antin djed kao dobar poznavatelj njemačkog i talijanskog jezika spasio je cijeli Rastovac. Nakon pokolja u žeževačkom zaseoku Čikeši, Nijemci su stigli u njegovo rodno selo.
- Na ulazu u mjesto dočekao ih je djed objašnjavajući im kako u Rastovcu nema partizana. Skupio je po selu hrane za vojnike i tako ih nekako udobrovoljio. Ne znam da li im je tada kazao kako je svojedobno vojovao s Hitlerom. U svakom slučaju selo je bilo spašeno, pa tako i životi brojnih Rastovčana - veli naš sugovornik.
U svakom slučaju u obitelji Serdarević izrada predmeta od drveta svojevrsna je tradicija. Zahvaljujući entuzijazmu i zaljubljenicima u tradicijske obrte, kao što je to slučaj sa našim domaćinom, rezbarenje unatoč tome što polagano izumire i danas ima svoje poklonike. Istina one poklonike koji to žele tek vidjeti i doživjeti, ali nažalost ne i one koji bi htjeli nastaviti s izradom tih i sličnih predmeta.