Ustaški dernek, kako je imenovano okupljanje desetaka tisuća mladih u Imotskom, raspalio je političke strasti na vrhuncu ljeta. Quo vadis, Croatia? Gotovo trideset godina od završetka Domovinskog rata, mase kliču "Za dom spremni" i u deliriju slave ratne zločince Juru Francetića i Rafaela Bobana.
Privesti jednog ili njih par zbog ustašluka, nije problem. No što učiniti s trideset, pedeset tisuća ljudi, kao što to gotovo pa redovito biva na nogometnim stadionima ili na koncertu Marka Perkovića u Imotskom?
Može li se vratiti u bocu zloduha kojeg je dogovorom s ostacima poražene kvislinške vojske u Drugom svjetskom ratu, političkim emigrantima ustaške provenijencije u Norvalu, na slobodu pustio najmlađi Titov general Franjo Tuđman?
Pobuna protiv establišmenta
– U redu, postoji geneza svega toga, ali glavno pitanje je zašto je ta pojava dovedena do ove točke? U pitanju je strukturna greška jer nikada ni do kraja nije provedeno suočavanje s prošlošću. I zato posljedično, i iz dana u dan, raste taj jaz između političkog vodstva i građana, produbljuju se socijalne razlike, osjećaju sve veće tenzije između političke klase i narodnih masa. Što drugo i očekivati kad politička elita sebi ozbiljno diže plaće, dijeli tortu, a umirovljenicima daje biškote. Tako strukturiran sustav mora imati za posljedicu ovo što smo vidjeli u Imotskom.
Ako godinama na proslavi "Oluje" ograđuješ politički establišment od onih koji su u njoj zaista sudjelovali, od samih branitelja, i ako od njih u obilježavanju pobjede u kojoj su oni sudjelovali na centralnoj proslavi veću ulogu imaju političari koji s "Olujom" nikakve veze nemaju, posljedica je procjep između politike vlasti na čelu s Plenkovićem, koja kontrolira medije i ne da nikome pristup bilo čemu bitnom ako nema njihovu stranačku iskaznicu, i ostalih koji ne pripadaju toj političkoj kasti. Ne možeš ograditi političare na proslavi "Oluje" u Kninu i ne pustiti među njih pripadnike Četvrte brigade i druge, a da na to ne dobiješ negativnu reakciju – veli politolog i sociolog dr. Anđelko Milardović, pa objašnjava da su oni koji se danas povode za ekstremizmom idealni za manipulaciju.
– To je jedna dezorijentirana generacija mladih ljudi. Oni su zatočenici bolonjske šume i društvenih mreža i kao takvi su, zbog vlastitog neznanja, pogodni za manipulaciju, to prije jer su njihove perspektive nikakve. Kako u ovim okolnostima mogu doći do stana, iznajmiti ga ili kupiti? Kako mogu do posla ili dobre plaće, a da se ne moraju seliti? I kako onda mogu zasnovati obitelj? Politička klasa u okolnostima simulirane demokracije doživljava sustav kao dioničko društvo, a pristup njegovim resursima imaju samo oni s političkom iskaznicom. Ekonomska, socijalna, moralna kriza, pogoduje krajnostima. I proslava u Kninu bila je nešto kao interni dernek za političku elitu ograđenu od onih za koje tu nema mjesta. Odgovor na to je populizam upakiran u pop-folk glazbu koji je zapravo pobuna protiv otuđenog establišmenta – veli Milardović, i napominje da će biti tako sve dok vlast tretira one koji ne pripadaju establišmentu kao kišne gliste, a kad takvi HDZ-u izađu na cestu, zgazi ih se.
Ustaški mural
Što o svemu misli publicist i povjesničar Dragan Markovina? Je li famozno Plenkovićevo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, dodatno zakompliciralo situaciju odbivši jasno osuditi pozdrav zločinačke, kvislinške NDH?
– To Vijeće nije napravilo ništa jer je ponudilo solomunska rješenja, pitijske odgovore koje se može tumačiti ovako i onako. Zato za ovakve stvari eventualno možete kazniti organizatora, ali to je bezveze jer nećete riješiti posljedice dok ne uklonite njihove uzroke – poručuje Milardović.
– Mene ovdje najviše brine mlađa populacija. Njih je tamo bilo najviše. To što Thompson nije dvije godine nastupao zbog problema s djetetom, možda je zavaralo one u Hrvatskoj koji su pomislili da takvih stvari više nema, ustvari, ne da ih uopće nema, ali da su marginalizirane. Međutim, na Korčuli primjerice, koja nije ni Imotski, ni Sinj, kad god je neki malonogometni turnir, dan općine, mjesta, fešta, diljem Dalmacije, obala, otoci, Zagora, nakon tri popijene pive ćete doći na isto – konstatira Markovina.
Ispada da je "Za dom spremni", koji je devedesetih ipak bio samo uzvik manjine okupljene oko pravaških stranaka, danas dio mainstreama?! Gotovo pa da postaješ čudan ako upozoravaš druge da se radi o zločinačkom pokliču pod kojim su ubijane i protjerivane stotine tisuća ljudi; samo zato jer su bili druge nacije, vjere ili političkog opredjeljenja?
– Mi govorimo o razdoblju od tri desetljeća tog pokliča, i bez obzira na reakcije šefova države na njega od Tuđmana, Mesića, Josipovića do danas, o tri desetljeća indoktrinacije tim uzvikom. Došli smo do toga da je Daniel Radeta iz Zadra, koji je ukazao na onaj tzv. mural ustaškog vojnika, istinski heroj Dalmacije, međutim, ni nakon njegove iznimno hrabre reakcije i činjenice da je zahvaljujući njoj to došlo u medije, nema sela u kojem nije osvanula ta "slika". Vidio sam je čak i posred magistrale u Kominu – kaže Markovina pa nudi rješenje.
– Prvo taj poklič odmah treba staviti izvan zakona, što sada nije slučaj. To traži Ognjen Kraus i to je ispravno. To je minimum koji se može ostvariti javnim pritiskom na Vladu. Bar da se to promijeni u zakonu, no ako i kad se promijeni, jasno je ko dan da ne možeš zbog toga hapsiti trideset tisuća ljudi. Nakon toga treba krenuti s edukacijom mladih, a za to nam treba bar desetljeće. Dakle, ako ne cijelih trideset, a onda barem deset godina drukčijeg pristupa toj temi da bismo uopće došli u neku nultu fazu da oni koji sada imaju pet, šest godina, ne budu takvi u svojim dvadesetima – veli naš sugovornik.
Strah od istine
Je li Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, nota bene, trebalo je smisliti ovako blesav naziv nekog stručnog tijela, još više zamaglilo stvari prijedlogom akademika Zvonka Kusića da se "njegovanje spremnosti" ipak dopusti u određenim situacijama i određenim okolnostima?
– Jasna je stvar da je HOS bio vojska HSP-a i paravojna formacija, te da su koristili taj poklič zbog ustaške simbolike. Ne može se sporiti da su ti ljudi, konkretno u borbama iznad Dubrovnika, spasili taj grad. Pa možda baš konkretno negdje gdje su ti ljudi stradali takvo što još i tolerirati, ali spomenik HOS-u na Splitu 3 gdje su izbacivali ljude iz stanova, to nikako. To je namjerno urađeno, kao i što je spomenik 72. bojni podignut ispred Lore. Problem je što Hrvatska ne želi čuti istinu, makar je svi iznad trideset godina znaju, a to je da je nakon "Oluje" bilo sve spaljeno, da je bilo ubojstava, i da praktički cijeli Split zna da se ljude izbacivalo iz stanova. Uostalom, u tim stanovima danas netko živi, a ovo što sam nabrojio nitko javno ne želi reći. Svi se pravimo ludi. Ajmo se prestati praviti ludi pa reći: da, bio je rat.
I, naravno, mi smo u njemu napadnuti i bili smo žrtve, ali kad je u ratu koji je takvo stanje kakvo jest, bilo je i zločina i s naše strane. I mi smo radili stvari koje nisu u redu. Sve se to, dakle, može reći u par rečenica, a da se ne promijeni karakter rata. Partizani su vršili zločine 1945., ali to ne mijenja karakter njihove borbe. Ma, samo da se jednom kaže, čujte, bilo je takvo vrijeme, ali to danas više stvarno nije u redu i – zdravo – Markovina će.
Koliko je to sada kompliciranije s obzirom na to da HDZ vlada državom u koaliciji s DP-om? To se vidi iz premijerovih nastupa na ovu temu koji su uvijeniji nego ranije.
– Milanović, koji je sada nova ikona desnice, on ima hrabrosti ustati protiv toga, a HDZ nema. Mislim da je za dvadesetogodišnjake koji su upali u tu zamku kasno, ali za onu mladost koja tek dolazi – nije. Prvo, dakle, staviti pozdrav "Za dom spremni" izvan snage, iako je svakomu jasno da se ne može hapsiti trideset tisuća ljudi, a onda kroz mainstream medije euducirati mlade o čemu se tu radi. Možda sada ovim mladim ljudima pomoći nema, ali spasimo one koji dolaze iza njih.