Bik Koji Sjedi, Nikola Tesla i tovar. Što povezuje te tri slike? Zid kafića Doma u starom zadarskom kvartu Varoš „kod tri kantuna“, točno na mjestu pored kojeg se nalazi stara kuća čuvene zadarske fotografske obitelji Brkan.
Vlasnik kafića, Neven Kožul, nedavno je dobio od zadarskih zafrkanata s Bokanjca iz KUD-a Bleke i konji priznanje „Čovik godine grada Zadra“. To su priznanje ove godine prvi put dodjeljivali i prvi ga je dobio upravo Neven Kožul.
A dobio ga je Neven zato jer je – dobar čovik. Ali stvarno dobar čovik! I tu je svoju dobrotu, blagu narav, osmijeh, srdačnost i susretljivost prenio u svoj kafić nazvavši ga Doma kako bi se svi tamo osjećali kao doma i kako bi Doma zbilja postao kao doma. I obrnuto.
Bik Koji Sjedi, Tesla i tovar samo su mali dio duha toga kafića u kojemu se skoro svi Zadrani koji tamo dolaze znaju po imenu i gdje baš svatko tko uđe ili izlazi iz kafića – obavezno pozdravi Nevena. Kao da su zbilja svratili kod njega doma, pa se jave domaćinu kad stižu ili odlaze.
Ali da bi se vratili u kafić Doma, gdje je Kožul prije par godina krenuo doslovno od nule, moramo skoknuti u prošlost i u jedan drugi kafić koji se zvao Kolona. Nalazio se pored čuvenog stupa – Kolone i sadašnji kafić koji je na tom mjestu nema veze s kultnom Kolonom.
- Ja sam počeo za šankom od svoje desete godine, znači prije četrdesetak godina u Koloni. Cafe Kolonu ustanovio je moj otac 1977. godine na Trgu Petra Zoranića i to je bio sličan kafić kao ovaj, samo puno manji, ala dnevni boravak u koji su ljudi rado dolazili, tadašnji kulturnjaci, novinari, ali i mnogi drugi Zadrani. Tamo je bilo sjedište Radio Zadra, Narodnog lista, dolazili su ljudi iz Kazališta lutaka, s Filozofskog fakulteta, iz škola... Ispred kafića je bio prirodni hlad gdje bi se ljudi došli odmoriti, a iznutra je bio samo jedan prozor s pogledom na nekadašnji restoran Dalmaciju i Kalelargu, bio je to prozor prema zapadu... Nismo imali televiziju pa nam je taj prozor bio prozor u svijet, kao što danas i Doma ima prozor prema zapadu, također bez televizije. Igrala se mura, svi su bili uključeni i svi su sami sve osmišljavali, bez nekog usiljenog odnosa između vlasnika i gosta. Poanta je bila da je u Koloni vladala potpuna pažnja, kao i u Doma sada. Znači PP, a ne EPP. Priča s Kolonom završila je 2006. godine na jedan malo čudan način oko tog prostora, a ja sam morao smisliti što dalje – kaže Kožul.
Nakon par poslova koje je promijenio, odlučio se na rizik i unajmio od Grada Zadra prostor u Varoši 2012. godine, te otvorio kafić Doma.
- Ovaj je kafić nastao iz ljubavi prema tom poslu, ali nije bilo lagano iz početka. Sjedio sam unutra praktično sam, te uz potporu pokojeg prijatelja poput Nenada Vertovšeka smišljao što i kako dalje. Konkurencija je bila velika, ovo je mali prostor, ali odlučio sam se pa kako bude. Taj početak, tih prvih sto dana kao i kod svake Vlade, bilo je zbilja teško. Kazali su mi: svaki početak je težak, a nitko nije ni obećao da će biti lako! I ti su ljudi koji su prvi navraćali, osjećali tu moju težinu. Povirili bi unutra i naišli bi na neku ukočenost, ta opuštenost nikako nije izlazila van. I onda se dogodio jedan presudan trenutak, za mene vrlo znakovit. Naš zadarski glumac iz Kazališta lutaka Zlatko Košta primijetio je to moje stanje brige i straha jer bi sam tu sjedio pored ogromne mase ljudi koja se slijevala uz kafić niz Varoš, a kod mene bi došlo svega par ljudi u nekoliko sati. Jednoga dana Zlatko Košta prođe, zastane, okrene se prema meni pa mi kaže: pje-sma Nevene, pje-sma!
Nisam ga direktno pitao što činiti, ali shvatio sam da je to njegovo „pjesma Nevene“ i taj izričaj izišao iz slobode umjetnika koji zna prepoznati i tu zgrčenost i tu slobodu. To je bila neka vrsta okidača, a i prije njegove „pjesme“ znali su mi neki prijatelji savjetovati da taj prostor oživim na način da – pjevam. A ja bih bio sve u životu radio, samo ne bih pjevao. Kad je Zlatko rekao „pje-sma Nevene“ počeo sam inicirati pjesmu i sam sam počeo pjevati. To je bila ključna riječ, s pjesmom je počelo sve i na kraju je završilo u istinskoj lijepoj pjesmi. Hvala Zlatko! - kaže Neven.
Ljudi su pomalo počeli dolaziti, osjetili su tu opuštenost koja je nastavila rasti i preko ljeta, da bi koncem godine, kako to sad kažu u Adventu, počeli stalni gosti dolaziti. Osjetilo se prijateljstvo i stekla se veća grupa ljudi. Oni su počeli donositi svoje pjesme, svoju opuštenost i priče i počeli su stvarati kafić Doma iznutra. Ali zajedno s njima i turisti ljeti kojima je Neven otkrio svoju „pjesmu“ - pomoću crteža iz Ljubavne kutije kartolina, koju je svaki gost mogao sam osmisliti. I dogodilo se čudo!
- Crtežima su se ljudi počeli izražavati kao djeca, poput pjesme i igre. U kafiću su se počele crtati kartoline koje smo vješali na „interaktivni“ zid i koje su ostajale u kafiću kad bi ti gosti otišli dalje, a nastajale su iz ljubavi i potrebe da se dijele. Dolazili bi drugi i priča se samo nastavljala, bez nekih velikih pretenzija, samo u trenutku inspiracije. A oni koji bi došli dogodine, našli bi opet svoje kartoline. Skupilo se iz više od 35 zemalja svijeta 500 crteža, zapisa i dojmova i sve sam to sačuvao u svojoj arhivi. A i mi smo se dobro zabavljali s gostima. Dobro mi je rekao Ćuća iz konobe Stomorice: vi ne radite, vi se razonođujete! Posao je postao razonoda, hobi i istinski užitrak koji samo dijelim dalje, bez neke namjere – kaže Neven Kožul.
Njega se inače često može vidjeti u japanskom izgledu, kimonu i vijetnamskoj – slamnatoj kapi. Poput Samuraja, a zapravo Sa-Muraja (Muraj se zove dio grada kojega opasavaju zadarski bedemi op.n.). Onaj karakteristični istočnjački pozdrav sa sklopljenim rukama kojega Neven-san često koristi, zapravo je i dalmatinski pozdrav. Dalmatinci su znali tako sklapati ruke kad su htjeli zahvalom nekoga počastiti i reći „hvala što ste došli, hvala što ste tu“.
- Netko mi je savjetovao, to ti dobro stoji i ja sam se jednog ponedjeljka ujutro obukao u kimono, papuče, tada još bez kape. Slikali su me tada za novine kao „Japanca u Zadru“ i tako je to počelo. Jedan mi je gost donio ovu vijetnamsku kapu koju sam upotpunio s kimonom. Ne zbog nekog trika, već zbog igre na koju ljudi odlično reagiraju, i stranci i domaći. A najbolje reagiraju djeca. Jedna curica od pet godina kad me ugledala s ovom kapom, rekla je: vidi kakav je krov stavio na glavu! – kaže Neven.
Razlog za feštu sada se svako malo nađe, ako ništa drugo, onda se slavi utorak, ili srijeda. Ili četvrtak...
- Mi smo jednostavno osuđeni jedni na druge. Čovik nema puno, ali ima sebe i to može podijeliti s drugim. Bez obzira na životne okolnosti, čovik uvik ima nešto dati. Ovdje svi na neki način nešto daju i kroz to davanje prostor zaživi sam od sebe. Ljudi ga oplemene prijateljstvom i zajedništvom. Svi naši događaji počeli su iz potrebe da ljudi daju sebe. Jedan naš slikar Nenad Čulić bilježio je uobičajene dnevne prizore u kafiću kroz svoje crteže, bez neke posebne namjere. Skupilo se 30-tak njegovih radova i još od Irene Baković Marušić koja je također akademska slikarica. Odlučili smo to pokazati ljudima i organizirali smo novogodišnju izložbu, zajedničkim snagama i mi i gosti. Kad je počela izložba, evo svih zadarskih medija, svi su došli! Završili smo na kraju i u jutarnjem programu Hrvatske televizije reportažom iz kafića. Tako je počelo, a nastavilo se maškarama, pa ocjenjivanjem maslinovog ulja, pa haiku večeri gdje smo u cijelu haiku scenografiju „obukli“ kafić – prisjeća se Kožul.
A na prozor prema Zapadu postavio je – pršut na stalku, kao neka vrsta hommagea na rezanje pršuta kako je to činio Slavko Tovar, nekadašnji vlasnik legendarne konobe koja se nalazila nedaleko u Varoši. Nenin pršut opet se ne poslužuje strogo komercijalno, već onako, iz zahvalnosti i po guštu, često i samo za kušati, pa kako se komu svidi, netko sjedne netko ne sjedne... Usred „ljute“ komercijale u kojoj se danas samo gleda kako u što kraće vremena što više zaraditi, Nevenov kafić Doma kao da ima neki posebni izvanvremenski i izvanmaterijalni „serum“, pa odolijeva svojom tvrdoglavom - jednostavnosti.
- Došao jedan kineski par, a ja režem pršut. Koncentrirao se ja na rezanje oštrim nožem, kad vidim, netko iznad mene. A ono Kinez od metar i osamdeset! Uzmem tu fetu pršuta i dam mu je u ruku. Probao je i zahvalio se. I ode. Kad u iduća tri dana, dolazio je sa ženom svaku večer u kafić. A broker je u Šangaju i po šest mjeseci godišnje putuje po svijetu. Jeo je pršut, inćune i pio crno vino. Ko pravi dalmatinac. A Kinez – kazuje Neven.
Završio je skoro i u Engleskoj, zahvaljujući jednom bračnom paru koje je upoznao u kafiću i crtežima koje on naziva „duhovnim dionicama“ prostora, ljudi i čitavog kafića. Došli su prije dvije godine i pitali ga, da li ih se sjeća. Rekao im je točno što su pili, gdje sjedili i kako su razgovarali s Djedom Mrazom iz Kaštela koji čitavog ljeta obilazi Zadar, usred zvizdana. Nisu mogli vjerovati da ih se sjeća. A kad im je iz svoje arhive izvadio crteže koje su crtali, ostali su zapanjeni. I pozvali ga kod njih u Englesku kad god žele. Poslao im je po jednom prijatelju kartolinu i cd dalmatinskih pisama među kojima je bila i „Da te mogu pismom zvati“ koju je pjevao s tim Englezom jedne večeri do 2 sata ujutro. A drugom prilikom, za jednog kišnog ljetnog dana kad su svi turisti nahrupili na Poluotok, kod njega se od poslijepodneva do večeri plesalo, u kafiću i izvan njega. Dvije Njemice su shvatile da Neno ne može sam i da je gužva, pa su zgrabile tacne i – radile.
- Zafrkavao sam goste da imam na privremenom radu u kafiću dvije Njemice. Vidite, i Nijemci rade za Hrvate. Moje gastarbajterice! Ma to je bio urnebes. Shvatiš da smo svi mali na ovom planetu i da smo tu da jedni drugom damo ruku kad treba – smije se Neno.
Kud će Doma dalje? Tko zna. Doma nema planove ni kratkoročne ni srednjoročne, ne voli ocjenjivanja ni natjecanja, podjele među ljudima. U Doma su svi isti, bez obzira na životne različitosti…
- Pretenzija nekih velikih nemamo, događanja će sama po sebi ići, bez upiranja, tradicionalno kako se dogodi. Kao nekidan kad smo degustirali vina Bože Bačića iz Podgrađa i slavili najmanje poznatog zadarskog sveca zaštitnika Zoila kako bi oživjeli taj varoški duh prošlih vremena i načina na koji su ljudi tada živjeli. Važna je zahvalnost, da se pokaže da sve to što je bilo u prošlosti nije bilo uzalud, da se bar na trenutak to oživi i vrati. Dobro je lito u Zadru, ali znate što? Zimi je na Poluotoku još i lipše. Puno se kod nas govori o oživljavanju Poluotoka, evo mi smo ga uspjeli oživjeti na naš način i to dijelimo svima – zaključuje Neven Kožul.
Čovik godine grada Zadra.
Da čovik? Ljudina!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....