Pred samu završnicu Mjeseca hrvatske knjige djelatnici Državnog arhiva Sanja Curić i Nikša Selmani priredili su dubrovačkoj publici predavanje "Vesele kuće‘ u Dubrovniku – povijest dubrovačkih javnih bludilišta u 19. i 20. stoljeću". Okupljene je u ime domaćina pozdravila knjižničarka Matija Tija Nenadić.
Predavači, viši arhivisti, su u prepunoj Saloči od zrcala u kojoj se zaista tražila stolica više, ispričali priču o postojanju jedne od onih marginalnih društvenih pojava koja gotovo uopće nije bila predmetom sustavnog povijesnog istraživanja, a o kojoj je, kad je riječ o dubrovačkom području, pisao tek Ahmet Kalajdžić.
Selmani je zahvalio publici na velikom odazivu. Naveo je kako je razlog istraživanja vezano za istraživanje gradiva iz 19. stoljeća, a njegova kolegica i on našli su nekoliko knjiga, među njima preglednik i očevidnik bludnica. Krenuli su istraživanje koje je rezultiralo objavom znanstvenog članka i predavanjem u Narodnoj knjižnici Grad.
- Ovo je pionirsko istraživanje jer nismo našli izvore slične ovima. Naglasak je bio na javnim bludilištima kao vida institucionalnog bludništva, a ušli smo u trag tih nekoliko manjih dubrovačkih bludilišta. ‘Vesele kuće‘ u naslovu predavanja nisu naša izmišljotina, zaista je tako stajalo na zidu bludilišta, rekao je Selmani.
Predavanje je obuhvaćalo razdoblje od pojave prvih javnih bludilišta i zakonskog okvira kojim se od 1854. do 1934. reguliralo bludništvo.
Godine 1852. uveden je kazneni zakon u kojem je po prvi put bilo regulirano pitanje bludništva. Kad se razmatraju te odredbe, dolazi se do zaključka da je bludništvo bilo tolerirano unutar jednog bludničkog obrta. To ne znači da je bilo legalno, nego da je tolerirano, što je, prema Selmanijevim riječima, vrlo zanimljiva pravna ‘cakica‘ unutar kojeg je opravdano tako nešto kao bludništvo. Uvjeti za bavljenje tim obrtom bili su takvi da bludnice ne stvaraju javnu sablazan, da ne navode maloljetnike na blud i ako imaju neku spolnu bolest, da ne smiju nastavljati sa svojim obrtom.
Naveo je predavač primjer kako su u doba Marije Terezije bludnice imale katastrofalan status. Ako bi ih uhvatili, uslijedilo bi vrijeđanje, šišanje, zatvor, a najčešće su ih slali Dunavom na samoj granici prema Osmanskom carstvu, prema Beogradu i tamo bi bile izgubljene... Zakon iz 19. stoljeća je u usporedbi s tim bio revolucionaran, bludnice su imale puno zaštićeniji status ako bi se držale osnovnih uvjeta. Ovaj zakon bio je aktivan do 1930. i konačno, 1934., temeljem Zakona o suzbijanju spolnih bolesti, zabranili su se bludništvo i prostitucija u svim oblicima.
- To ne znači da je nije bilo, ali je bila zabranjena. Najčešće se kasnije mogla susreti po hotelima i drugim prostorima..., komentirao je Selmani.
Tijela lokalne vlasti imale su ingerenciju kad je riječ o bludništvu, te je lokalno redarstvo provodilo kažnjavanje. U sjevernoj Hrvatskoj izdavali su se Bludilišni pravilnici, regulirao se rad bludnica, odnos vlasnika bludilišta i bludnica... U Dubrovniku nije pronađen pravilnik, ali je zato 1913. objavljen redarstveni pravilnik s dijelom koji se bavi regulacijom bludništva. Inače, u ulici u kojoj se nalazila javna kuća, bilo je i redarstvo!
Postojale su dvije vrste bludništva - javno i tajno. U Europi i Hrvatskoj daleko je bio veći broj tajnih bludnica. Javne bludnice ‘tjerale‘ su svoj obrt unutar institucije javnog bludilišta, a suština je to da su one bile pod obaveznim zdravstveno-redarstvenim nadzorom, a ove druge izvan njega. Osim službeno evidentiranih bludnica, a spominje se tako kako su od 1893. imale svoje knjižice, bilo je i onih koje su bile sobarice, plesačice, konobarice, a povremeno su se bavile bludništvom. One nisu bile u režimu redarstvenog nadzora, ali su se smatrale pogubnijim u ranijim periodima s obzirom na opasnost od širenja spolnih bolesti. Vremenom su postale javno tolerirane bludnice. No, dolazi do promjena nakon Prvoj svjetskog rata kad se u nekim većim gradovima ukidaju javna bludilišta, a tajne bludnice postaju javno tolerirane bludnice.
Odgovorio je Selmani i zašto su se otvarala javna bludilišta. Prvi je briga o zdravlja i ćudoređu lokalnog stanovništva, opasnost da bi omladina, mladići okuženi sifilisom i gonorejom postali zdravstvenim problemom... Zapravo, postojanje javnih kuća, u kojima je bila redovita zdravstvena kontrola, smanjivalo je utjecaj veneričnih oboljenja! U Dubrovniku već 1884. u tisku postoji vijest o tome kako je općinsko redarstvo privelo 10 do 15 bludnica usred bijela dana uz graju i gomilu čeljadi.
Tako dubrovački Slovinac navodi kako se ne bi pogriješilo kad bi se u gradu napravilo javno bludilište kako se ne bi ‘kužio‘ mladi naraštaj. Dakle, prevladavalo je mišljenje kako će se otvaranjem javnog bludilišta smanjiti broj slučajeva veneričnih oboljenja. 1906. zabilježen je slučaj u medijima odnosno suđenje o tome tko je odgovoran za to da se masu dubrovačkih mladića zarazilo sifilisom.
Još jedan razlog za otvaranje bludilišta jest porast broja vojnika. 1897. otvorena je Domobranska vojarna u Gružu i tad domobrani iz dubrovačkog kotarskog područja dolaze u vojarnu... U Dubrovniku se rapidno povećao broj vojnika, iznosio je skoro 12 posto početkom 20. stoljeća.... U 19. stoljeću Dubrovnik je bio u velikim problemima, našao se na samom rubu Habsburške Monarhije, bio je odsječen i na neki način tražio je način da se afirmira, da pronađe nešto novo, tražio je način kako se izvući iz krize. 1890-ih godina kreće u turističkom smjeru, gradi se Hotel Imperial, drugi smjer je bio pokrenuti vlastite firme koje se bave brodovima, a treći smjer je vezan uz vojsku. Gradnja vojarne bio je projekt gradske uprave, a novac je posuđen od Blagih djela... Do 1910. je u vojarni bilo zapovjedništvo čitavog dalmatinskog pojasa!
Treći razlog otvaranja bludilišta bila su česta remećenja javnog reda i mira, nećudorednog ponašanja i slučajevi skitnje. Provodio se veliki broj redarstvenih akcija, obično bi žene bježale ili, ako bi bile uhvaćene, završavale bi u općinskim tamnicama...
Javne bludnice su u bludilišta dolazile iz drugih javnih bludilišta, što govori o tome da je u Monarhiji postojao čitav niz bludilišta. Obično bi bludnice došle u Dubrovnik, bile tu neko vrijeme i odselile, a u načelu su odluke o seljenju mogle donositi slobodno, bile su ‘slobodne obrtnice‘. Osobe koje su u to vrijeme bile sumnjive bile su one kojima je tijelo bio alat, recimo glumice, pjevačice... No, općinsko redarstvo vodilo je službene knjige, očevidnike bludnica, a dvije takve knjige koje donose razdoblje od 1905. do 1929. su pronađene, sigurno je postojala i jedna starija, ali je nema.
U službenim evidencijama uredno su se bilježili osnovni podaci, datum dolaska, mjesto odakle bludnice dolaze, naziv javnog bludilišta u kojem su bludnice smještene, datum odlaska, a pored imena je gotovo uvijek bio nadimak koji su koristile prilikom obavljanja svojih aktivnosti pa tako su navedeni nadimci: Roza, Olga, Žuža, Izabela, Jolanda, Micika, Marie... Izrazito važan dio bio je zdravstveni nadzor... Dubrovačke bludnice imale su liječnički pregled dvaput tjedno u jednoj prostoriji. Došao bi redar, a bludnica je dolazila pred liječnika i krenuo bi pregled. Ako je bludnica bila bolesna, osobito od venerične bolesti, bilo joj je ‘zabranjeno ići na sobu‘, a ako se pak dijagnosticirala ‘pozitivna krv‘, bila bi poslana na liječenje u dubrovačku bolnicu... Liječnički pregledi su se uredno evidentirali, a najčešće se spominju dva liječnika: dr. Baldo Martecchini i dr. Luko Dražić... Kako je ispričala Dražićeva nećakinja Mare Altarac, dr. Dražić je bludnice primao u svojoj ambulanti na Pilama četvrtkom. Navodno je govorio da: "kad im stavi sok od lemuna znaš već gdje, i ako zakrištu, znači da je infekcija".
Bludnicama je egzistencija ovisila o rezultatu liječničkog pregleda pa su nastojale ne završiti u bolnici. Bile bi vješte i znale su jako dobro kako prekriti tragove bolesti... Ukoliko se bludnica ne bi mogla oporaviti u dubrovačkoj bolnici, morala je napustiti grad i vratiti se u svoj zavičaj, ali su one uglavnom odlazile do sljedećeg grada i tamo bi nastavili raditi... Također, vlasnici bludilišta su se bunili jer su držali da im se liječničkim pregledima bludnica čini materijalna šteta. Liječenje je obično plaćao vlasnik, a ako su bludnice samo koristile sobu bludilišta i nisu bile vezane za vlasnika, pregled su plaćale same...
Priznao je Selmani kako je ostao ganut kad je došao do pisma jedne dubrovačke bludnice. Naime, djevojke koje bi došle u javna bludilišta znale su imati loša iskustva s vlasnicima. Spominje se tako Lucija Marković iz Stoca koja je vlasnika prijavila za fizičko nasilje, za ‘držanje vrata‘, šamaranje, a navodi kako su joj zaplijenili osobne stvari dok ne podmiri dug... Bila je to mlada žena od 20-ak godina, a pronađen je popis njezinih stvari koje su uglavnom sitne... U tom spisu se može doznati kako su bludnice za doručak dobivale bijelu kavu, juhu, meso, slatko i voće, popodne bijelu kavu, večeru, a u ponoća užinu. Imale su stalnu skrb, mogle su se kupiti, primjerice, košulju, a primale su i poštu... Usluge javnih bludilišta bile su prilagođene različitoj platežnoj moći: srednja klasa odnosno jedan časnik plaćao bi 5 kruna, 2 krune bila je cijena za obične vojnike, a oni siromašniji odlazak u sobu s bludnicom plaćali su jednu krunu.
U Dubrovniku su postojala mala dubrovačka bludilišta koja su imala maksimalno tri bludnice, a obrt se obično odvijao u privatnim kućama. Vodili su ih lokalci. Ta manja bludilišta bila su deficitarna kad je riječ o prostoru i popratnim sadržajima. Uz tu, postojalo je profesionalno javno bludilište u kojem je znalo biti do 20 bludnica, te su neko vrijeme postojale i ‘dvije filijale‘ u kojima je bilo od 4 do 8 ‘prijateljica noći‘.
Jedno malo javno dubrovačko bludilište bilo je pod Gimnazijom, ispod današnje Umjetničke škole Luke Sorkočevića. No, to se bludilište brzo zatvorilo, a kuću je na nagovor gradonačelnika kupio dubrovački dobrotvor Ilija Miletić.
Sljedeće manje javne kuće bilo je javno bludilište "Kramer" u Ulici Za Ruppa odnosno danas Od Šorte. Ostalo je zapisano kako je dr. Baldo Martecchini rekao kako kod ‘Kramerice‘ nema vode ‘za raskuženje ruku‘, dakle, to bludilište očito nije bilo prečisto mjesto. Sljedeće javno bludilište je bludilište ‘Miloslavić‘ u Đorđićevoj ulici, a radilo je sve do smrti vlasnice Tere Miloslavić 1913.
Postojalo je još jedno javno bludilište koje se 1893. spominje u tisku, a nalazilo se negdje iza Gospe. Kako je objasnio Selmani, ne zna se o kome je riječ ni gdje se točno nalazilo...
Glavno javno bludilište nalazilo se u Ulici od Tamnica, u palači u današnjoj Ulici braće Andrijić. Zvalo se "Schwarz", a tom glavnom javnom bludilištu koje je bilo otvoreno od 1897. do 1932., svi vlasnici bili su Židovi koji su se profesionalno bavili vođenjem javnih bludilišta, dakle, vodili su lanac bludničkih obrta... Palača je danas u vlasništvu Dubrovačke biskupije, a obnovljena je 2017. donacijom Zaklade Caboga.
Amalija Schwarz je od 1897. do 1912. bila vlasnica javne kuće, zapravo, njezina prva vlasnica. Zajedno sa suprugom Jakovom živjela je u Trebinju te su 1896. dubrovačkoj općinskoj vlasti podnijeli zahtjev tražeći koncesiju za otvaranjem javnog bludilišta. Prvi zahtjev je odbijen. Zbog dolaska vojske vidjeli su mogućnost biznisa te su na koncu dobili koncesiju. Amalija je postala udovica te obrt počela voditi sama 1897., a ostalo je zapisano kako je tad bilo ‘4 do 5 djevojčica, 2 službenice i 2 sluge‘. No, već tad su se krenuli ljudi buniti jer je noću bila larma, a u tisku se pojavljuju prvi pisani oblici protesta.
Zanimljivo, odmah nasuprot bludilišta "Schwarz" nalazila se policijska postaja tako da su redari provodili noćnu inspekciju. Pomalo su počeli problemi pa je 1905. u Pravoj Crvenoj Hrvatskoj objavljen tekst koji je potpisao "Stari Dubrovčanin" a koji navodi kako je neka Židovka otvorila bludilište u kojem se ‘okupljaju mladići i oženjeni...‘ Prvi put je reagirao i kler pa je dubrovački biskup Josip Marčelić pokušao maknuti bludilište s te lokacije, ali nije polučio uspjeh... Kroz tri desetljeća kler je uporno pokušao maknuti javnu kuću, ali je to bilo bezuspješno. 1907. je bludilište je dobilo ugostiteljski sadržaj u vidu "Kaffea Lyra". Dvije godine poslije, poslovođa bludilišta postala je obitelj Meixler, a riječ je o mađarskim Židovima. 1912. su kupili kuću te su izveli neke građevinske preinake, proširenja... Recimo, prolazom su tako povezane dvije strane ulice i to je ostalo i danas. Josef i Ida Meixler pokušali su postati vlasnicima dviju manjih javnih kuća: "Kramer" ispod Svete Marije i "Milosalvić" u Đorđićevoj ulici, ali im to nije uspjelo. 1913. jedina javna kuća na području Grada bila je ova velika javna kuća... Počeo je Prvi svjetski rat i vrlo je zanimljivo da se tad zatvorio ogroman broj butiga i obrta, ali i ne bludilište obitelj Meixler, ono je nastavilo djelovati odnosno raditi i u ratu... Vlasnici su govorili da su imali smanjene prihode, ali prema riječima predavača, treba sumnjati u te izjave.
Crkva je pokrenula vrlo snažan apel da se javna kuća makne s te pozicije, došli su do tadašnjeg dalmatinskog namjesnika, a apelirala je Crkva kroz sve moguće instance kako bi javnu kuću makli s te adrese, ali ni dalmatinski namjesnik nije bio voljan to učiniti... Odgovor je glasio da treba pričekati dovršetak rata kad bi se eventualno moglo razmišljati o tome... 1919. kuća je prodana, a nije poznato kad su Josef i Ida Meixler otišli iz Grada. Samo je u javnosti ostao posprdni naziv za tu kuću – "mađarski konzulat".
Curić je ispričala kako su novi vlasnici bludilišta od 1919. do 1923. bili Moritz i Rosa Flesch. Riječ je o Židovima koji su došli iz Sarajeva a koji su imali bludilište na Skenderiji... U Sarajevu je bilo sedam javnih kuća s popratnim i infrastrukturnim sadržajima poput krčmi, gostionica, policijske postaje i saniteta... Obitelj Flesch je kupila kuću od obitelji Meixler te nastavila s obrtom pod imenom "Kafe lira". I oni su radili građevinske preinake, a u Narodnoj svijesti ostao je zapisan tekst o reklami koja se nalazila između dvoja vrata od Pila: ljudi su se čudili kako da jedno takvo nemoralno poduzeće ima reklamu na tom mjestu. Reklama je kasnije premještena na jednu murvu ispred pošte!
Od 1923. do 1932. Samuel Sorger vodio je bludilište. Postao je to tako što je na općinsko upraviteljstvo uputio zahtjev o preuzimanju bludilišta. Isto je tako bio Židov, a u popratnoj dokumentaciji se vidi da je bio kupler odnosno posjednik bludilišta... Supružnici Flesch ostali su vlasnici kuće. No, osim u poslovnim, ove obitelji bile su i rodbinskim vezama... Sorgerova supruga Hermina ili Nina bila je sestra Moritza Flescha... Druga sestra Emma, bila je supruga Josipa Spitzera te su se bavili istim obrtom. Dakle, tri obitelji - Flesch, Spitzer i Sorger osim poslovnih, imali su i obiteljske veze... Sorgeru je posao išao relativno dobro, međutim, sredinom 20-ih godina bilo je sve veće nezadovoljstvo među lokalnim stanovništvom, pisale su se predstavke i peticije, ali nisu urodile plodom. 1925. preko tiska se od općinskog upraviteljstva tražilo da bludilište treba odstraniti iz Grada ‘na osamljeno mjesto - gdje neće nikome smetati pa ni na običnoj šetnji!‘ 1928. došlo je do prekretnice, kad je umirovljeni pravoslavni svećenik Risto Šuković kupio kuću u istoj ulici i postao prvi susjed bludilišta. Počeo je skupljati potpise propagirajući javni moral i tražeći zatvaranje bludilišta... Pritom je zaboravio napomenuti da je imao neke poslovne, osobne interese. Naime, Šuković je kuću pokušao prodati Sorgeru misleći da će ovaj dodatno proširiti svoj biznis na toj adresi, ali Sorger nije pristao na njegovu pogodbu! Zato je Šuković počeo svoju ‘kampanju‘ protiv bludilišta. Imao je umirovljeni pravoslavni svećenik dobre političke veze, sve do Beograda i Ministarstva unutrašnjih poslova koje je na koncu 1928. izdalo rješenje te je Općinsko upraviteljstvo Sorgeru na temelju toga oduzelo koncesiju. Načelnik Općine bio je tad Miće Mičić.
Do listopada 1928. bludilište je trebalo iseliti, ali je nastavilo s radom sve do veljače 1929. Općinski vijećnik Ivo Banović bio je potpisnik letka u kojem su upućene zahvale zbog zatvaranja bludilišta, zahvalan je bio i kanonik Antun Liepopili... U letku se navodi kako je bludilište "bilo teško zlo koje je tištalo cijeli pošteni Dubrovnik".
Kako je komentirala Curić, nastala je jedna paradoksalna situacija: javno bludilište je zatvarano krajem veljače 1929., a Sorger i općinske vlasti bile su svjesne nužnosti postojanja javnog bludilišta te su se počele tražiti alternativne pozicije... Javne vlasti kao alternativne lokacije predložile su lokacije van Grada... No, nađene su lokacije unutar gradskih zidina. Sorger je prije zatvaranja bludilišta odluku pokušao prolongirati pokušavajući ostati u Karmenu sve do kraja 1929., a među glavnim argumentima je navodio kako je potrošio značajna financijska sredstva za uređenje javne kuće (kupio je namještaj). Navodio je i kako će bez liječničkog pregleda bludnica dolaziti do širenja bolesti, kako će djevojčice i žene biti napadnute od vojske ili pijane omladine... Naveo je i kako se u ožujku te godine očekivao dolazak američkog, grčkog i talijanskog ratnog brodovlja a nema bludilišta... Ali, ništa nije pomoglo...
Pokušale su se naći alternativne lokacije, primjerice iznad gradske električne elektrane u Gružu, jedna na putu Iza Tri crkve... Međutim, to je ponovno potaklo razne peticije... Tako jedan ‘Dubrovčanin iz Lapada‘ moli načelnika da se javna kuća nikako ne otvara u Lapadu jer da se vlasnici bludilišta bave kockanjem pa će pokrenuti i kockarnicu, te da je riječ o pokvarenim tipovima!
Koja god lokacija se probala pronaći, bilo je peticija potpomognute klerom... Mičić se našao u političkom škripcu i jednostavno je to pitanje prebacio na više instance... Sorgerova i Spitzerova alternativna lokacija bila je na Svetoj Mariji, a druga lokacija bila je Ranjinina ulica... Međutim, stiglo je pismo starješine isusovaca koji je napisao kako su redovnici uvjereni da ‘kuća grijeha i sramote neće i ne smije biti u blizini hrama Božjega...‘ Prvu lokaciju je Općinsko vijeće podržalo jednoglasno uz neke određene uvjete (da nema prozora prema Ulici ispod Svete Marije i da se podigne zid). Spominje se i lokacija na mjestu teniskog igrališta uz gradske mire, ali to je osporavalo Nadleštvo za umjetnost i spomenike na čelu s konzervatorom Markom Muratom. Govorilo se da bludilište treba biti u Gružu jer ih mornari ionako najviše posjećuju! Takva pat-pozicija trajala je osam mjeseci, kroz cijelu 1929., a krajem te godine odlukom velikog župana dubrovačke oblasti bludilište je ponovno završilo na istom mjestu u Ulici od tamnica u Karmenu... Sorger je bio zabrinut koliko taj obrt može opstati u Karmenu, razmišljao je financijskoj budućnosti, a Flesch, Sorger i Spitzer jednoglasno su donijeli odluku o prodaji kuće koju je 1930. kupio Stijepo Miličić, eksponent interesa biskupije u njezinoj borbi za zatvaranje kuće. Da je imao punu podršku Crkve, potvrdio je i dubrovački biskup Josip Marija Carević.
Miličić je dao otkaz Sorgeru, ali je Sorger nelegalno nastavio voditi bludilište što je dovelo i do sudskog spora... Nakon toga i neuspješne potrage za novom lokacijom, Spitzeri su neposredno kod Minčete kupili dvije kuće tražeći građevinsku dozvolu za preinake. No, izgubili su jedan kat i nije im više u interesu bilo otvoriti javnu kuću, nisu imali adekvatne uvjete... Vijest u Narodnoj svijesti kaže kako bi, da se otvorila javna kuća na Pelinama, upravo fratarska ulica vodila do bludilišta!
Od 1932. do 1934. bludilište je premješteno u Ulici Damjana Jude... U svijesti Dubrovčana danas ostala je javna kuća u toj ulici, ali tu je bila samo dvije godine! Velikim dijelom, 35 godina, bila je u neposrednoj blizini, u Ulici od Tamnica... Naime, nakon neuspjelog projekta na Pelinama, Spritzerovi su kupili novu kuću i premjestili bludilište na novu adresu. Sorger je ponovno bio poslovođa. Neposredno prije toga došlo je do novih protesta, negodovala je i Dubrovačka biskupija, ali nije urodilo plodom. Ponovno su potpisivane peticije, a više od 90 Dubrovčana pisalo je Općinskom vijeću, obrazlažući kako je Ulica Damjana Jude neadekvatna lokacija. Naveli su kako je Karmen najstariji dio Grada s najstarijim palačama... Tu je Gospa od Karmena, Hotel Lokrum, stolna crkva, kraljevski dvor, a javna kuća gleda na gradsku luku... U to je vrijeme je otvorena gradska kavana pa su stranci imali otvoreni pogled prema bludilištu. Ističu kako je mladež koja je išla u Gimnaziju mogla gledati bludilište jer im je to prvo padalo u oči kad bi otvorili prozore. Također, kad bi se gledale plivačke utakmice u Portu, gledatelji su se doslovno mogli rukovati s bludnicama, posebno oni koji su bili na zidinama... Jedna satirična novina navodi kako su, zbog blizine tadašnjeg Gradskog muzeja, pred ‘muzeo stavljene muze‘.
Godine 1934. u cijeloj su tadašnjoj državi ukinuta javna bludilišta, a Spitzeri na istom mjestu umjesto javne kuće nastavljaju voditi Hotel Central. Josef i Emma Spitzer su se rastali, Spitzer je kasnije bio u braku s Dubrovkinjom, prešao je na katoličanstvo kako bi sačuvao svoje nekretnine zavrijeme NDH, ali nije mu uspjelo. Ubijen je u Šumetu tijekom povlačenja njemačkih i ustaških vojnika.
Sorger je svoj obrt premjestio u Lapad na Lapadskoj obali, ali zbog dugova prema Općini, obrt mu je oduzet... Zadnje vijesti o njemu mogu se naći 1937. kad je prijavio boravište u Vukovaru, a vjerojatno je tijekom holokausta stradao u koncentracijskom logoru Auschwitz...
Time su Curić i Selmani završili svoje vrlo zanimljivo predavanje te su nagrađeni dugotrajnim pljeskom.
Inače, Noć hrvatske knjige ove se godine održava pod sloganom "Pričaj mi...", a predavanje je održano u okviru programa "Priče iz Ragusine".