Umirovljenici se vraćaju na tržište rada. Neki su "zamrznuli" mirovine, drugi uskoče tu i tamo poslodavcu "na crno", treći pod stare dane registriraju paušalne obrte.
Hrvatska se, deset godina od ulaska u Europsku uniju, stubokom promijenila. Od zemlje u kojoj se moljakalo za bilo kakav posao i bježalo u prijevremene mirovine ne bi li se izbjeglo otkaz, do situacija kojima danas svjedočimo gdje radnici ucjenjuju poduzetnike i državu, da će im, ako im ne poprave plaće, već sutra otići tamo gdje će ih plaćati više.
Gdje su sad drveni filozofi koji su tvrdili kako će utjecaj EU-a na život u Hrvatskoj biti minoran? I što bi rekli na to da vam je netko 2010., u jeku krize, kazao da će se oglasima svih vrsta pozivati penziće da se vrate na posao, kako proizvodnja ne bi stala?
Procesi kojima svjedočimo dogodili su se i drugim tranzcijskim zemljama koje su prije nas postale dijelom EU-a. Prvo su ih u valovima napustili građani u punoj životnoj snazi ponudivši svoje znanje i vještine upravama tvrtki u Njemačkoj, Irskoj, Švedskoj, Austriji..., da bi nakon toga odande gdje su otišli, ponestalo radne snage. Nije HDZ, iako se time hvasta premijer i Vlada, riješio problem nezaposlenosti u Hrvatskoj, već su oni koji su se godinama gnijezdili na burzi rada, otišli u inozemstvo. Kad smo odavde u svijet poslali otprilike tristo tisuća gastarbajtera, sistem je počeo štekati.
Prvo je turizam ostao bez radne snage iz Slavonije i BiH, a nakon toga građevinarstvo i trgovina. Ugostiteljima fali kvalificirane i nekvalificirane radne snage, prijevoznicima svih vrsta - također. No, da je voda došla do grla, pokazuju podaci koji svjedoče o manjku radnika u zdravstvu, školstvu, pravosuđu, policiji... Gdje se god konkretno radi, gdje nisu u pitanju uhljebi iz izmišljenih agencija, jedan "ore" za dvojicu ili trojicu, a to je stanje neizdrživo. Da ljudi pucaju, i da više ne misli crnčiti za kikiriki, svjedoče najavljeni štrajkovi sudaca i službeničkog osoblja, zatvorskih čuvara, medicinskih sestara, a s jeseni će se sigurno za veće plaće oglasiti i prosvjetari.
Vratimo se "sivim panterama", kako su Slovenci "krstili" umirovljenike kad su oni, svjesni svoje brojčane snage, osnovali političku stranku, pa su ih ostali s područja bivše Jugoslavije u tome slijedili.
Umirovljenici koje još služi zdravlje, većinom oni koji su tek prebacili šezdeset i petu, rado koriste mogućnost rada do polovice punog radnog vremena bez obustave mirovine. Lani je, do kolovoza, prema službenim podacima bilo 23.640 umirovljenika koji su odlučili opet zasukati rukave. Barem još toliko je vojnih umirovljenika, istinskih i lažnih ratnih veterana, koji primaju mirovine iznad državnog prosjeka, a okolo rade "na divlje", najčešće po gradilištima, koćaricama ili po kuhinjama restorana kao pomoćno osoblje. Mnogi se izdržavaju i kao kućni majstori gdje ih se plaća na ruke.
Rezimirajmo; u Hrvatskoj je prvo u ratu i pljačkaškoj pretvorbi uništeno sve što se desetljećima stvaralo u socijalizmu: brodogradilišta, tvornice, veliki poljoprivredni kombinati... Onda nam se dogodila Europska unija i pokupila sve koji su ovdje jedva preživljavali i dala im šansu za dostojanstven život, a njih se nadomješta Filipincima, Nepalcima, Indijcima, Meksikancima, ali umirovljenicima koji od crkavice koju se od srama ne može nazvati mirovinom, ne mogu spojiti kraj s krajem.
Posla ima preko glave, a to što smo se doveli u situaciju da "kulučimo" za druge, bogatije, razvijenije i bolje organizirane od nas, nije čudno. Uvijek smo bili dobre sluge, a loši gospodari, i bit će tako dok dobar dio ljudi naprosto uživa u svim "blagodatima" jednog duboko korumpiranog društva. Amen.