Doma je doma, ali Doma je ipak samo – u Zadru. I to ne na bilo kojem mjestu, već na Tri kantuna. Ne na opjevanih Četiri kantuna, već na jednom kantunu manje, ali ne manje vrijednom, nešto niže u Varošu, na ulazu u nekadašnju Dolinu ćupova, tu mitsku zonu zadarskog bitka, čiji su nekadašnji simboli bili legendarna fotografska braća Brkan, čuvene Gracijela, Palmina, Perka, pa legendarni vlasnik konobe Tovar Slavko Radak, pa kasnije Stomorica i noviji „čuvari varoškog ognjišta“ Ćuća i njegova konoba Tovar, te još prije njega Neven Kožul koji je „ničim izazvan“, a zapravo na neki način protjeran s domicilne lokacije legendarnog kafića „Kolona“, otvorio na Tri kantuna lokal „iz ničega“ i nazvao ga „Doma“. Sjedio je neko vrijeme očajan pred praznim šankom dok nije naletio glumački bard Zlatko Košta iz Kazališta lutaka i vidjevši ga onako potištenog, u prolazu „glumačkim baritonom“ povikao: „pjesmaaaa, Nevene, pjesmaaaa!“
I sve ostalo je – legenda.
Kafić „Doma“ postalo je tvrdoglavo mjesto Zadrana koji vam baš ne mare za ovo i ono i koji su, kako bi se to reklo, ono, svoji – Zadrani kakvi su nekad bili i sad su.
A za njima, eto i stranaca. Gosti se u kafiću „Doma“ prilagođavaju domaćem điru i gostima, što je u potpunoj suprotnosti s uvriježenim trendom prilagođavanja turistima i turizmu na svakom, pa i najmanjem koraku.
Ne! U „Doma“ je svatko doma, bio on Zadranin, Marsovac ili - Kinez.
E sad kad smo kod Kineza, vlasnik „Doma“ ima neku čudnu napast da već godinama nosi, ajde ne baš kineski, ali zato – vijetnamski šešir. Onaj, klasični trokutasti, kakav se mogao vidjeti samo u kung fu filovima ili nedajbože ratnim filmskim strahotama o Vijetnamu. E pa Neno godinama nosi takav šešir, a ako ga tko od domaćih Zadrana na Poluotoku susretne bez njega, stat će i zapitati ga – što mu je, gdje mu je šešir? Eto toliko je Zadar manit grad, a tu i takvu manitovštinu turisti jednostavno – obožavaju! Ne vjerujete? Svratite u „Doma“!
- Pa to vam je zapravo sasvim jednostavno. U ovo doba poplave komercijalnog turizma, ostalo je par mjesta koji se ne prilagođavaju nego jednostavno žive 365 dana turizam. Jer turizam nije samo sezona, nego je turizam cjelogodišnje življenje na Poluotoku, barem gdje smo mi sada. Tako da se ti turisti vrlo lako priključe, zapravo im je jako simpatično kad vide naš domaći đir. Oni to vole! Svo to kopiranje, sva ta usluga koja se nudi je većinom kopirana iz njihovih gradova odakle dolaze. Onda dođu u neki prostor gdje ništa nije kopirano, a vidite da ljudi nonstop sudjeluju ustvari. Tako da su ti domaći ljudi, barem na ovom mistu, svi uključeni, kao jedna familija. Od stola do stola nema neke uštogljenosti nego se svi uključe. I onda je to turistima valjda zabavno i onda dođu – pripovijeda nam Neno dok se sa zvučnika nadglasava sa starim Divljim jagodama koji već u suton ljeta prizivaju vječnu krivnju mora.
„Doma“ će idućeg proljeća napuniti „tek“ deset godina. Lipo i okruglo, obljetnica će se proslaviti kako spada, obećava Neven.
Imali su tamo pomno organiziranih fešti, ali hepening se kod njih dogodi i u trenutku, bez plana. Nekome bude rođendan, neko navrati pa uzme gitaru i zapiva, tako da za feštu i nisu potrebni veliki planovi i očekivanja nego je to trenutak u koji se okupljeni uključe.
„Doma“ dolazi stalna publika, zimi i ljeti. Kad dođu turisti, oni zateknu tu domaću, opuštenu atmosferu. I oni se uključe sa stalnim gostima, pa onda nastane priča poput onih s kosim kapama kojih već ima 50-tak sa svih strana svijeta.
- Taj šešir, odnosno kapa, je vijetnamska, nastala je u kafiću „Doma“ prije četiri godine kad sam je prvi put stavio na glavu. Jedan naš mornar iz Ražanca, Dedo, imao je na šufitu tu staru kapu koju je kupio na Sumatri prije 30 godina. Radio sam u kafiću u crnom kimonu jer mi je tako došlo i on je rekao „imam ja na šufitu jednu kapu koja će biti idealna za tvoju glavu“. Stavio sam tu kapu iz igre i zafrkancije i ta kapa je postala neki znak prepoznavanja. Kad skinem kapu nitko mi se ne javi ni od prijatelja ni od poznanika. Jednostavno me ne prepoznaju bez te kape! A kad stavim kapu, sve je u redu. Na početku mi je bio neki zazor, oću li na pjacu s kapom, u Gradsku upravu s njom, u bolnicu… uglavnom, sad s kapom idem bez problema svugdi. A sad znaju reći: idete kod KNK. To vam je „Kinez na Kantunu“ – kaže Neno koji je sa i bez kape prilično komunikativan pa se ljudi i brzo povežu.
- Pomoću glazbe koja je izvor svega, ljudi dođu, sidnu unutra, osjete, podilu i jednostavno se dogodi ta jedna sretna priča, da sve postane isto i čovjek uistinu postane Doma. Ta je pjesma poveznica ustvari… Budi ono što jesi i ne boj se. Nema onog pretencioznog, komercijalne stvari nisu na prvom mjestu i nisu prioritet. Je da se kod nas sve gleda kroz brojke, statistiku, uspjeh, dobitak. Ali to je samo posljedica načina djelovanja. U današnje doba kad ljudi imaju nekakve svoje kraljeve vjetra, kraljeve bakra, tako mi imamo svoje male kraljeve pomidora, kraljeve vica, kraljeve maslina… Doduše prošli smo teško razdoblje, jer zbog korone smo imali „beskontaktno doba“, pa „Doma“ nije baš ni radilo tada jer mi nismo baš na „to go“, mi smo više na „tu tu“, kontaktni sport. Fala Bogu, mislim da to vrijeme prolazi i da ćemo se mi vratiti našem pršutu koji se, poput Slavka Tovara, riže po pola ure za jedan sendvič. Uostalom tu kod Ćuće ima pršuta, pa se lako iskombiniramo – kaže Kožul dok zvučnu pozadinu kafića s Parnog valjka i Hajde mala dođi, smjenjuje Majko Zemljo Tihomira Popa Asanovića (člana legendarne grupe Time)...
Zaplešu često turisti i domaći i ispred Doma, u kali, onako spontano. A kad dođe zima i kale opuste, onda se smišljaju fešte od vina, maslinova ulja, noćnjaci, moćnjaci… Uključe se slikari, vinari, umjetnici, razni zajebanti… Sudjelovalo je Doma i u manifestacijama kao što su Noć muzeja, radili su Smiješnu stranu sushija s Varoškim i Ličkim sushijem vezanim uz Festival sushija (Varoški sushi je inače raštika, riža i pršut). Napravili su i najduži sushi u povijesti – 1450 cm, bilo je i izložbi, šank arta…
- Živimo kao familija, radujemo se svaki dan. Ovo je istinski - doma. Ono što ne mogu kod kuće, dođu u Doma pa se mi skupa igramo. To je cila filozofija. Imamo mi i svoje Upravno vijeće, after midnajte (po JJ Caleu) kad ideje same od sebe krenu. Uživali bi onda i mi i drugi, a i mediji su nas pratili, pisani i elektronski. Čak smo napravili i Prvi varoški varaton. Ne maraton, već varaton, 42 metra i 32 centimetra dug. To je izazvalo pozornost samo tako, trka od Kulta do nas. Imali smo i doping kontrolu, okrjepnu stanicu na pola puta… Bilo je tih ideja. Drago mi je da smo uspjeli sačuvati taj duh Varoša, duh Doline ćupova, imali smo i izložbu starih zanata ljudi koji su tu nekad živjeli, kroz maškare i izložbe izrazili smo jednu zahvalnost. Jer ako nema zahvalnosti prema svim tim ljudima koji su tu živili i radili, ne bi se to ništa vidilo. Ljudi koji žele raditi turizam, trebaju prvo imati zahvalnost prema gradu. Mi se uvijek pozivamo na tradiciju, a tradicija ne opstaje ako nema te zahvalnosti prema gradu i tradiciji. Zadar je mišancija kultura i baš zbog tog miješanja je i opstao i to je što je – zaključuje Neven Kožul.