Kad je želja dovoljno jaka, onda ni tisuće kilometara ne predstavljaju prepreku pri ostvarivanju jednog plemenitog cilja, Zadranka Mirta Tomas povezala je grad Benin City na jugu Nigerije Nigeriji i njen voljeni rodni grad.
Podsjetimo, ugledna profesorica s Odjela za talijanistiku Sveučilišta u Zadru, o kojoj smo već pisali kad je pokrenula projekt "Brižna srca" u želji da pomogne siromašnoj afričkoj djeci i omogući im potrebno obrazovanje, nakon dvije godine uspjela je u svom naumu - izgradila je školu! I to kakvu...
- Projekt je osmislio, izradio, napisao, prilagodio njegov inicijator i začetnik, Innocent Omozokpia, koji je upravljao svim radovima, a članica naše Udruge mu je nadjenula ime od srca: Zadarski Afrički (E)San jer je Esanlanda, regija na jugu Nigerije gdje se govori autohtoni jezik Esan No, sve ovo skupa više nije san…On je konlano postao java - govori nam Tomas koja se trenutno nalazi upravo živeći svoj san.
- Šaljem vam slike iz daleke Afrike, slike koje bude nadu da kad nešto dovoljno jako želiš, to ćeš, kad tad, i ostvariti. Nije bilo lako, bilo je mnogo prepreka, osobito u tehničkom dijelu odnosno u izgradnji same ustanove, no uz vjeru i dobre ljude sve se može prebroditi - ističe Mirta. Kaže kako je uz školu, napravljen i laboratorij na otvorenom izrade tekućeg sapuna, bojanja tkanina...
- Zatim smo imali i skromnu proslavu rođendana, odradili smo i sat tjelesnog. Igre djevojčica izgledaju poput svih drugih širom svijeta, Hrvatska je prepoznata i prisutna. Učenici, od predškolske dobi do srednjoškolaca nose istu uniformu, većina bar, kako bi se svi osjećali jednaki, jer to i jesu. Zamislite, ali mi već sad nemamo dovoljno prostora za sve. Ide se u izgradnju novih razreda jer samo među predškolcima ima preko 200 djece... - govori te opisuje kako izgleda dan u novoj školi koji su svi toliko dugo čekali.
- Ulazim u razrede, učim ih standardnom izgovoru engleskog, uvela sam i bazični talijanski; pitaju me znam li njemački ili francuski. Sve ih zanima, nema demotiviranih! Kako možeš ne obožavati ovakvu djecu i ovakve ljude kojima sam okružena...? Daĺje ne idem jer se slika mijenja, društvo je kompleksno, situacija nesigurna u čitavoj državi. Slika koja je važna je prije svega zajamčeni mir i sigurnost, a zatim niz promjena koje škola nudi. Ovdje smo u oazi mira i radosti - priznaje nam ova jedinstvena žena koja je u svega par godina napravila paravo malo čudo.
Desetljećima zapušteno javno školstvo u Esanu šalje u svijet tužne slike djece koja sjede u blatnjavim učionicama bez krova, bez klupa, a knjige i torba su luksuz. Priča ovog ruralnog kraja već je poznata: ljudi su vrijedni, izrazito ponosni, svakodnevno se bore kako bi si osigurali kakav takav dostojanstven život, no to nažalost nije dovoljno.
Šačica je onih koji uspiju završiti školovanje, a još manji broj onih koji ostvare svoj san i steknu željeno zvanje
- Ja vam ne mogu opisati kako se ljudi ovdje trude dati najbolje od sebe i ne žale se što 20 sati dnevno nemaju struje, što vodu drže u kantama, što deterđente i sapune ne biraju po mirisu već kad imaju novaca, što će učiniti sve da pruže svojoj djeci najbolju kvalitetu obrazovanja. Naravno, ima iznimki, ali su one tako rijetke. Vjerujemo da će naša kola promjeniti sliku ovog dijela regije... - nada se Tomas.
Za sada radi na tome da se prikupi još donacija za siročad te je u potrazi za volonterima koji će, zajedno s njom, pomagati u školi i raditi s učenicima.
- Ima potrebe i za logopedima: jedan učenik u prvom razredu ne govori jer nitko s njim nije radio, ali sve razumije i dobro čuje. Isfrustriran je jer ga se odbacuje... Ovdje je društvo vrlo okrutno u vezi s tim. Razgovarala sam s majkom koja je rekla da ga nijedna škola nije htjela, osim naše. A zato smo mi tu... - zaključuje Tomas.
