Presuda Županijskog suda u Šibeniku koja je odlukom Vrhovnog suda postala pravomoćna, a kojom je na samo tri godine zatvora osuđen muškarac koji je seksualno zlostavljao 11-godišnju djevojčicu, u javnosti je, kao i mnoge slične sudske odluke, odjeknula kao šamar.
Kao što je poznato, on je osuđen zbog pokušaja da izvrši sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju s djevojčicom od 11 godina, koju je ugledao dok je sama ulazila u stambenu zgradu. Krenuo je za njom, sustigao je na stubištu, uhvatio je i stavio joj svoje spolovilo u ruku, povlačio njezinu glavu prema svom spolovilu, no dijete je počelo vrištati pa je on pobjegao...
Najviši sud smatra da činjenica što je kazneno djelo ostalo u pokušaju ima značaj olakotne okolnosti, a kao olakotnu okolnost ocjenjuje i njegovo priznanje, što, smatraju vrhovni suci, pokazuje da je kritičan prema vlastitim postupcima i da prihvaća svoju odgovornost. Da stvar bude još gora, rečeni je muškarac već i prije činio seksualne delikte, pa i one na štetu djece, te mu je u Njemačkoj, osim kaznenih sankcija, dva puta izricana i zabrana rada ili djelatnosti s maloljetnicima. Toliko o njegovu prihvaćanju odgovornosti!
Istina, odgovornost i suosjećanje teško se može očekivati kod seksualnih predatora koji, baš kao i ovaj, imaju poremećaj ličnosti narcističkog spektra budući da takvi ljudi, premda znaju što jest a što nije dopušteno, drže da su oni iznad pravila.
– Trebamo razlikovati pedofile od ostalih počinitelja seksualnih kaznenih djela na štetu djece – kaže doc. dr. Goran Arbanas, psihijatar iz Klinike za psihijatriju Bolnice Vrapče.
STANJE JE LOŠE, VRLO LOŠE!
– Pedofili imaju bolesnu seksualnu sklonost prema djeci koja još nemaju razvijene sekundarne seksualne oznake, najčešće prema djeci od pet do deset godina, i od svih seksualnih kaznenih djela na štetu djece, pedofili ih počine svega 20 posto. Ostalih 80 posto su nešto drugo, to su u pravilu ubrojive osobe, dakle osobe koje znaju razliku između dopuštenog i nedopuštenog, ali imaju poremećaj ličnosti koji ih čini neosjetljivima na tu činjenicu.
Oni su uglavnom iz spektra antisocijalne i narcističke strukture, redovito osobe bez suosjećanja, bez inhibicija, odnosno osobe koje drže kako se na njih pravila društveno prihvatljivog ponašanja ne odnose. Uostalom, upravo iz toga spektra dolaze općenito kriminalci pa u ukupnoj populaciji imamo dva posto takvih ljudi, a u zatvorima oko 75 ili više posto – kaže dr. Arbanas.
– Izlječenje pedofila jest moguće, odnosno moguće je opasnost od recidiviranja i ponavljanja kaznenog djela svesti na deset posto – dodaje doc. dr. Goran Arbanas.
– No to traži motiv same osobe, a motiv za liječenje počinje priznanjem, koje je vrlo često odsutno. Što se pak tiče našeg zatvorskog tretmana antisocijalnih i narcističkih počinitelja kaznenih djela seksualne naravi na štetu djece... Stanje je loše! Vrlo loše... Koliko je meni poznato, u čitavom hrvatskom zatvorskom sustavu jedan jedini psihijatar ima ugovor na neodređeno vrijeme, tako da je iluzorno uopće govoriti o sustavnom radu s osuđenicima. Doduše, koliko znam, Ministarstvo pravosuđa obnavlja natječaj za prijem psihijatara u službu, ali... nema zainteresiranih – kaže dr. Arbanas.
No presuda kojom je na samo tri godine osuđen šibenski seksualni predator je "mila majka" u odnosu na neke druge. Podaci Državnog odvjetništva pokazuju da je za kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta pretprošle godine u 12,5 posto slučajeva kod osuđujućih presuda izrečen rad za opće dobro, a u 35 posto slučajeva – uvjetna osuda.
– Ovakvim kažnjavanjem spolnog nasilja nad djetetom djeci se šalje poruka da je ono što im se dogodilo beznačajno te ih se obeshrabruje da ubuduće takva nedjela prijavljuju – stav je Helence Pirnat Dragičević, pravobraniteljice za djecu.
– Sudovi nisu skloni ni izricanju sigurnosnih mjera, među kojima je za zaštitu djece od seksualnih predatora osobito važna mjera zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti u kojima se dolazi u redoviti kontakt s djecom. Prema podacima Državnog odvjetništva, od 88 osuđujućih presuda za počinjeni spolni delikt na štetu djeteta preklani je izrečena samo jedna takva mjera – podsjeća pravobraniteljica za djecu.
Njezin je ured tijekom nedavnog postupka izmjena Kaznenog zakona predložio zabranu izricanja rada za opće dobro osuđenim seksualnim zlostavljačima djece, automatsko izricanje zabrane rada s djecom uz pravomoćnu presudu za seksualno zlostavljanje ili iskorištavanje djece, izricanje zaštitnog nadzora neovisno o visini izrečene kazne te njegovo automatsko provođenje po puštanju iz zatvora počinitelja kaznenog djela te progon po službenoj dužnosti zbog spolnog uznemiravanja djece. Od svih njihovih prijedloga prihvaćen je samo – posljednji.
Prema podacima MUP-a, prošle godine prijavljena su 702 kaznena djela spolne naravi počinjena na štetu djece. Najviše je prijavljeno kaznenih djela spolne zloupotrebe djeteta mlađeg od 15 godina, za što je bilo 435 prijava, te upoznavanja djece s pornografijom, 86 prijava. No prijavljeno je i 66 spolnih odnošaja bez pristanka, 65 iskorištavanja djece za pornografiju, 61 podvođenje djeteta, 48 bludnih radnji, 35 slučaja zadovoljenja pohote pred djetetom mlađim od 15 godina, 35 slučajeva spolnog uznemiravanja te čak 25 silovanja...
1400 POČINITELJA SPOLNIH DELIKATA
– U nekim slučajevima škole nas obavještavaju da, iako imaju neformalnih saznanja da je protiv djelatnika škole pokrenut kazneni postupak, o tome ne dobivaju službenu informaciju od Državnog odvjetništva ili suda pa nemaju zakonsku osnovu za njegovu suspenziju – kaže pravobraniteljica za djecu.
– U nekim slučajevima osnove za suspenziju nema ni kad se protiv djelatnika škole provode istražne radnje, a još formalno nije pokrenut kazneni postupak. Slično se događa i u sportskoj djelatnosti. Na ove propuste upozoravamo već dulje vrijeme tražeći da se u normativnom pogledu poboljša zaštita djece. Stoga smo predložili izmjene kaznenog zakonodavstva kako bi se stvorili preduvjeti za izricanje mjera opreza i prije formalnog pokretanja kaznenog postupka u slučaju postojanja sumnje da je nad djetetom počinjen seksualni delikt ili neko drugo nasilno kazneno djelo – kaže Helenca Pirnat Dragičević.
Prema podacima Ministarstva pravosuđa, u kaznenoj evidenciji ukupno je evidentirano 1400 počinitelja spolnih delikata na štetu djece. No tijekom prošle godine izdano je više od 13 tisuća uvjerenja iz kaznene evidencije na temelju propisa vezanih uz rad s djecom. Pravobraniteljica za djecu drži kako se prethodna osuđivanost ipak ne provjerava onoliko koliko bi bilo realno s obzirom na broj zaposlenih u sustavu obrazovanja. Drugim riječima, mnogi ljudi koji su prethodno, baš kao i šibenski predator, osuđivani za seksualno nasilje nad djecom, mogu relativno lako ući i u škole, vrtiće, dječje sportske klubove...
– Činjenica je da nema općeg propisa koji bi zabranjivao rad s djecom osobama koje su počinitelji spolnog nasilja nad djetetom te je takva zabrana propisana samo u nekim posebnim propisima – kaže pravobraniteljica za djecu.
– Iako godinama upozoravamo na taj problem, on je i dalje aktualan. Posebno zabrinjava to da neka područja nisu uopće regulirana u tom smislu, primjerice, djelovanje udruga, za koje nisu postavljena gotovo nikakva ograničenja, te rad trgovačkih društava, koja se bez ikakvih ograničenja mogu registrirati za djelatnosti koje uključuju i rad s djecom, primjerice igraonice, radionice, kampovi, poduke, tečajevi... Područje njihova djelovanja nije podložno nadzoru pa smo opravdano zabrinuti za sigurnost i zaštitu djece – drži Helenca Pirnat Dragičević.
IZ KUTA KAZNENE SUTKINJE
Svaka je kazna priča za sebe!
– Javnost smatra da su kazne blage jer se kazna izriče "tamo nekom drugom" – kazala nam je Ivana Bilušić, sutkinja Kaznenog odjela Općinskog suda u Splitu.
– Često se ne znaju sve okolnosti svakog djela i svakog počinitelja. Kazne je potrebno bolje objasniti: zašto baš ta, a ne neka druga kazna. Kazna mora odgovarati djelu i počinitelju. Nikada nije odlučna samo jedna ili dvije okolnosti, kako to mediji znaju prikazati pa se na temelju te jedne okolnosti u javnosti kritizira kazna. Kazna uvijek ovisi o stupnju krivnje, težini počinjenog kaznenog djela i mnogim drugim okolnostima koje nikada nisu iste i u svakom predmetu imaju različitu težinu. Osim toga, za svako kazneno djelo postoji minimum i maksimum kazne koja se smije izreći. Zato određivanje kazne nije matematička operacija, niti to može biti – kaže sutkinja Bilušić.
– Kazna se ne izriče zato da netko bude zadovoljan ili nezadovoljan. Žrtvi je kazna najčešće blaga, optuženiku najčešće stroga. Nažalost, ni jedna kazna ne može "vratiti vrijeme", niti može, a niti treba, zadovoljiti sve. Kazna je poruka svima da se zločin ne isplati, ali mora biti i pomoć optuženiku da se ponovno uključi u život društva bez činjenja kaznenog djela – kazala nam je Ivana Bilušić.