Posada broda Atlantske plovidbe "Zagreb", nakon devet mjeseci na moru, od kojih šest sa zabranom silaska na kopno, prošlu je noć prespavala u Velikoj Gorici. Mornari su se uspjeli vratiti doma.
Time je završena njihova agonija duga tristotinjak dana.
"Zagreb" je iz Dubrovnika isplovio 8. studenoga, kuhar Nikola taman je u ožujku trebao doma, kad je zbog pandemije zabranjeno iskrcavanje posade. Atlantska plovidba uspješno je odradila smjenu 11 posada, ali ova, 12. posada Zagreba, kopna se dočekala tek šest mjeseci od početka pandemije.
Od 26 mornara u Hrvatsku su se vratila 25-orica. Jedan je ostao u karanteni u Manili jer mu je test na korona virus bio pozitivan. Kuhar Nikola, Varaždinac, noćas oko ponoći, još nije mogao vjerovati da je "skoro pa doma".
Za to, kaže, zahvaljuje Jutarnjem listu.
- Da Jutarnji nije pisao o našoj agoniji, i danas bismo bili negdje na moru. Iako je kapetan upozoravao na lošu atmosferu na brodu i tražio da se brod preusmjeri, a mi da se iskrcamo, nitko ga nije slušao. A sjajan im je to čovjek. Kad ih je bilo baš briga za njega, jasno je što su mislili o nama. No, tada je izašla priča u Jutarnjem i stvari su se odmah pokrenule. Neizmjerno vam hvala – javio nam se Nikola Jaklin po slijetaju u zagrebačku Zračnu luku.
On je na moru bio 310 dana. Možda koji dan više ili manje.
Nakon pola godine po 24 sata zajedno, između 26-orice muškaraca započele su trzavice. Sukoba je bilo nekoliko, na što je kapetan upozoravao vlasnika broda. Situacija bi, bojali su se mornari samih sebe, svakog trenutka mogla eskalirati. Posada je bila, i još uvijek je ljuta, jer im iz tvrtke odbijaju platiti ugovorom predviđeni bonus ostanu li mornari na brodu duže od ugovorene smjene. Ovi se pak pravdaju da nisu krivi za izvanrednu situaciju uzrokovanu pandemijom. Bilo je samo pitanje trenutka, rekao nam je Nikola prije 20-ak dana, 30. kolovoza.
Zbog svega je silazak s broda bio jedino rješenje.
Kad su, još pred desetak dana, primili vijest da brod skreće u Manilu kako bi se iskrcali, nitko od mornara se nije usudio nadati da je to - to. I dalje su vrijeme provodili u jednoličnoj letargiji.
Zato, kad su im u ponedjeljak ujutro rekli da poslijepodne počinje iskrcavanje, nije bilo očekivane euforije.
- Toliko nam se to činilo nevjerojatnim, da smo sve odrađivali kao u usporenom snu. Polako, bez žurbe. Nakon svega, mislio bi čovjek da će trčati, ali jok. Nisi svjestan da je zaista došlo vrijeme – miran je Nikola.
Natpis na njegovoj majici u kojoj je čekao na iskrcaj, "Karma is a bitch", govorio je više od milijun riječi.
U ponedjeljak poslijepodne smo u pet sati po lokalnom vremenu napustili brod. Devet sati smo iz Manile letjeli do Dohe. Tu smo nekih pet sati čekali let za Frankfurt. Toliko je trajao i let, pet i pol sati. U avionu smo bili zamotani u neke raznobojne svemirske kostime ratnih boja s maskama na licima, vizirima i kapuljačom preko toga. Ostali su bili kao da se vraćaju lokalnim autobusom s kupanja - opisuje nam kako izgleda povratak s drugog kraja svijeta u pandemiji.
Najteže im je na tom putu, bilo čekanje u Frankfurtu na let za Zagreb.
- Osam sati smo čekali i osam puta sam dobio slom živaca. Čudno, kako nam je sad bilo teško čekati osam sati, a na brodu smo bili zatočeni mjesecima - govori Nikola Jaklin, razduženi kuhar dubrovačkog broda "Zagreb".
Kad su napokon, sinoć, 15. rujna, u 22.30 sletjeli u Zagreb, Nikolu nitko nije dočekao.
Budući da je jedan od članova posade, a na brodu ih je bilo samo 26, bio pozitivan na koronavirus, Nikola nije bio voljan riskirati.
- Nisam htio da bilo tko dolazi po mene, ni prijatelji ni roditelji, Jer ne bih volio da sam eventualno pokupio taj koroner virus po putu, pa da se netko od mojih zarazi. Sad nakon svega... Imal bih slom živaca... Kad dođem doma u Varaždin, prvo odoh u samoizolaciju na dva tjedna pa tek onda dalje – najavljuje Nikola.
Nikola Jaklin na brodovima živi i radi od 2004. godine.
- Što očekujem doma? Hmmmm... a, novu borbu. Punih 16 godina sam po brodovima, a sad, nakon ovoga, više na brod ne želim. Trebam se priviknuti na novi način života. Buđenje ujutro, pa pola sata put do posla, odraditi svoje i doma. Ukratko, da, novu borbu. Okrenuti novi list, stranicu i krenuti u to – zna Nikola da će biti teško priviknuti se na sasvim novi, drugačiji ritam dana.
Tješi ga da će sve biti puno lakše od zadnjih pola godine, kako je on to doživio – robije.
Danas, u 1 sat ujutro, ne može zaspati.
- Pričam s kolegom. Zajedno smo tu u hotelskoj sobi. Ne mogu spavati, uzbuđen sam. Jer sam domaaaaaa – kao da je u tom trenutku postao svjestan da je beskrajno duga paluba broda "Zagreb", užarena na 52 stupnja, sada prošlost.