U Hrvatskoj nitko ništa ne proizvodi, a kamoli izvozi. Tu privatnici posluju samo s državom i njenim poduzećima, dijele mizerne plaće i još kasne s isplatom. Mladi, obrazovani ljudi, nemaju šanse dobiti prvo radno mjesto u struci, pa su često s diplomom ili dvije u džepu osuđeni na konobarenje i sezonske poslove...
Eto, u tri rečenice rekli smo sve o sumornoj nam stvarnosti, pa opet, i srećom, postoje i tvrtke u kojima baš ništa od nabrojenog ne vrijedi: oni izvoze, dapače, tržište im je cijeli svijet, a početna plaća u firmi veća i od hrvatskog prosječnog osobnog dohotka. I ne, nisu u milijunskom Zagrebu, naprednom Međimurju ili bogatoj Istri, već tu, na periferiji Splita, Dračevcu, i s ponosom ističu: “Ljudi, mi smo Tromont!“
Eto, u tri rečenice rekli smo sve o sumornoj nam stvarnosti, pa opet, i srećom, postoje i tvrtke u kojima baš ništa od nabrojenog ne vrijedi: oni izvoze, dapače, tržište im je cijeli svijet, a početna plaća u firmi veća i od hrvatskog prosječnog osobnog dohotka. I ne, nisu u milijunskom Zagrebu, naprednom Međimurju ili bogatoj Istri, već tu, na periferiji Splita, Dračevcu, i s ponosom ističu: “Ljudi, mi smo Tromont!“