Ima neke bizarne simbolike u tome da je istog dana kada je Zdravko Marić odlučio stati pred novinare i pojasniti svoje razloge za odlazak iz Vlade jedan njegov bivši kolega ministar završio u policijskoj “marici”.
Pa smo tako u jednom danu vidjeli dva lica vlasti u Hrvatskoj, naposljetku, dva lica današnje Hrvatske. Marić i Tomislav Tolušić su personifikacija tih dvaju modela.
Prvo je lice uljuđenog menadžera ili visokopozicioniranog državnog birokrata, kako hoćete, koji zna komunicirati i po svemu dosad poznatom predstavlja one koji politiku doživljavaju prvenstveno kao javni interes, rad za opće dobro. Drugo lice Hrvatske su političari koji politiku doživljavaju otprilike kao bankomat s neograničenim pristupom, priliku za grabež, zgrtanje koristi sebi i svojima, dok funkcije vide prvenstveno kao prečicu do korištenja različitih privilegija.
Političari Marićeva profila su otrov za populizam, ovi poput Tolušića su mu svojim postupcima čista infuzija.
U pravu su i oni koji se posljednjih dana čude nad medijskom adoracijom dosadašnjeg ministra financija, iako opet i pretjeruju kad se pitaju “Pa što je on to tako epohalno napravio?”. Da, ne odlazi sa scene neki državnik koji će ući u povijest, ali Marićev doprinos sređivanju državnih financija, što je vremenom dovelo i do investicijskog kreditnog rejtinga Hrvatske, odnosno rasta povjerenja međunarodnih kreditnih agencija, uistinu je velik.
Laude i davorije
Naime, netko bi mogao kazati, i pritom bi zapravo bio prokleto u pravu – čemu sve te laude i davorije, pa čovjek je samo radio svoj posao kako treba, više ili manje uspješno.
Ali upravo to “samo” sadrži čitavu tragediju (čitaj: nedovršenost) hrvatske tranzicije na razini političara. Mi smo već odavno pali u taj rang političke prakse da su oni koji su korektni, dobri u svom poslu ili, populističkim rječnikom, “nisu lopovi”, ustvari percipirani kao čisti endemi, iznimke koje potvrđuju ispravnost dominantne negativne percepcije o svima koji se bave politikom kod nas, od lokalne do nacionalne razine i obrnuto.
I zato je ona prva reakcija, odnosno svojevrsni žal, čak i šok u javnosti na Marićevu odluku da nakon 6,5 godina ministrovanja napusti politiku, makne se od fokusa kamera i povuče s “prve linije” izloženosti javnosti, zapravo dobra vijest za šefa Vlade i HDZ-a Andreja Plenkovića.
To je potvrda da je “pogodio” ostavljajući na funkciji nestranačkog ministra koji je svoj rad na poreznim reformama počeo još za premijerskog mandata Tihomira Oreškovića. To je i potvrda da je Marić radio dobar posao, demistificirajući složeni posao vođenja državne blagajne.
No, reakcije javnosti na njegov odlazak imaju i svoje naličje. A ono je sadržano u bojazni da je povlačenje bez ipak jasno istaknutog povoda moguća najava jako loših vijesti koje se prikradaju iza ugla, nešto kao tmasti oblaci iznad brda koje vam se nalazi tik iza leđa. Je li ovo najava da nas čeka katastrofalna inflacija, onda i recesija, ekonomske nevolje svih vrsta?
HDZ-ovce bi trebalo zabrinuti i to što mnogi komentiraju Marićev odlazak u stilu “Sigurno je u pitanju neka muljaža koja će se uskoro razotkriti”...
Jer, nakon svih afera i odlazaka ministara “maricom”, uz “asistenciju” DORH-a i policije, a ne vlastitih službenih vozača (posljednji takav primjer bio je ministar graditeljstva Darko Horvat, sredinom veljače!) ljudi više gotovo da ne vjeruju kako netko može otići iz politike – svojevoljno. Tek tako. Bez policijske rotacije za vratom. Jer mu je naprosto previše svega. Ili se jednostavno premorio. Bolje reći, zasitio.
Iako likom i stasom pomalo podsjeća na Toma Hollanda, koji je glumio Spidermana u posljednjih nekoliko nastavaka popularne franšize (“izguglajte” pa usporedite), Marić ipak nije ni Marvelov, a ni Plenkovićev junak s bezgraničnom energijom za gašenje kriza. Uostalom, zaboravlja se da uz spomenutih 6,5 godina na čelu ministarstva ima i dvije godine staža kao pomoćnik ministra (od 2006. do 2008.) te još četiri koje je (od 2008. do 2012.) odradio kao državni tajnik u istom tom ministarstvu. Jasno da mu je i zbog toga bio zadrhtao glas kad je na presici govorio o timu svojih suradnika. Ali i kad je spominjao obitelj koja je, kako je kazao, “podnijela najveći teret i vrijeme je da im se odužim”.
Uzgred rečeno, ministar financija je duže od njega bio samo Ivan Šuker, koji je dogurao do punih sedam godina!
Malo ravnodušnih
Reakcije na Marićev odlazak, prema čemu su tek rijetki bili potpuno ravnodušni, ukazuju i na to da ipak nisu baš svi političari isti. Koliko god se to ne uklapalo u sveprisutni populistički diskurs, od Živog zida naovamo, da ne idemo sad u genezu hrvatske varijante novodobne političke ideologije koja, kako to definira poznati nizozemski teoretičar politike Cas Mudde, dijeli društvo na dvije homogene i suprotstavljene skupine – “pošteni narod” protiv “korumpirane elite”.
Naravno, ne manjka ni ovim povodom teorija urota svih vrsta. Od najočekivanije, one o tome da “bježi” pred nekom velikom istragom, preko priča o već dogovorenom unosnijem angažmanu (onako kako je Tomislav Ćorić preko noći postao viceguverner HNB-a) pa do navodnog razilaženja s premijerom oko tajminga uvođenja eura (kreatori ovakvih “teorija” preskaču podatak da su svi datumi u tom procesu odavno poznati, ali nemojmo im sad rušiti konstrukciju!) i navodnog Marićeva strahovanja od širenja rata u Ukrajini na ostatak Europe. Važno mjesto u takvim “teorijama” zauzima i naslijeđena arbitraža s MOL-om, jer navodno je baš ona, kažu “najbolje upućeni”, prelila čašu ministra rođenog 3. veljače 1977. u Slavonskom Brodu...
No, tko je pozornije pratio Marićeve istupe, teško da će u njima naći pokriće i natruhu pokrića za išta od navedenog, jer se nijedna od tih okolnosti nije pojavila iz vedra neba. Štoviše, ni sam “šokantni” odlazak nije stigao potpuno bez najave, jer je Marić i ranije slao signale “da mu je dosta”.
Reakcije oporbe su tema za sebe ove indikativne tranzicijske priče iz Hrvatske. I dok s jedne strane u Vladi sjede “sve sami lopovi”, Marićev odlazak je odjednom toliko značajan da ustvari “znači da je Vlada pala, samo Plenković (to) ne želi priznati”, kako je to kazala politička tajnica SDP-a Mirela Ahmetović, pozivajući na – prijevremene izbore!
Za Mostova Nikolu Grmoju, “ako nisu u pitanju zdravstveni razlozi”, mogu postojati samo dvije opcije: “Ili se sam našao na udaru DORH-a ili bježi iz Vlade svjestan kakav nam gospodarski armagedon dolazi”. Nema treće, naravno. E da, i Grmoja je za izbore. Dobro upućeni socijaldemokrat Domagoj Hajduković se retorički zapitao “imaju li “osobni razlozi” veze s provedbom uvođenja eura”...
Priča bez jakog naslova
Sam Marić je na presici u četvrtak na sve to odgovorio i ovim riječima: “Ne uzimam vam pravo da to karakterizirate kako hoćete, pa i bijegom. Inflatorne pritiske smo mogli predvidjeti. Period jeftinog novca nije mogao trajati dovijeka. U ovom trenutku je Hrvatska stavila u funkciju jako puno toga kako bi se smanjili inflatorni pritisci... Ja se jesam programirao na jedan mandat, ali je onda došla korona. Svi su se tada trebali angažirati... Po pitanju eura više nema izazova. Trebamo iskovati novac i odštampati novčanice. To će kolege odraditi... Za ovu godinu pad ekonomske aktivnosti ne vidimo. Recesiju ne vidimo”.
Možda će nas vrijeme demantirati, ali priča o Marićevu odlasku nema neki jaki naslov (“Nisam rođen da budem ministar na neodređeno vrijeme”, kazao je sam Marić). Loše je što zvuči kao iznimka. Kao nekakva dosadna vijest iz europske Hrvatske, u kojoj – valjda smo je svi, osim NDH nostalgičara i jugonostalgičara, baš takvom sanjali! – ministra financija ne može u pola noći nazvati neki lokalni šerif ili kabadahija sa svojim “zahtjevom koji se ne odbija, zna se i zašto”.
Zato i ne čudi da se dio HDZ-ovaca, naravno, junački anonimno, pobunio zato što nakon nestranačkog ministra dolazi – još jedan nestranački ministar, Marko Primorac. Užas! Stranačka iskaznica i ulizivanje hijerarhijski nadređenima u stranci kao da više nemaju nikakvog smisla...
Sve to govori da je povlačenje Marića zapravo gubitak za sve. Ne samo za Plenkovića i HDZ, iako, rekosmo, nije bio član stranke. Oporba može zbog svega i likovati, ali Marićevim odlaskom Hrvatska je ostala bez jako dobrog ministra iz važnog resora, kao i bez političara europskog profila. S autoritetom znanja.
A takvih zadnjih godina nismo imali puno. S famoznom iskaznicom ili bez nje.
