Zadarska je riva poseban dio grada. Za razliku od većine dalmatinskih riva, slijedom povijesnih (ratnih) okolnosti lišena je većine građevina koje su je opasavale i ona slobodnim prostorom potpuno otvara grad prema moru. Riva u Zadru – službenog naziva Obala kralja Petra Krešimira IV., (ali baš je svi Zadrani zovu samo rRva kao i Široku ulicu Kalelarga) - gleda prema Zadarskom kanalu i otoku Ugljanu, prema zapadu pogled se gubi u smjeru zalaska Sunca, još od Hitchcocka opjevanog. Zadarska riva kojom Zadar poput kamenog broda neprestano plovi, ta njena suzdržanost - oslobođenost od kafića, štekata, ulica, parkinga (barem je tako bilo do sada) - njena izrazita hortikulturalnost (velika zelena oaza u dodiru s morem), čini je tako posebnom, svojom i jedinstvenom, zbog čega je već desetljećima mnogim Zadranima dnevni, pa i večernji boravak.
Valter Morović Vajo, poznati zadarski planinar, dugogodišnji član Planinarskog društva Paklenica i još uvijek stanovnik zadarske stare gradske jezgre (iz koje su mnogi građani pod najezdom turizma odselili), na rivi je baš svakoga dana. Sa svojom ljubimicom, psom Malena, na rivi je već od 7 sati ujutro. Vajo i Malena prošetaju rivom do 8, 8.30 sati i tako svakoga jutra, skoro bez iznimke. Zbog toga naš serijal "Kako obnoviti zadarsku rivu?” završavamo upravo s Vajom, čovjekom koji rivu živi svakoga dana. I čini se, ne može bez nje. A i Valter je čovjek koji uvijek kaže što misli. Pa kome krivo, kome pravo bilo.
- Riva? A riva je postala šou, to je sve zbog Morskih orgulja tako. Od tada je počela komercijalizacija rive i više ona nije što je bila. Zbog toga ja na rivu dođem ranije ujutro, jer tada nema puno ljudi. Turisti već od 8 sati nahrupe liti, neki čak i ranije. A ja volim prošetati rivom u miru, a ne da se moram gurati među ljudima – kaže nam Valter dok šeta s Malenom rivom. Malena baš i nije za fotografiranje, a ne voli se niti u moru kupati pa bježi od objektiva i od ruba rive.
Zadovoljan je obnovom obalnog zida.
- Momci su odradili vrhunski posao! Radili su brzo i dobro, zbilja svaka čast. A nije bilo lako – kaže Vajo koji je osobno gledao sve mijene rive.
Njemu je riva jednostavno – lipa. Svaki mu je put gušt prošetati rivom, bez obzira što taj meditativni ritual ponavlja svakoga dana. Ali mu nije gušt vidjeti puste šatore-štandove po rivi, prodaju raznih „đinđi”, burgera, kukuruza, donedavno i luna-parka.
- Kao da si u Benkovac na sajam došao, to ti je riva sadržajima – nezadovoljan je Valter. Zbog toga je vrlo važno kako će se urediti površinski dio, kako će u konačnici izgledati, što će se moći, što se neće moći...
- Je l‘ tako Malena? – pita svoju mezimicu. Malena mudro šuti.
- Samo... kad budu uređivali rivu, da ne bi još koja crnika partila? Na kraju su ih čak dobro uspili i spasiti, kako su ih počeli rizati. Dobro, imaju one i godina, ali ne možeš ti formirano stablo uređivati kao da si u Beču, zaokruživati „u kuglu”. Oni kažu da nije stvar u tome, nego da je potkornjak. Ne znam baš. Čini mi se da nema baš dobrih rješenja na rivi. Ne znaju di će sa štandovima bižuterije, s ovim ostalim štandovima, pa sve na rivu. A pogledajte što je od nekadašnjeg perivoja ostalo na mjestu Pozdrava Suncu i Morskih orgulja. Dva borića i to novije posađena, a i oni će se posušiti. Ovdje je bila prava šuma, odličan perivoj, s velikim borovima, bilo je stvarno super. Taj park je mogao ostati jer je išao uz rub sadašnjih sjedalica uz orgulje. Ali ne, sici. Glavno da su se Bašićeve instalacije "uklopile” u staru gradsku jezgru. I da svakoga dana na njih dođe dvista iljada ljudi i da plješću zadarskom zalasku Sunca – kritizira Morović.
Opet će naglasiti da je obnova obalnog zida dobrodošla, jer je riva bila zbilja u dosta lošem stanju. Na dosta mjesta potpuno propala. Ostat će u gabaritima ista, osim što je mul produžen, na dužinu kakav je nekad bio. Radilo se u kamenu, kakvim se i nekada radilo i to mu se, ističe, sviđa.
- Drago mi je da je ostala baš onakva kakva je i bila. Da je svaka kolona na svome mistu, svake skale isto tako. Po onom starom kamenu moga se čovik ubiti koliko je bio oštećen. I dobro je da je zamijenjen. Ali ove stvari druge koje se događaju s rivom, ne sviđaju mi se. Štekate – maknuti ća! "Benkovački sajam” na rivi također, štandove, burgere i ostalo. Ako misle nešto napraviti, neka to bude u pristojnim gabaritima i da se to uklapa u cijeli ovaj ambijent, a ne da svak diže svoje sidalice i brlja kako ga je volja. Jedan je prošle godine odsika pola živice da bi poslagao dvadeset sidalica za svoj lokal. Nitko nikoga ne pita ništa. Možeš doći, ispilati stablo i ići ća. Bez vizije i reda, kao i na Poluotoku. Nakon 30 godina sitili se uvoditi red, a dozvolio si 30 godina nereda? Ne more prema jednima ovako, a drugima onako. Ali trebala bi struka reći svoje i napraviti neki plan kako bi ta riva trebala izgledati i u kojoj funkciji biti. Da bude za šetače ili za kupače. Kupanja je bilo oduvik, ali koliko znam kupanje je formalno zabranjeno da bi se Grad zaštitio ako dođe do kakve nesreće, a ljudi se kupaju, pa ako se kome što dogodi „mi smo zabranili, nismo krivi”. Ja bi rađe da kupanja nema, ali to ne može nitko maknuti, tako je godinama bilo. Prije se kupalo na rivi, ali jako malo ljudi. I uvik isti. Sad je došao veliki turizam i sad nam turisti šetaju golih guzica i cica, jede se, pije, zapravo ždere i loče i riga i tulumari, sve se odvija na rivi – kaže Morović.
Pitamo ga - što je riva turistima, što građanima, a što gradskim vlastima?
- A što je? Građanima je šetalište. Volim ovdje doći kad je najljepši dio dana, izjutra kad nema puno ljudi, kad si komodan, pogotovo zbog psa. S tim što dolaze sa psima i ovi koji nisu s Poluotoka, pa znaju iza pasa ostavljati šporkicu, umisto da pokupe za njim. Ja u džepu uvik imam tri-četiri kese. Ne volim takvo ponašanje. Turisti znaju zašto dolaze, da nema Orgulja ne bi nikad ni došli, možda samo netko i to rijetko. Prije rata riva je u litnje doba bila krcata domaćim ljudima. Terasa hotela Zagreb je radila, živa muzika je svirala, nisi mogao naći stolicu i to su bili ljudi iz grada, jer je na Poluotoku živjelo domaćih ljudi. Koristila se riva za šetnju, a uvečer za uvatit malo bave. Bilo je uvik maeštrala... Sad se i klima minja, nema više bave. A za vlast? Njima je riva pranje para i trošak, da miču ovu škalju svako malo. I da naplaćuju ove šatore i štandove. Gradska uprava bi trebala postaviti jasna pravila, što se može, što ne. Odabrati struku - od povjesničara, urbanista, arhitekata - onda odrediti što bi se najbolje uklopilo. Smisliti neki odgovarajući đir da ljudi mogu popiti u miru kavu i da budu svi zadovoljni. I šetači pasa, obični ljudi i turisti – kaže.
Kao jedan od rijetkih stanovnika koji je ostao živjeti na Poluotoku, naglasit će kako su nas turisti "progutali”.
- Pootvarali su puste apartmane i svi trče za parama ko da nitko od njih neće umrit nikad. Što više para budu imali, to će duže živiti. Možeš misliti. Krive su nam Morske orgulje i Nikola Bašić što ih je projektirao! A on je pobiga doli lipo u Kornate, u svoj mir... Nama je natrubio Orgulje i turizam. Ne volim Orgulje jer su donile nered i na rivu, a i u cilom gradu je nered zbog Orgulja. Teška komercijalizacija i teško točenje para. Može Nikola Bašić biti zadovoljan, ali ja s Orguljama nisam zadovoljan, a vjerujem i dosta ljudi da nije zadovoljno. Ne samo zbog uništenog parkića uz kamenu kuću s puno stabala, lipom ladovinom...
Mnogi će reći da je od Orgulja počeo i značajniji turistički razvoj Zadra?
- Je sigurno. Da se one nisu napravile ne bi od ovakvog turizma bilo ništa, odnosno Zadar bi bio usputna stanica, mada je pitanje i koliko je i sada usputna stanica turistima, za mlade ljude koji dođu vikendom avionima, provedu se, potroše i odu. Odnosno dođu raditi ono što im se doma ne dozvoljava da rade, e to rade po rivi. Bude tu i kampiranja u šatorima, razvučenim tiramolima, prvi red do mora, svega tu bude. Dozvoljava se stvarno svašta, tribali bi biti puno stroži po tom pitanju. I hotel Zagreb bi trebalo urediti, vratiti ga u funkciju. Urediti pitanje parkinga koji je kao rezerviran za Sud i policiju, a ja vidim da tamo parkiraju i Nijemci i Česi i Talijani i nema pauka da ih diže, isto kao i na parkingu škole Petar Preradović. Da parkira netko iz Zadra, a da nije Sud, odmah bi ga digao. Tu ispred hotela Zagreb znali smo u mladosti provoditi dane i večeri, pričali bi, nitko nikome nije smetao. Bila je milina. Sve se prominilo. I mi i riva. Mi smo sve stariji, a riva sve novija, meni se najviše sviđa onih sto metara starog kamena što su ugradili nazad na jednom dijelu, mislim da je bolji i kvalitetniji od ovog novog.
Koliko riva utječe na razvoj Poluotoka?
- Poluotok se više nema što razviti, jer se razvio u apartmane i u restorane brze prehrane, di svi tuku neku paru na brzinu. Riva će uvik ostati, ali je pitanje koliko će ona biti u ciloj toj priči iskorištena i što će se na njoj događati. Već sada se šire štandovi, bez reda i ukusa, s par dasaka, umjetnim zelenim tapetama-travom i par šarenih sijalica. Hoće li to dobiti neki smisao umjesto ovih improvizacija, pokazat će vrime. A riva je lipa, oduvik je bila lipa. Svak svoje fali, ali zadarska riva je posebna jer je zelena, ima lipi pogled... Ma milina je. I neka ostane takva – zaključuje ovaj naš serijal Vajo.