Bivši ravnatelj Tuđmanove Službe za zaštitu ustavnog poretka prisluškuje kako njegov pošip vrije i otkriva zašto je iz politike otišao u vinograd

Zvao me pomoćnik ministra policije! Ravnatelj Službe za zaštitu ustavnog poretka! Zbog vina! Pošipa! Kaže moramo se vidjet, važno je. I sve je bilo baš tako i istina je, jedino što je pomoćnik ministra policije bivši. Smiljan Reljić, pomoćnik ministra policije u vrijeme Franje Tuđmana, ravnatelj Službe za zaštitu ustavnog poretka, današnje SOA-e, koji je novinarima ostao na zubu zbog optužbe da ih je pratio i prisluškivao danas je - vinar u Drnišu.

Jeste li čuli za drniški merlot? Bome da jeste. A jeste li čuli za drniški pošip? Bome da niste! A ima ga...
- Znate li koji je najsjeverniji vrhunski pošip, onaj koji je najdalje od mora, a vrhunski je? Moj pošip! Mislim da je to dobra priča, zanima li vas? - reče mi telefonom.

Smiljana Reljića sam kratko srela prije dvije godine u Zagrebu u nekom društvu i zapamtila sam da je posebno pažljivo slušao kad bi krenula priča o vinu. I evo priče o vinu, politici, prisluškivanju...
Došao po mene pa na Krku i u Drniš. Nije baš ni blizu, pošip je bogme daleko od obale dobacio. Kakav li je? Družili se cijeli dan i izgleda - Smiljan Reljić je stvarno postao vinar. Ne ono za šminku i da se u fensi društvu pohvali da ima svoje vino i vinograde nego zapravo. Na tečajeve išao, sam svoju lozu reže, ušao u priču o vinu sto posto.

- Što je vama s tim vinogradima? Kako ste vi uopće došli na ideju da postanete vinar? Iz politike, Zagreba u Drniš sadit lozu... - pitam putem malo grintavo, ja nekad reporterka unutarnjopolitičke rubrike 'Slobodne' utekla u vina, a evo i njih...
- Ma nisam ja ništa došao, ja sam u biti uvijek živio s tim! Moja prva dječačka iskustva su loša s vinogradom. Mene su već s deset godina tjerali da moram ić radit u vinograd, plijevit, pomagat materi. Ja nisam iznebuha pao u ovu priču. Mi smo prije ovoga rata imali tri tisuće loza, što je za to vrijeme bilo prilično. Nije u Drnišu bilo nikakvih velikih vinograda osim onih "Dalmacijavina". Dva vinograda sam imao u naslijeđu, ali ja sam sam svoj prvi vinograd posadio 1987. godine. I taj vinograd je došao na rod u godini napada na Drniš. Tako da su ga četnici prvi brali...

- Prva berba vam bila četnička!
- E! - nasmijao se. - I nakon "Oluje" prvo što sam išao obnavljat su vinogradi. Ja sam prije obnovio taj vinograd nego kuću.

- Koliki je to bio vinograd?
- Mali, osamsto loza. U njemu je bilo plavine, nešto malo merlota, debit i malvazija. I pokazalo se bilo da je ta potpuno netipična kombinacija debita i malvazije odlična, bolja od kombinacije debita i maraštine. U "Dalmacijavinu" je tada radio jedan odličan inžinjer Anušić koji mi je savjetovao da posadim i malvaziju. Kažu stari ljudi da ti ono na što te u mladost tjeraju u kasnijim godinama postane nešto najdraže. Zašto iz policije i politike u to? Zato što mislim da je ovo puno iskreniji i čestitiji život nego onaj u politici i u jednom trenutku sam odlučio da ću se bavit nečim što je realno, što je začinjeno s puno manje stresa i nečim o čemu u krajnjoj liniji odlučujem ja sam... I 2008. godine sam odlučio da ću saditi vinograd da imam vina za sebe i prijatelje i na kraju se ta priča izrodila u ovo. Danas imam skoro tri hektara vinograda i 15.000 do 20.000 boca vina godišnje.

Vina Vizzulin su, veli, na tržištu od 2013. godine.
- A zašto se zovu Vizzulin, a ne Viculin po hrvatski, pitam ga.
- To je ponovno oživljeno drugo prezime moje obitelji. Jer moj djed Josip Reljić Vizzulin je prije sto godina iz Kaštela doselio u drniški kraj i tu se počeo baviti vinarstvom i ugostiteljstvom. Ne znam zbog čega je, pod utjecajem narodnjaštva, ili ne znam čega, ostavio to prezime i zadržao samo Reljić. A pisalo se baš Vizzulin. Tako ga je upisao svećenik na rođenju. Ja sam razmišljajući o brendu zaključio da bi bilo korektno prema djedu to nazvati tim drugim prezimenom. Pa neka vino pod tim brendom samo sebi stvara budućnost...

Na Roškom slapu bilo je more ljudi i auta. Na plus 40 pokušali smo u restoranu ohladiti pošip kako treba. Merlotu Vizzulin je manje trebalo i - fino je vino, baš lijepo crno vino, elegantno, pitko i za vrućeg ljetnog dana. Pošip se borio s celzijusima, led se topio brže nego ga je stizao dovoljno ohladiti, ali - svidio mi se. I više od merlota. Moćan je, jak, markantan, mineralan... Pošip je velika faca i iza brda.
- Pamet ovog merlota i pošipa je mladi enolog dr. sc. Željko Andabaka koji je docent na vinarstvu na zagrebačkoj Agronomiji. Rođen inače tristo metara od mog vinograda.

- Otkud pošip kod vas? U Drnišu mu baš i nije zavičaj, nit ga se po drniškim vinogradima ikad prije sadilo...
- Ja sam od ljudi koji vole izazove i zanimao sam se šta je to što je moguće i kad su mi rekli da je na tom prostoru moguće uzgajati i pošip ja sam se zainteresirao. Malo sam se konzultirao sa strukom, malo s knjigama, malo sam sa sobom i odlučio sam se na taj rizik. Posadio sam tri tisuće loza pošipa, kasnije sam nadosadio pa je sad pet tisuća loza pošipa. Prvi pošip izašao nam je 2013. godine. Mi smo već tada vidili da smo dobili vino koje je puno bolje nego bi bilo vino od ovih naših uobičajenih bijelih sorti. Vinogradi su s godinama bili sve bolji, poboljšavala se tehnologija, prilagođavali smo je pošipu, to znači da smo ga brali uvečer, da smo ga preko noći u hladnjači hladili, pa ga tako ohlađenog prerađivali.... I 2015. godine dobili smo za naš pošip Vizzulin na Zavodu za vinarstvo ocjenu vrhunskoga vina. Znači ako se pravilno radi, rezultat ne bi smio izostati, bez obzira što mnogi smatraju da je pošip na ovom prostoru stranac.

Vinograd pošipa Smiljana Reljića je na južnim stranama planine Promine. Kaže, radi se o zemlji koja je poprilično debela, a pošip inače traži deblje zemlje, i nalazi se na terenu koji je poprilično vjetrovit, što je neobično jer vele da pošip ne voli vjetrovite terene.
- On je na terenu na kojem se zahvaljujući kanjonu Čikole sastaju mediteranski i kontinentalni zrak. Praktično naš pošip sazrijeva u uvjetima u kojima sazrijevaju drniški pršuti za koje kažu da su najbolji u državi. Vinograd i je u neposrednoj blizini stare pršutane.
Vrhunski pošip Vizzulin berbe 2015. je gotovo već sav prodan, ostale su neke male količine, ali, veli, sad će na tržište pošip 2016. 'On nije ništa lošiji, možda je manje alkoholičan. Pošip 2015. je imao 14,3 posto alkohola, a 2016. je 13,4 posto', kaže Smiljan Reljić.

- Ajmo se mi vratiti na politiku. Kako je to s vama išlo od početka u politici?
- Ja sam prije rata zamislio svoj život onako kako ga živim danas. Vratio sam se sa ženom sa studija u Zagrebu u Drniš, zaposlili smo se oboje, dobili smo dijete, živili smo u svojoj kući, živili smo slobodno, neopterećeno, onda smo počeli sadit i vinograde, čak smo imali i stoku, živili smo dobrim životom o kojem ljudi danas na Zapadu sanjaju. Ali to je bilo vrijeme prijeloma, Jugoslavija je očigledno nestajala, stvarale su se nove države i svako tko je mislio da treba dati nešto toj državi tog trenutka se priključio. Ja sam se vrlo brzo uključio u čitavu tu priču, izabran sam na prvim izborima za saborskog zastupnika, uskoro postao i predsjednik Izvršnog vijeća u Drnišu, to je bilo vrijeme entuzijazma, sve dok nije počeo rat i dok se sve nije počelo raspadati.

- Šta ste vi po struci?
- Diplomirani pravnik. Moja žena Višnja je magistar psihologije i svoj smo posao isto tako mogli raditi i u Zagrebu, a i ona je rođena Zagrepčanka. I kad je počeo rat, kad se sve to raspalo, na nagovor predsjednika Tuđmana otišao sam u Zagreb. Drniš je okupiran. Bio sam pomoćnik ministra, ravnatelj Službe za zaštitu ustavnog poretka, današnje SOA-e. Ostao sam u policiji i tako sam došao u priliku da vidim sve dobro i loše od politike. I u jednom trenutku, u jednom od tih mnogih prevrata, u kojima sam ja na neki način bio i sudionik i osobno me diralo, ja sam donio odluku da ja više ne želim taj posao. Nitko me nije tjerao, dakle bila je to moja volja, i otišao sam u mirovinu 2002. godine. I kako nisam po prirodi tip koji može mirovati, počeo sam razmišljati što bih ja to radio i na kraju se iskristaliziralo - vino i vinogradi.

- Što vas je natjeralo da odlučite da nećete više biti ni u policiji, ni u politici? Koji je to bio trenutak?
- Ma nisam ja u to ušao zbog osobnih interesa, i nije ovo sad neko licemjerje, ja sam u tu cijelu priču oko politike ušao iz ideala. Sjetio bih se rečenice svoga oca koji bi stalno govorio: 'Kad bi bili sami, mi bi bili jači od Švicarske'. Meni je žao da nije živ, pa da mu danas kažem: 'Evo sad smo sami, a vidi Švicarske!' Danas nas uspoređuju s Makedonijom! Dakle ja sam u tu priču ušao iz ideala i onog trena kad sam shvatio da ta priča s idealima ima i svoju drugu stranu, da je tu i puno drugih interesa koje mi, koji smo neposredno bili uključeni u sva ta zbivanja oko rata i obrane nismo ni kužili... Meni je pojam privatizacija, velikih pretvorbi bio stran, ja nisam uopće mislio, niti mi je u tim trenucima moglo ići u glavu da netko razmišlja kako će pokupiti kakvu tvornicu, prisvojiti je... A normalno imate i neke osobne lomove, s jedne strane, a s druge strane ta jedna garnitura ljudi koja je stvarala državu polako se raspadala. Predsjednik je bio bolestan, obračuni su unutar toga bili svakodnevni, ljudi koji su do jučer bili skupa odjednom su postali neprijatelji... Kad sam vidio sve te lomove, vidio da to više nema smisla, odlučio sam da ja hoću izići van i otišao sam...I ruku na srce kad provedete šest i pol godina na čelu jednog takvog sustava u ratu dobro se umorite.

- Jeste li s gađenjem izašli iz politike?
- Pa nisam izašao s gađenjem, ali da su mi se gadili neki ljudi - jesu. Ja i dalje mislim da je politika jedna vrlo plemenita djelatnost i da u hrvatskoj politici ima more dobrih, vrijednih ljudi, to su i oni mali ljudi koji rade po ministarstvima, trude se, odgovorni su, ponekad potpuno neshvaćeni, razočarani, ali idu dalje, guraju... Država ne može funkcionirat bez politike i doći će sigurno bolje vrijeme. Eto u Kninu su izabrali za gradonačelnika čovjeka koji voli svoj kraj, obrazovan je, osobno ga ne znam, ali ljudi su ga očigledno prepoznali i izabrali. I jednog dana tako će biti svugdje. Završit će vrijeme glasanja za moje, a protiv tvojih. Očigledno je da dolazi vrijeme biranja. Ja sebi ništa ne zamjeram, moja obitelj mi ne zamjera, vjerojatno mi ni neki drugi nemaju što zamjeriti...

- Pa stalno vam zamjeraju da ste pratili, uhodili novinare. Bila je velika afera o 126 novinara koje je Služba za zaštitu ustavnog poretka uhodila...
- Ta priča je stotinu puta ispričana i devedeset posto novinara u Hrvatskoj zna da sam ja u pravu, da su novinarski dosjei falsificirani i da je sustav od Zrinke Badrić, Lučina i Tureka zloupotrijebljen, naravno to bez tadašnjeg premijera Račana nije moglo ići. I to je zapravo bio najprizemniji način kako dokazati da je režim Franje Tuđmana bio antidemokratski, nasilan. Čitava priča je razjašnjena institucionalno. Saborski odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost ju je poslao komisiji za civilni nadzor nad sigurnosnim službama na istraživanje. A komisija je utvrdila da su navodi u mojoj predstavci, koje sam ja naveo kao protuargumente buneći se protiv medijskog linča, svi točni. Dakle to je institucionalno utvrđeno.

- Dakle tvrdite da je tih 126 dosjea o 126 novinara falsificirano, da ih Služba nikad nije uhodila?
- Po onome što ja znam, do čega je došla i Komisija za civilni nadzor, od tih 126 dosjea samo šest je bilo novinara koje je Služba imala. Ja sam te potpisao i sad stojim iza njih. To su bili Butković, Daskalović, Jasna Babić, ne mogu se više sjetit ko još... Uz tih šest, još dvadeset jedan čovjek je bio registriran kao veza nositelja obrane, kontakt ovih šestero nad kojima se obrada radila.

A 99 dosjea je bilo praktički izmišljenih imena, ljudi koji su po profesiji novinari, a koji nigdje u sustavu za zaštitu ustavnog poretka nisu registrirani. Neki od tih 99 novinara su tražili da pogledaju svoje dosjee i svi su bili razočarani, u njima nema ništa. Onaj tko se drznuo falsificirati dosjee, zapravo je urušio cijeli sustav državne sigurnosti. Onaj koji je ubacio jedan falsificirani dosje, poništio je vjerodostojnost čitave te arhive, sve dokumentacije koja tamo postoji. Tamo više nema ni jednog papira kome se može vjerovati, svi postaju upitni i sumnjivi. Ti dosjei nikad nisu raščišćeni, svi su bježali od toga.

Ja se sjećam da je predsjednik Josipović, na moje inzistiranje, rekao da on zna za to, ali da on nažalost tu ne može ništa. Znači postoji nekakva blokada, ja ne vidim razloga zašto se to nije raščistilo. Nije to običan javašluk - neću ja to radit i baš me briga, to su vrlo opasne i vrlo ozbiljne stvari. Recimo vi danas imate more ljudi u Hrvatskoj kojima visi nad glavom jesu li bili suradnici Službe državne sigurnosti, jesu li nekakva perspektiva za lustraciju ili nisu, a više se ničemu ne može vjerovati. E, a u vinogradu toga nema! Ili vam vino valja ili ne valja, ili ste prošli na zavodu za vinarstvo ili niste, ili imate grožđa u vinogradu ili nemate, nema se tu šta vjerovati, vidi se odmah.

- Što kažu kolege političari na vaše vino?
- Šeks ga je pio, Bandić ga je pio, Tomo Čuljak i manje-više su svi pozitivni komentari.
A onda smo s Roškog slapa u - Badanj. Tako se zove drniško prigradsko naselje gdje se nalaze Reljićeve loze. Zelenio se vinograd sav „pod konac“, pred svakim redom loza cvjeta ruža, a usred vinograda kušaonica od kamena. Ništa veliko, taman po mjeri čovjeka. Dotrčao je pas Ares, a supruga Višnja mu je kazala: 'Jesi li pokazao naš izvor?'. Pravi prirodni izvor vode nalazi se koji metar od kušaonice. Sve skupa malo, skladno, ugodno, kako se nekada gradilo, terasa s koje vam se ne da otići.

- Ovo je mala kušaonica koja može primiti četrdesetak ljudi koji tu mogu kušati vina i dobiti autohtonu hranu ovoga kraja pršuta, sira, vina, maslinova ulja kojega ima u rubnim drniškim dijelovima.

Vinarija je u drugoj kući malo dalje, u sto godina staroj obnovljenoj didovoj kući u kojoj danas žive Reljićevi. Smiljan Reljić mi priča kako se nadao da će napraviti vinariju uz pomoć EU fondova i države, ali ništa od toga:
- Ja sam 2015. godine preko Ministarstva poljoprivrede dobio sredstva EU-a na natječaju za Vinsku omotnicu s kojima sam u vinogradu trebao izgraditi modernu vinariju vrijednu 2.540.000 kuna. Od toga su 50 posto bila sredstva EU-a, a 50 posto sam trebao osigurati kreditom. U svibnju 2015. godine kada sam cijelu priču doveo do kraja i kada su trebali početi radovi na izgradnji, iz Erste banke su me izvijestili da se kamatna stopa koju smo ugovarali od 3 posto povećava na 8,4 posto. Uz ispriku da ni oni nisu bili upoznati s odlukom HABORA od 1. siječnja 2015. godine o povećanju kamatne stope. Ja sam iskalkulirao da ne mogu podnijeti toliku kamatu i odustao od cijelog projekta, bez obzira na troškove koje sam imao oko pripremanja projekta, a koji nisu bili mali. Koliko sam upoznat ja nisam bio jedini koji je iz istih razloga odustao od svog projekta. Samo toliko o brizi tadašnje politike za iskorištavanje europskih fondova od hrvatskih proizvođača...

Stigao, dok smo kušali merlote, pošip i cabernete, sin Borna, student prava u Beču. Otac ga poslao da nam donese prošek (krasan je i mogao bi biti neka nova dobra priča Vizzulin), Borna donio i - nalio sebi sok! Smiljan kaže da ni njega ni drugog sina Josipa vino i vinograd baš ne zanimaju. Ali tko zna, s godinama...

- Kako se vidite za deset godina?
- Očekujemo unučicu. I za deset godina sjedit ću s njom tamo na verandi u vinogradu i vidim nas kako gledamo kako dozrijeva merlot i pošip, kako joj objašnjavam kako će to ove godine bi dobra berba i...

- I kako će je dida za koju godinu upisat na vinarstvo u Zagreb na fakultet...
- Pogledao me i čini mi se prvi put se nešto raznježio...