Mojsije je nakon razgovora s Bogom detaljno popisao sva prava i obaveze židovskoga naroda, o čemu u Bibliji stoji jasno svjedočanstvo: “Prihvati zatim Knjigu saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: ‘Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo’”. A gdje je, molim vas, Knjiga saveza danas? Nema je. Židovi su je, valjda u jednoj od bezbrojnih selidbi po svijetu, negdje zametnuli.
Jednaka sudbina zadesila je mitsku drugu knjigu Aristotelove Poetike, piše Ante Tomić za Jutarnji.hr. Od četrdeset Aristofanovih komedija sačuvano je samo jedanaest, a od Ovidijeva epa Medeja tek dva odlomka. Eratostenovo O mjerenju Zemlje danas znamo samo po sažetku koji je napisao Kleomed. Uzmete li čitati srednjovjekovni junački ep Bitka kod Moldona, o vikinškoj invaziji na britanski otok, tekst će se prekinuti upravo na najuzbudljivijem mjestu. Gdje je ostatak? Tko će ga znati? Nestao je kao i Žitije despota Stefana Lazarevića iz pera Konstantina Filozofa.
Nadalje, od osamnaest opera koliko je skladao Claudio Monteverdi preživjele su tri. Memoare Lorda Byrona spalio je njegov nasljednik John Murray, dok je Frederick Tatham bacio u vatru velik dio ostavštine Williama Blakea. Rukopise Isaka Babelja, među kojima i jedan nedovršeni roman, zaplijenila je, pretpostavlja se, sovjetska tajna policija NKVD. Ernest Hemingway bio je slomljen kad je njegova supruga Hadley u prosincu 1922. na pariškom kolodvoru zaboravila kovčeg s njegovim bilješkama. Drugi roman Sylvije Plath, rane snimke Beatlesa... mogao bih ovako u nedogled nabrajati.
Kad pogledate kakvi su dragocjeni papiri u povijesti netragom nestali, zašto se čudite da je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izgubilo policijske dokumente da je Milijan Brkić prostitutkama dojavljivao kako ih policija prati?
Takve se stvari svakodnevno gube i nalaze. Dokumente, kasnije poznate pod imenom Vasini svitci, otkrit će možda jednom neki pastir izvanredno očuvane u glinenim ćupovima u spilji iznad Mrtvog mora. Hodajući za blagom po kršu arapski će se mladić sjajno zabavljati čitajući transkript telefonskog razgovora nekadašnjeg zamjenika ravnatelja hrvatske policije i seksualne radnice, stanovite Sare.
“Mala, znaš ko zove?” šapće Brkić povjerljivo.
“Joj, ne znam. Hoćemo se tako igrat?”, odgovara Sara uzbuđeno. “Bez otkrivanja identiteta? Da mi pokriješ oči?...”
“Slušaj, nije zajebancija”, prekida je Brkić nestrpljivo. “Pod obradom si!”
“Kakvom obradom?” upita Sara s jedva čujnim drhtajem.
“Policija te obrađuje.”
“Uh!” uzdahne Sara. “Sad si me totalno napalio.”
“Policija provodi izvide i radnje, glupačo jedna!” sikće Brkić iznervirano. “Pod mjerama si, kozo!”
“Uuuu!” zatuli Sara. “A hoće li me vezat lisicama za krevet?”
“Nema veze, zaboravi”, odustane napokon Brkić i upita: “Šta imaš na sebi?”
“Crvene štikle”, kaže žena.
“O, kruh ti jebem!” opsuje zamjenik ravnatelja policije ogorčeno.
Dobro, njihov razgovor vjerojatno nije ovako išao, ali zapravo, koga briga kako je išao? Ivanka Toma napisala je prije nekoliko dana izvrstan komentar kako se nestankom policijskog dokumenta, kao i nesvakidašnje brzim pravosudnim raspletom slučaja s prostitucijom, vjerojatno nije štitio samo Milijan Brkić, već i brojna ugledna zagrebačka gospoda koja su se s djevojkama razvratno zabavljala u zamjenu za visoke gotovinske iznose.
I zaista, obratite pažnju, naša bijedna, ženomrzačka štampa navodi puna imena i prezimena do jednoj gospođici umiješanoj u skandal, a muškarcima redom piše samo inicijale s napomenom “podaci poznati redakciji”.
Bio je to, sva je prilika, jedan zgodan mali posao, “tihi obrt”, kako bi rekao pokojniArsen, za kojega se znalo u višim krugovima. Ministri i zastupnici, liječnici i advokati, predsjednici uprava i članovi nadzornih odbora, policajci i kriminalci vragolasto su namigivali prosljeđujući jedni drugima brojeve ljepotica, uglavnom neuspješnih fotomodela, televizijskih voditeljica sa šprahfelerom i pjevačica bez sluha, sponzoruša i posvuduša što s prvim mrakom kao uklete lutaju između baletnih premijera, predstavljanja parfema, otvaranja frizerskih radnji i nogometaških rođendana. Tko se ikad, listajući društvene kronike, upitao od čega žive te djevojke, očito nije bio u povlaštenom krugu njihovih mušterija.
Zlatko Hasanbegović narugao se prije neku večer na televiziji pričama kako je to bila elitna prostitucija, tvrdeći da je posrijedi prije “kokošarska poluulična prostitucija za dvjesto eura”. Dopuštam mogućnost da je Hasanbegović u nekakvom luksuznom kupleraju s tri Michelinove zvjezdice kušao tjelesne draži neusporedivo rafiniranijih dama i vještijih ljubavnica, u svakom smislu većih profesionalki od ovih Brkićevih, ali za nevesele hrvatske ekonomske prilike dvije stotine eura, ili hiljadu i po kuna, baš i nije beznačajan novac.
Dok blagajnice u samoposluživanjima za isti iznos rade pola mjeseca, rekao bih da je hiljadu i po kuna više nego izdašna plaća za jedan sat posla. Osim toga, bio je to dobrovoljan odnos punoljetnih osoba. Nitko nije stradao. Nemam ništa protiv.
Iskreno, ja ne dijelim zgranutost javnosti oko ovoga slučaja. Prije će me iživcirati kako Hrvatice i Hrvati pred razvratom bogobojazno kolutaju očima i krše ruke, kao operna pjevačica Martina Tomčić u onoj emisiji, kad je demonstrativno ustala i izašla nakon što je na pozornicu izašao muškarac koji slika penisom. U ovoj je zemlji bezbroj užasnijih ljudi od muškarca koji slika penisom. Na primjer, meni se čini da je važno demonstrativno ustati i izaći kad u prostoriju uđe Tomislav Merčep, ali nekako slutim da Martina Tomčić to nikad ne bi napravila.
Jednako tako, u ovoj zemlji bezbroj je užasnijih ljudi i od sponzoruša što se za pare podaju advokatima i ministrima. Nije baš da policija nema drugog posla nego da njih hvata na djelu i ubacuje u marice. Dapače, gnjusno je da represivni aparat hapsi ljude u vešu. Neće vam se vjerojatno svidjeti ovo što ću sad napisati. Koliko god je inače nesimpatičan, kad je nazvao prostitutku da je spasi od policijskog progona, Milijan Brkić zapravo je napravio džentlmensku gestu.