Zbilo se je ovo u pasanu šeteman.
Bura?! Da bura, kolura, grih na grih, atroke pasja vira?
Njanci u paklu ni gorega, vražjega vrimena bilo, a zli jezik drži pripovid puku kršćanskomu, da kad bi ovakva bura bila dar neba, i to bura pod zapovid tremontane ala ljutika, e, u ovi pasani dnevi miseca febrara, bi bi to kraj svita. Jedino da bi, ovi, depoštivo u zahvali božjoj volji, ostali zadarski školji, ka sime ciloga svita.
Dac-ol!
I kako je to poslanu puku gladnome, kako se zbilo u šimijasto vrime, e, i u jadu i pokori.
Puče svita, ti rođeni u sadašnjemu vrimenu, pamti da postoji cesta, put u Malom Ižu: Komaševa – Knež. Nova. Ganjc. Strada di sole, po' u moru Jadranskom, po', nako, ka u arji. Mareta ga tuče, tuče, put u pini, u beštimi, kaliva dotišni nebo, daje rozi u po' svita, a ono jok, ma, ovi, pa sve tiho. Kuco!
E, a kako? Ne znaš, a strada građena pod vojnom zakletvom JNA-Ono: zaklinjem se narodu svakidašnjem, trudnomu, gladnomu…
Tri pukovnika, gradirana, osan kapitana prve klase u oficir-akuži, vojska – kuš brojit? Vojna tajna. E, i po' komiteta, po' Narodne vlasti Zadra grada, na Ižu više instruktora cestogradnje nego puka narodnog, iškog, sve u starosti koga eksplicite sinjiva crkveno zvonu u zadnjemu putu do grobišća.
Vojska - liva desna! Svaki vojnik sa kompresorom u ruci, u pini, u prašini, u beštimi – ma u sebi.
A i kompresor po' u moru, pliva kraul, sve pini po iškom kamiku, u prkosu', divojka pisala vojniku, dilberu: „Dolazim u jurišu! Ahtung! Štop. Njente mudante! Štop!“
A bura talasa! 'Ti 'Susa… Strada di sole sva u sitosti, po nebu pleše, kaminje po cesti čini svoj posa, put ka nesta, pari mi se, oša u raj moliti Boga za oporost griha, pa sve lišo, nima puta, pokrile ga stine, sabun, morska alga… I kalebi u pokori, u gladnoći, u kriku paru na grih u beštimi…
Mati ferma auto. Štop! Kuš, 'bote oni ozgar. Fijat je to, mile tre ćento de luhe!
Beštima Mate, kaliva po neba, vridi ga akužat, njente rozi, a bura ubija, kolje, anke i pina od naše mudrosti naviga do sv. Mihovila ugljanskog.
Dar od JNA, darovan po kaplarskoj mudrosti – lišo. Brez raja. Oša, ovi…
More uzima svoje, ono, naše, di nima griha, a nami zvoni zvono…
Zvoni od kampanela, do kapelice. Eee, lipo ste čuli i preštili: Do kapelice, do mista, e čuvaj bože da se pokojnjak ohladi u kući di se je rodi.
Pokojnjaku je misto… To nije vaš posa, to je zapovid, to je rič, sveto dilo, to je put posijan dračama kripošću i lipošču, u pokori griha ugrađenog u la-strada: Knež - Komaševa... A, vi svi kuco do sveca ki nam fali u glagoljanju do ooohooo, do kandila, do škropila, u uskrsnuću i pogledu na Sv. Mihovil u renovanju.
Ma ima i gušta: u selu ni žive duše, vi umočite fetu kruha u po' žmula crne bivande… Močite, pogled van na Sv. Mihovil…močite, gledate… Čujete vijesti na TV kako bura kaliva… Kaliva bura… Kaliva…
Maškarin od crne maške mnjauče, pa čini finte u gladnoći… Ka, ovi… Nako, u korak: livo, desno… maše repun gledajući buzda, od buzda… Jerbo, mržnja nas siti, nako, kriposno…
Oće to ona, god joj ćaćin…