Tko to tamo krade: kako je propadala INA, najveće poduzeće u SFRJ? Pretvorena je u vlastitu sjenu i trgovinu tuđom robom, a nekad je bila motor cijelog društva

Krađa stotina milijuna kuna je idealno vrijeme da se podsjetimo svih skandala koji su povezani uz Inu, tvrtku koja je bila jedan od motora bivše, ali i sadašnje države. O tome je prošle godine pisao naš Davor Krile.

---

Premijer Andrej Plenković je za Božić 2016. najavio kako će Hrvatska vratiti INA-u u svoje vlasništvo otkupom cjelokupnog udjela mađarskoga MOL-a. Bila je to reakcija Vlade na izgubljeni međunarodni arbitražni spor u kojem Hrvatska nije uspjela dokazati da su ugovori sklopljeni s mađarskom stranom 2009. godine bili posljedica koruptivnih aktivnosti bivšega premijera Ive Sanadera.

Godinama se kupoprodaja, međutim, nije pomaknula s mjesta, ne računamo li Vladin angažman konzultanata kojima je dosad za savjetovanje u otkupu INE isplaćeno 23 milijuna kuna. Mađarski MOL i dalje je najveći pojedinačni dioničar s 49.1 posto dionica, dok hrvatska država ima 44.8 posto, a privatni i institucionalni dioničari 6.1 posto.

INA je još uvijek najveća hrvatska kompanija, s godišnjim prihodima koji su i u pandemiji veći od 14 milijardi kuna. Rođena je davne 1964., odlukom vlade tj. Izvršnog vijeća tadašnje socijalističke Hrvatske da se u jedno poduzeće objedine tadašnji Naftaplin i rafinerije u Rijeci i Sisku. S vremenom, u INA-u ulaze i Rafinerija nafte Zagreb, kutinska Tvornica mineralnih gnojiva, Petronafta Solin, Naftovod Opatovac – Bosanski Brod, petrokemijske tvornice OKI i DINA iz Omišlja… Početne proizvodne kapacitete ubrzano diže na desetke milijuna tona godišnje, gradeći paralelno i mrežu benzinskih pumpi koja sredinom sedamdesetih broji oko 600 postaja. Od 1980. do 1990. godine INA postaje uvjerljivo najveće poduzeće u cijeloj Jugoslaviji, s više od 32 tisuće zaposlenih i prihodom koji čini deset posto cijele hrvatske ekonomije. Svojim kapitalom tvrtka gradi marine, hotele, stambena naselja, otvara turističke agencije, te širi poslovanje i investicije i na 40-ak stranih država.

Stvaranjem samostalne Hrvatske naftna kompanija iz društvenoga vlasništva prelazi u državno, zajedno sa svojih 15 poduzeća. Usprkos Domovinskom ratu, redovita proizvodnja ni razvojni projekti nikad nisu fatalnije prekidani, a tvrtka je iz vlastitih direktorskih fotelja dala i prve premijere: HDZ-ove Nikicu Valentića i Zlatka Matešu. Koncem devedesetih Franjo Tuđman i suradnici dolaze na ideju da INA uđe u partnerstvo s nekom od naftnih kompanija iz okruženja. Još tad je uspostavljen prvi pregovarački kontakt s mađarskim MOL-om, no proces operativno stoji sve do Račanove vlade i 2002. godine, kad Sabor donosi Zakon o privatizaciji Ine kojim se 25 posto plus jedna dionica određuje prodati strateškom ulagaču.

Prva faza privatizacije okončana je 2003. kupnjom mađarskoga MOL-a 25 plus jedne dionice INA-e za 505 milijuna dolara. Nešto nižu ponudu za kvarat vlasništva nad INA-om bio je dao i austrijski OMV. Prvu fazu prodaje je potpisom ugovora s Zsoltom Hernadijem 2003. proveo tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić, a tadašnjim ugovorom o kupnji MOL se obvezao na modernizaciju rafinerija u Rijeci i Sisku, razvoj mreže benzinskih crpki i očuvanje tržišne pozicije INA-e kao tvrtke. Nakon ulaska MOL-a, dionice INA-e država je u javnoj ponudi prodavala i građanima, prikupivši tako gotovo 3 milijarde kuna od oko 44 tisuće privatnih investitora.

Ivo Sanader 2008. godine odlučuje cijelu hrvatsku ‘zlatnu kokoš‘ prepustiti mađarskim prijateljima, primarno kako bi prilikom operacije osobno omastio brk s 10 milijuna eura mita. Upravni odbor Fonda hrvatskih branitelja tada je mađarskoj kompaniji također harno prodao svojih sedam posto dionica INA-e. MOL u javnoj ponudi kupuje još ukupno 22,15 posto dionica pa s ranije stečenim udjelom postaje najveći dioničar kompanije, a hrvatsko vlasništvo pada na manje od 45 posto. Mađari dobivaju pet članova nadzornog odbora, hrvatska Vlada tri, a radnici jednog. Posebnim ugovorom vlade i MOL-a razdvaja se i plinski biznis. Proces nešto kasnije dobiva svoj epilog u optužbi protiv Ive Sanadera i čelnika MOL-a Hernádija: Sanader je zbog svega naposljetku pravomoćno osuđen na šest godina, a Hernadi u odsutnosti na dvije, no nikad nije priveden ni blizu pravdi. Štoviše, farsično suđenje Hernádiju za ono za što ga se u Hrvatskoj tereti provedeno je u rodnoj mu Mađarskoj i oslobođen je svake krivnje, te zaštićen od izručenja.

Netom nakon ustoličenja mađarskih gazda odlukama hrvatskih izdajica proizvodnja nafte i plina u Hrvatskoj i INA-i strmoglavo pada: već od 2009. do 2012. za gotovo 15 posto, a prodaja derivata za oko 24 posto. Nezadovoljna mađarskim upravljanjem, vlada Zorana Milanovića na čelo pregovaračkog tima imenuje tadašnjega ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka.

Kao mogući kupci INA-e tad se počinju spominjati ruske kompanije s kojima je inicijalno navodno pregovarao i MOL. Vrdoljak 2014. javno priznaje da je hrvatska strana razgovarala s predstavnicima Rosnefta i Gazprom Nefta, a obznanjuje i analizu koja pokazuje da je MOL nakon preuzimanja INA-e hrvatsku stranu kršenjem dogovora oštetio za oko 6,2 milijarde dolara. Hrvatska iste 2014. godine protiv MOL-a podnosi arbitražnu tužbu u Ženevi kojom traži da se proglase ništetnima izmjene ugovora o upravljačkim pravima i o plinskom poslovanju.

Istodobno i Vrdoljak izjavljuje da RH želi dići kredit za otkup INA-inih dionica od MOL-a. MOL, međutim, na sve ostaje gluh i drsko objelodanjuje svoje namjere da rafineriju u Sisku ugasi i pretvori u logistički, tj. distribucijski, centar. Nakon promjene vlasti 2016. zbog INA-e i MOL-a izbija i politička kriza, kad biva javno provaljen savjetnički ugovor Mađara i tvrtke Ane Šarić, supruge tadašnjeg šefa HDZ-a i potpredsjednika Vlade. Postaje jasna (sramotna) motivacija Tomislava Karamarka za zagovaranje izlaska iz arbitraže s MOL-om, te on podnosi ostavku i izaziva pad tadašnje vlade Tihomira Oreškovića.

Arbitražni sud komisije UN-a za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi naposljetku je odlučio da dokazi koje je Hrvatska podnijela protiv MOL-a nisu dovoljni da bi se dokazalo da su ugovori sklopljeni 2009. isključiva posljedica koruptivnih aktivnosti. Vladi Andreja Plenkovića time, manje ili više, ostaju na raspolaganju tek dvije moguće odluke za konačno rješenje gordijskog čvora s INA-om: da Vlada sama odnekud pronađe novac i otkupi MOL-ove dionice ili da pronađe novog strateškog partnera koji bi to učinio umjesto nje. Nezgodna je geopolitička okolnost što u ovome trenutku iz takve moguće kombinacije otpadaju svi potencijalni ruski naftni partneri.

Činjenica je i da Ina danas ni u kojoj kalkulaciji ne vrijedi onoliko koliko je vrijedila kad su Mađari prije 12 godina, uz koruptivnu pripomoć ‘hrvatskih domoljuba‘, nad njom preuzeli kontrolu. Tvrtka danas, između ostaloga, ima 48 posto manju proizvodnju i 45 posto manju preradu, a dokazane rezerve ugljikovodika u međuvremenu su joj smanjene za čak 68 posto. Stabilno poslovanje kompanija je manje-više sačuvala isključivo u segmentu prodaje: nekadašnjeg jugoslavenskog naftnog giganta Orbanov MOL sveo je na puku trgovačku platformu koja uopće ne prodaje hrvatsku, nego stranu robu.

Čujem vas već kako šapućete: zar je u drugim dijelovima nekadašnje domaće ekonomije išta drugačije, ili bolje?